Na današnji dan 1925. godine rodila se Margaret Thatcher, nekadašnja premijerka Velike Britanije i dugogodišnja čelnica konzervativne stranke. Na premijerskoj funkciji bila je od 1979. do 1990. godine. Bila je prva žena na ovoj poziciji u Velikoj Britaniji i na tom se mjestu zadržala duže nego bilo ko u toj zemlji tokom prošlog i ovog stoljeća.

Svega godinu nakon što je Margaret Thatcher sišla s vlasti počela je velikosrpska agresija, prvo na Hrvatsku, a nedugo potom i na Bosnu i Hercegovinu. Thatcher je tačno znala razloge i krivce za raspad i rat u bivšoj Jugoslaviji i nikada se nije libila otvoreno iznositi svoje stavove o tome. Štaviše, stavila se otvoreno na stranu Hrvatske i Bosne i Hercegovine, podržavala branioce i legalnu vlast tih dviju nezavisnih država i postala jedan od najvećih zagovarača vojne intervencije u bivšoj Jugoslaviji i kažnjavanja Slobodana Miloševića i njegovih trabanata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

“Dok će se većina nas ovog Božića odmarati u sigurnosti domova, među porodicom i prijateljima, hiljade Bosanaca bit će gladno, smrznuto, u strahu za svoj život, odvojeni od svojih najmilijih, beznadežni i zaboravljeni. Njihova je agonija prije svega rezultat nemilosrdne agresije Srbije, ali krivi smo i mi na Zapadu. Mogli smo ovo zaustaviti. I dalje to možemo. Poslali smo mali broj naših hrabrih i visoko profesionalnih vojnika da prate konvoje s neadekvatnim zalihama hrane kako bi nahranili Bosance prije nego što ih Srbi i zima ubiju”, napisala je Thatcher u decembru 1992. godine.

U nizu njezinih izjava, inicijativa i tekstova nastalih tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu, izdvaja se otvoreno pismo američkom predsjedniku Billu Clintonu objavljeno 2. septembra 1993. godine u američkom dnevnom listu The Wall Street Jorunal. Skupa s Margaret Thatcher inicijator pisanja ovog pisma bio je bivši službenik u administraciji američkog predsjednika Ronalda Reagana Albert Wohlstetter, a među više od stotinu potpisnika ovog pisma bili su:

Margaret Thatcher, bivša premijerka Velike Britanije
George Schultz, bivši američki državni sekretar
princ Sadrudin aga Khan, bivši UN-ov komesar za izbjeglice
Frank Carlucci, bivši ministar odbrane SAD-a
Francois Heisbourg, bivši viši savjetnik francuskog predsjednika Mitterranda
Zbigniew Brzezinski, bivši savjetnik američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost
William Clark, bivši savjetnik američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost
Paul H. Nitze, bivši glavni savjetnik za kontrolu naoružanja
Max Kampelman, bivši čelnik pregovaračkog tima o nuklearnim i svemirskim pitanjima u pregovorima sa SSSR-om
George Soros, osnivač Fonda Otvoreno društvo
Murat Karayallin, gradonačelnik Ankare
Elie Wiesel, dobitnik Nobelove nagrade za mir
Czeslaw Milosz, dobitnik Nobelove nagrade za književnost
Joseph Brodsky, dobitnik Nobelove nagrade za književnosti
Susan Sontag, američka spisateljica
Karl Popper, austrijsko-britanski filozof
Albert Wohlstetter, američki politolog, dobitnik predsjedničke medalje slobode
Christian Schwarz-Schilling, tada član Bundestaga
Paul Wolfovitz, bivši podsekretar za odbranu, kasnije visoki zvaničnik administracije Gerogea W. Busha

Šta Zapad mora učiniti u Bosni:
Otvoreno pismo predsjedniku Clintonu (1993)

Situacija u Bosni mijenja od loše ka još goroj. Ljudi su očajni u brizi za svoju budućnost. Oni su žrtve brutalne agresije. Ali su također žrtve nesposobnosti zapadnih demokratija.

Umjesto da se protive osvajanju teritorija silom, Ujedinjene nacije i demokratske zemlje poslale su humanitarnu pomoć. Iako je takva pomoć dobrodošla, ona neće zaustaviti masakre niti etničko čišćenje. Humanitarna pomoć neće zaštititi zarobljenu bosansku djecu da budu zbijena u muslimanska geta, da ostanu siročad, osakaćena ili budu poklana.

To su mogla biti naša djeca.

Ako ne budemo djelovali odmah i odlučno, historija će pamtiti da u posljednjoj deceniji ovog stoljeća zapadne demokratije nisu uspjele shvatiti svoju najvažniju lekciju: onu da će se agresija kojoj se ne suprotstavimo ponavljati i da će u budućnosti biti i veća; kao i da će slaba volja demokratskih društava ojačati i ohrabriti one koji zauzimaju teritoriju silom i vladaju njome silom.

