Bivši premijer Maroka Abdelilah Benkirane nedavno je kritizirao odluku predsjednika Tunisa Kaisa Saieda da primi u zvaničnu posjetu i ukaže državne počasti lideru pokreta “Polisario” Brahimu Ghaliju. “Polisario” je politički i gerilski pokret koji se bori za nezavisnost Zapadne Sahare, oblasti koju neki nazivaju posljednjom kolonijom Afrike, a koja se većim dijelom nalazi pod kontrolom Maroka.  Zapadnu Saharu, područje s najvećim zalihama fosfata na svijetu, minerala bez kojeg je nezamisliva proizvodnja umjetnih gnojiva, a time i uzgoj hrane, Maroko smatra svojom južnom provincijom. Stoga je postupak tuniškog predsjednika u Maroku ocijenjen kao uznemirujući i zapanjujući, s obzirom na povijesno bliske i prijateljske odnose između Rabata i Tunisa, dvaju centara arapskog Magreba.

Lider “Polisario” fronta boravio je u Tunisu kako bi krajem augusta u Tunisu prisustvovao značajnoj međunarodnoj konferenciji o razvoju u Africi (TICAD), koju je pokrenuo Tokio. Bivši marokanski lider Benkirane u svojoj je izjavi podsjetio na dugotrajnu alžirsko-marokansku diplomatsku krizu, rekavši da se na Tunis dugo gledalo kao na potencijalnog posrednika koji bi mogao pomoći dvjema zemljama da poprave svoje povijesno zategnute odnose. “Ovo je bio neodgovoran čin”, rekao je Benkirane o gostovanju šefa “Polisarija” Brahima Ghalija, kritizirajući njegov doček od predsjednika Kaisa Saieda, ističući da je odluka tuniškog predsjednika da dočeka separatističkog vođu kao “državnog poglavara” ni manje ni više nego “uznemirujuća”.

Marokanski bivši premijer naveo je posjetu kralja Muhameda VI Tunisu u maju 2014. kao ilustraciju prijateljske politike Maroka kojom je izražena podrška i solidarnost prema prijateljima i susjedima, posebno kada susjedne zemlje prolaze kroz teška vremena i izazove, što bi se moglo kazati za Tunis, koji je dugo, nakon epizode Arapskog proljeća 2011, konstantno u političkim previranjima te koji je bio izložen terorističkim napadima, teškoj ekonomskoj i ustavnoj krizi koju su neki analitičari ocijenili kao svojevrstan puč od predsjednika Saieda u njegovom obračunu s parlamentarnim liderima. Benkirane je jasno izrazio poziciju marokanskog monarha koji je nastojao pokazati da je Maroko solidaran s Tunižanima, ali i da je svojim odnosom prema Tunisu i svojom posjetom u to vrijeme krize želio ostatku svijeta pokazati kako je Tunis još prihvatljivo i sigurnosno područje za posjetioce uprkos povremenim sigurnosnim prijetnjama.

“Kad sam bio na čelu vlade, preporučio sam kralju posjetu Tunisu i on je sa zadovoljstvom prihvatio moju preporuku”, navodi Benkirane, otkrivajući da je kralj Muhamed VI trebao provesti samo dva dana u Tunisu, ali je boravak produžio na deset dana kako bi promovirao turizam u prijateljskoj zemlji usred straha turista od terorizma.

U Rabatu, prijestolnici Maroka, ozbiljno se nadaju da će predsjednik Tunisa ipak shvatiti da je u interesu ove arapske republike na Magrebu da ostane neutralna kada je riječ o dugogodišnjem sukobu Maroka s pokretom “Polisario”, koji se bori za osnivanje Saharske Arapske Demokratske Republike (SADR).

Analitičari pitaju šta je ponukalo predsjednika Tunisa da ukaže državničke počasti lideru gerilskog pokreta. Špekulira se da je Tunis prihvatio rizik da zaoštri odnose s Marokom u zamjenu za zajam od 200 miliona dolara od Alžira, najvećeg rivala Maroka u regiji arapskog Magreba (sjeverozapadne Afrike), a kako prenosi Sjeverna Afrika Post u svom izvještaju od 30. augusta 2022.