1. Humanitarna pomoć i budućnost etničkog čišćenja

U Bosni su zapadne demokratije iskoristile potrebu za dostavljanjem humanitarne pomoći u svrhu pravdanja vlastite pasivnosti da očuvaju međunarodno priznati multietničku državu Bosnu, nenaoružanu i nespremnu da zaštiti svoje civilne centre od pokolja od strane diktatora koji je krenuo da pravi Veliku Srbiju. To što se zapadne vlade sada otimaju da spase nekoliko stotina bosanske djece, neće ih osloboditi od odgovornosti za pokolj stotina hiljada druge djece i njihovih roditelja, i toga što su spriječili nezavisnu Bosnu da se sama odbrani.

Nedavno su pregovarači UN-a i Evropske unije, uz podršku SAD-a, zaprijetili da će povući humanitarnu pomoć s ciljem da prisile bosansku vladu da prihvati nasilne izmjene granica Bosne i Hercegovine i pristane na podjelu u etnički čiste države, s Bosnom kao nekolicinom raštrkanih i nenaoružanih muslimanskih geta.

Ali UN, EU i SAD su dosad neprekidno osuđivale takve promjene i smatrale takvu podjelu neprihvatljivom. Takva podjela, kako je isticano, bila bi nestabilna: značila bi nova ubijanja, cijepanja porodica i izbjeglištvo miliona u vrijeme kada Evropa zatvara svoja vrata za izbjeglice. Ako je pad Sarajeva uvod u podjelu koja će stvoriti muslimanska geta, to će biti ujedno i uvod u nove katastrofe, etničko čišćenje i nestabilnost – kako u Sarajevu tako i u ostalim UN-ovim “zaštićenim zonama”. Ali sve se to neće desiti samo u Bosni, već i na ostatku Balkana.

Za razliku od Somalije, u Bosni nije građanski rat. Poput Kuvajta, Bosna je slučaj vrlo jasne agresije na članicu UN-a – članicu čiju nezavisnost već 16 mjeseci priznaju SAD, Evropa i međunarodna zajednica.

Kada je Baas-diktator zauzeo cijeli Kuvajt u augustu 1990. godine, pokušao je izbrisati kuvajtski identitet silovanjima, torturom, konfiskacijom kuvajtskih pasoša i nametanjem novog identiteta Kuvajta kao iračke provincije. Koalicija nekoliko članica NATO-a i nekih zemalja koje nisu u NATO-u, u januaru 1991. godine najprije je zračnim udarima a zatim i kopnenom intervencijom u Kuvajtu i sjevernom Iraku prinudila agresora na povlačenje. UN je podržao cilj koalicija da istjera Irak iz Kuvajta, kao i da smanji moć Iraka da ugrožava svoje susjede. Ali UN nije uspostavio nikakvu vlast nad koalicijom.

Na isti način SAD bi sada trebale povesti koaliciju zapadnih vlada koje bi se temeljila na pravu na individualni i kolektivnu samoodbranu. UN-ova povelja ne nudi to pravo, ona ga smatra inherentnim. To pravo nije ovisno o odobrenju generalnog sekretara UN-a.

Zapadni avioni, koji nadlijeću Bosnu, ne trebaju nikakve dalje pripreme da obore komandne helikoptere i helikopterska oružja koje Srbi, u još jednom blatantnom kršenju obećanja, koriste protiv bosanske armije na planinama Igman i Bjelašnica.

Zapad može ovo učiniti i bez rizika da će ugroziti UN-ove snage na tlu, kao i bez odobrenja generalnog sekretara, Evropskog vijeća ministara, 16 NATO ambasadora i raznovrsne UN-ove komande – što su sve procedure koje su uspostavljene s ciljem da pad Sarajeva predstave kao svršen čin. To pak ne bi bila katastrofa samo za Bosance, već i za relevantnost UN-a, Evrope, NATO-a i SAD-a.

Zapadne vlade trebale bi djelovati odmah kako bi smanjile trenutnu ali i buduću agresivnu moć Srbije, kao i da Bosance stave u poziciju u kojoj se neće morati beskonačno mnogo oslanjati na međunarodnu zajednicu kada je riječ o odbrani.

S ovako ograničenim političkim ciljem, zapadna zračna moć može odigrati mnogo značajniju ulogu, a američke i ostale zapadne snage mnogo manju i kratkotrajniju ulogu nego u UN-ovoj viziji koja ide ka beskonačno dugoj UN-ovoj zaštititi bespomoćnih muslimanskih geta i opsjednutih koridora kojima se snabdijevaju. Geta i koridori bili bi predmetom neprestanih artiljerijskih i snajperskih napada, sve dok izvori ovih napada u Srbiji ostanu netaknuti.