Alžir se smatra najvećim saveznikom fronta “Polisario” i glavnim sponzorom i zaštitnikom ovog gerilskog pokreta koji se bori za formiranje posebne političke državne zajednice čije se područje nalazi pod okupacijom Maroka, a koje Maroko nastoji na međunarodnom planu legitimizirati kao svoj teritorij ili južnu pokrajinu. Lideru pokreta “Polisario” Brahimu Ghaliju je na aerodromu po izlasku iz aviona u Tunisu bio čak prostrt crveni tepih, počast koja se ukazuje samo državnicima, navodno u zamjenu za obećanje Alžira da će Tunisu odobriti kredit od 200 miliona dolara, što je mizerna suma kada je riječ o transakcijama među državama susjedima.

Predsjednik Tunisa Kais Saied, profesor ustavnog prava, važi kao suverenista koji je izabran kao popularni nezavisni kandidat. Saied često ističe spremnost na zaštitu suvereniteta svoje države. Međutim, na njegov se račun u novije vrijeme mogu čuti i optužbe da je svoju zemlju transformirao iz suverene države i najpoznatije i praktično jedine arapske demokratije u svojevrsnu autoritarnu republiku, pa čak i vazala susjednog Alžira, kako bi od ove velike i resursima bogate arapske magrepske države revolucionarne prošlosti iskamčio nekoliko stotina miliona dolara kredita za saniranje tunižanske ekonomije kojoj prijeti kolaps.

Zvanični Rabat osudio je ovu provokaciju, te je zbog prijema i dobrodošlice Ghaliju, opozvao svog ambasadora u Tunisu. Rabat je odlučio da ne prisustvuje razvojnoj konferenciji TICAD u Tunisu, koja je održana 27. i 28. augusta 2022. Učestale su kritike na račun Tunisa da je za samo 200 miliona dolara predsjednik Saied prodao deceniju neutralnosti Tunisa po pitanju Sahare i stao je na krivu stranu historije, pridruživši se alžirskom brodu koji tone. Zbog svoje borbe za vlast i rušenja demokratskog poretka, koji ga je, kakve li ironije, doveo na vlast u Tunisu, Kais Saied je izgubio kredibilitet kod kuće i podršku globalnih stranih sila. Zbog autoritarnih tendencija predsjednika Saieda, Washington je već zamrznuo pomoć Tunisu navodeći kao razlog svoju zabrinutost zbog sve većeg zaokreta Tunisa ka autokratiji.

Tunižani i dalje trpe teret neuspješne politike, a širom Tunisa primjetni su sve duži redovi za gorivo i hranu, a 200 miliona dolara o kojim se govori moglo bi pokriti tek manje od mjesečnih potreba za tvrdom valutom radi kupovine osnovnih namirnica.

Ovako otprilike zvuči narativ o najnovijem potezu tuniškog lidera koji se lansira iz Maroka, ali i zapadnih novinskih agencija o njegovom odnosu prema problemu Zapadne Sahare, što predstavlja najosjetljivije političko i teritorijalno pitanje za Rabat. Međutim, ovdje je riječ o posve pragmatičnom odnosu Tunisa prema Alžiru, najbogatijoj zemlji plinom i drugim energentima na području arapskog Magreba u vrijeme kad energetska kriza zbog rusko-ukrajinskog rata postaje centralno pitanje svake politike.  Alžir je, kao energentima bogata država, uspio kratkoročno spriječiti ekonomski kolaps zbog priliva zarade povećane rastom cijena nafte i plina, uprkos političkim previranjima u zemlji, a posebno učestalim protestima i zahtjevima građana za većom transparentnošću, demokratijom, ljudskim pravima i boljim životom. Kritičari Alžira vlastima prigovaraju da, dugoročno gledano, modus operandi koji koristi Alžirska vlada, čiji su prihodi uglavnom zasnovani na prodaji nafte i plina, bez diversifikacije ekonomije i demokratizacije sistema vlasti dugoročno ne može profitirati jer svijet će, prije ili kasnije, morati preći na obnovljive i čiste izvore energije, proces koji je danas usporen zbog ukrajinske krize i povratka nekih zemalja na ugalj i naftu.

Situacija je još kompliciranija jer je ustvari riječ o ideološkom ratu između Maroka i Alžira, dva najveća rivala na sjeverozapadu Afrike, koji po svojoj političkoj i ideološkoj orijentaciji pripadaju suprotstavljenim taborima u vezi s regionalnim odnosima, globalnom politikom i politikom svrstavanja. Alžir je revolucionarna republika sa snažnim utjecajem vojske i socijalističkih tendencija u politici i ekonomiji. Alžir je izgubio million svojih građana u borbi za nezavisnost od francuske kolonijalne vlasti. Alžir je i jasan kada je riječ o Palestini i zalaže se za rješavanje palestinskog pitanja, podržava i štiti prava saharske populacije, koju finansira i snabdijeva naoružanjem i pruža utočište na vlastitoj teritoriji.

Alžir je blizak Siriji i Iranu i jedan je od najžešćih kritičara izraelske politike i suprotstavlja se procesima normalizacije odnosa s jevrejskom državom. Maroko, pak, apsolutna je monarhija koja je pristala na normalizaciju odnosa s Izraelom i jedna je od arapskih zemalja s nekada najvećom jevrejskom populacijom. Maroko je za vrijeme Trumpove administracije u Americi uspio dobiti podršku Washingtona za uspostavom suvereniteta nad područjem Zapadne Sahare, koja se nalazi pod kontrolom Rabata, a zauzvrat je pristao normalizirati odnose s Izraelom. Alžir i Maroko jesu susjedi koji se nadmeću za geopolitički primat u regiji, kao i za pridobijanje arapskih zemalja za svoje politike i ideološka stajališta.

Maroko vješto koristi svoje bliske odnose sa Zapadom, posebno sa SAD-om, i već se pozicionirao kao jedna od najutjecajnijih umjerenih islamskih monarhija koja je protekle decenije postigla stanoviti kompromis s političkim islamistima, dopustivši njihovoj političkoj partiji, Stranci pravde i razvoja, da predvodi vladu čitavu deceniju, iako s ograničenim ovlaštenjima koja su rezervirana za marokanskog monarha. Maroko svoju vjersku diplomatiju koristi za širenje utjecaja umjerenog i sufijski orijentirane recepcije islama u Zapadnoj Africi, ali i u Evropi. Alžir je, pak, zbog preduge vlasti autoritarnog lidera Buteflike i širokog narodnog nezadovoljstva na neki način diplomatski izoliran na zapadu, ponajviše zbog svoje bliskosti s Iranom, zalaganja za Palestinu i oštrog stava prema Izraelu.

Alžirska politička elita, kojom tradicionalno dominiraju oružane snage što iz pozadine upravljaju najznačajnijim odlukama na nivou države, u sprezi s obavještajnom i odabranom uskom poslovnom elitom pokušava se izvući iz diplomatske izolacije nametnute od Zapada i nastoji kapitalizirati poziciju budućeg domaćina Arapske lige čiji bi se naredni samit trebao početkom novembra 2022. održati u Alžiru. Odnosi Alžira i Egipta bili su prilično zategnuti posljednjih mjeseci. Jedan od razloga zategnutosti odnosa jeste posjeta i dobrodošlica koju je Alžir pružio premijeru Etiopije Abiju Ahmedu. Kairo je posjetu etiopskog premijera, koji se susreo s predsjednikom Alžira Abdelmadjidom Tebbouneom i premijerom Ajmanom bin Abdel Rahmanom, protumačio kao izraz pristranosti u korist Etiopije protiv Egipta, dvije zemlje koje su već duže vrijeme u sporu oko pitanja izgradnje Renesansne brane i njenog utjecaja na nizvodni tok Nila.

Samit u Alžiru bio je predviđen i kao platforma na kojoj bi Sirija, nakon 11 godina isključenosti iz Arapske lige, bila ponovo vraćena pod okrilje i reintegrirana u ovu najveću arapsku multilateralnu regionalnu organizaciju. Kako stvari sada stoje, velika je vjerovatnoća da se to ipak neće desiti jer ni Damask ovog momenta nije za to previše zainteresiran. 

Za vrijeme razgovora sirijskog i alžirskih šefova diplomatije bilo je govora o tome kako Alžir neće potezati pitanje povratka Sirije u Arapsku ligu kako bi se dala šansa da se stabiliziraju odnosi suprotstavljenih ideoloških pozicija različitih članova Lige u okviru kojeg još nije postignut konsenzus glede reintegracije Sirije u Arapsku ligu. Dodatni izazovi za Arapsku ligu jesu i bliski odnosi Alžira s Iranom, približavanje stavova s Etiopijom i odnos Alžira prema Libanskoj šijitskoj miliciji Hezbollah. Poziciju Alžira u okviru Arapske lige dodatno otežava to što su bogate arapske zemlje zaljeva, članice Zaljevskog vijeća za saradnju (GCC), opredijeljene za pružanje podrške Maroku glede pitanja Zapadne Sahare.  Bliskost Maroka i zaljevskih monarhija i na liniji je normalizacije odnosa s Izraelom.