Zračna moć usmjerena protiv trenutnih i budućih izvora takvih napada može biti iskorištena selektivno. Zona zabrane letenja može biti nametnuta iznad Srbije kao i iznad Bosne. Također, i veliki broj vojnog zrakoplovstva na većini aerodroma u Srbiji može biti uništen, s minimalnom opasnošću za srpske civile ili UNPROFOR.

UN-ova alternativa tome znači budućnost etničkog čišćenja i beskrajnu vojnu protekciju od strane međunarodne zajednice.

2. Bosna nije historija

Ono što Zapad sada govori i radi utjecat će na budućnost Bosne, kao i na budućnost ostatka Balkana, ali i na sve druge zemlje koje su nedavno stekle nezavisnost i čijoj slobodi, koju su stekle nakon pada komunističkih diktatorskih režima, sada prijete vlastodršci iz bivšeg režima. Takvi, poput Miloševića, koriste etničke manjine da bi zauzeli ponovo strateška postrojenja i teritoriju, koje se njihovi velikonacionalni militaristički projekti nikada nisu odrekli.

Čak i sada, nakon 16 mjeseci perverzne politike Zapada, koja osuđuje velikosrpske agresore, a istovremeno ništa ne čini da zaustavi masakre, Zapad može iskoristiti svoju vojnu moć ciljano, kako bi reducirao moć slabo motivirane i nedisciplinirane srpske vojske u Bosni i njihovih izvora podrške u Srbiji. Također, Zapad može pomoći u naoružavanju veće i visoko motivirane Armije Bosne i Hercegovine koja još drži nesigurnu kontrolu nad gradovima u kojima se nalazi najveći dio bosanske industrije, uključujući i industriju naoružanja. Na ovaj način Zapad može povećati njihove izglede za opstankom slobodne multietničke Bosne.

S druge strane, ako Zapadni posrednici i UNPROFOR ograniče bosanske muslimane na male, očišćene ostatke Bosne, javnost će sa užasom moći gledati kako ova geta nestaju pred njihovim očima na televiziji, dok Srbi budu kršili primirje – kao što su to činili i protekla 23 mjeseca u Hrvatskoj i Bosni. Nepoljuljana naivna vjera u srpska obećanja potcrtava cinizam Zapada. Realpolitika se pokazuje kao fantazija.

Čak i ako, kao u slučaju Kuvajta u augustu 1990. godine, cijela Bosna (a ne samo Sarajevo) budu zauzeti, od najveće je važnosti za zapadne demokratije da jasno daju do znanja, kao što su u Kuvajtu, da nasilna promjena granica i etničko čišćenje neće biti tolerirani, bilo da je riječ o akcijama Srbije u Bosni i Hrvatskoj, ili Hrvatske u Bosni.

Ako Zapad ovo ne učini vrlo jasnim, onda neće imati ništa uvjerljivo kazati ni Srbima i Hrvatima koji obnavljaju sukob koji je Srbija započela prije dvije godine, kada je iskoristila Jugoslovensku narodnu armiju da zauzme teritoriju u Hrvatskoj i onda se okrene ka invaziji Bosne. U takvom slučaju, Zapad neće moći zaustaviti ni srpsko etničko čišćenje Albanaca na Kosovu ili Mađara u Vojvodini. U Makedoniji (koju još nisu priznale SAD i Evropa zbog grčkog protivljenja), gdje su SAD i Švedska iskrcale svoje kopnene trupe bez jasnog cilja, Zapadna politika čini se nejasnijom nego u ostalim jugoslavenskim republikama. Ondje Zapad neće imati ništa koherentno da kaže da riješi potencijalni sukob između Grka, Srba, Albanaca, Bugara, Turaka i frustriranih makedonskih nacionalista koji bi mogli svrgnuti umjerenog Gligorova. Konačno, Zapad neće imati šta da kaže kako bi obeshrabrio novu seriju prijetnju velikonacionalista u bivšem Sovjetskom Savezu i drugdje.

3. Uloga sile i praznih prijetnji

Prazne prijetnje imaju perverzne efekte.

Protiv diktatora, koji će se pokoriti jedino većoj sili, Zapad može uputiti najstrašnije prijetnje, nadajući se da će samo prijetnje biti dovoljne da zaustave agresiju – da će prijetnje i beskrajne pripreme “odaslati poruku”. Ali ako Zapad nikako ne primijeni silu ili ako je primijeni simbolično umjesto suštinski kako bi reducirao Miloševićevu moć, ili ako je pak primijeni kako bi prisilio Bosance na kapitulaciju, primljena “poruka” će umjesto odlučnosti stvoriti samo prezir prema Amerikancima i Zapadu.