 Složeni odnosi unutar Arapske lige odražavaju, prije svega, ideološki različita stajališta i o tom je pitanju nemoguće postići konsenzus unutar Lige, što ovu arapsku regionalnu organizaciju čini dodatno neefikasnom i nemoćnom za rješavanje bilo kakvih ozbiljnih pitanja. Najjasnija tačka oko koje se lome zaljevske zemlje i Alžir jeste Zapadna Sahara. Dok arapske monarhije podržavaju suverenitet Maroka nad Zapadnom Saharom, Alžir pruža podršku frontu “Polisario”. Ipak, s obzirom na signale iz Tunisa, Alžir je ovu zemlju i njenog predsjednika uspio pridobiti na svoju stranu obećanjem finansijske pomoći. Alžirski ministar vanjskih poslova proteklih nekoliko sedmica imao je intenzivnu diplomatsku misiju posjetivši brojne arapske prijestolnice, uključujući Bagdad i Damask, a sve u cilju pripreme predstojećeg arapskog samita, ali ova posjeta alžirskog šefa diplomatije nije polučila dramatične rezultate.

Nema sumnje da je politika promoviranja normalizacije odnosa arapskih zemalja s Izraelom, koju podržava Zapad, jedan od prioriteta Washingtona i njegovih saveznika u Evropi. Zato je Irak već donio zakon kojim se zabranjuju i sankcioniraju bilo kakve veze s Izraelom. Alžir razmatra donošenje sličnog zakona. To se od Alžira i moglo i očekivati jer je riječ o revolucionarnoj državi koja podržava borbu Palestinaca za slobodu. Zato Alžir podržava i napore Sahravija i front “Polisario” u borbi za nezavisnost Zapadne Sahare.

Revolucionarna povijest historija Alžira ovu zemlju inspirira da se istinski angažira u pružanju podrške pravednoj palestinskoj borbi u svim mogućim okolnostima.  Alžirski predsjednik Abdelmadjid Tebboune rekao je da Alžir namjerava palestinsko pitanje delegirati u centar predstojećeg arapskog samita. Grupa alžirskih poslanika prije nekoliko mjeseci ponudila je nacrt zakona kojim se kriminaliziraju svi mogući oblici normalizacije s okupacionom državom Izrael, uključujući putovanja i direktne i indirektne kontakte. Prijedlog zakona podnio je pokret Društvo za mir, islamski orijentirana stranka povezana s “Muslimanskom braćom”, koja čini najveći opozicioni blok u Alžirskom parlamentu.

Prijedlog zakona morao bi dobiti većinu (50+1) u jednom domu parlamenta prije nego što bude proslijeđen drugom domu na konačno usvajanje. Dokument je, navodno, još u fazi revizije u prvom domu i Uredu za parlamentarne inicijative Narodne skupštine. Alžir strahuje od sigurnosne prijetnje koja bi mogla doći od Izraela, posebno nakon potpisivanja odbrambenog sporazuma Maroka i Izraela koji se desio kao izravna posljedica uspostavljanja diplomatskih odnosa Maroka i Izraela. Problemi i tenzije koje su gotovo perpetualno prisutne na arapskom Mašriku (istoku) i tenzije koje su nekoliko godina opterećivale odnose članica GCC-a sve više se šire i prijete da postanu permanentno obilježje odnosa Alžira i Maroka, dva glavna pretendenta i ideološka rivala koji se nadmeću za primat na arapskom Magrebu.

Dok Libiji prijeti rizik od obnavljanja građanskog rata, a Tunis tone pod pritiscima finansijske krize i deficita demokratije, stabilni Maroko, koji ima potporu Zapada, a odnedavno i Izraela, i Alžir, koji je blizak Iranu, Siriji i Palestincima, sve više postaju poprište novih ideoloških borbi koje će dodatno opteretiti odnose unutar Arapske lige. U ovakvim geopolitičkim i geostrateškim okolnostima izlišno je i pomišljati u mogućnost bilo kakvog arapskog konsenzusa. Arapsko jedinstvo danas se čini daljim nego ikada ranije.