Odnosi između Indonezije i Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE), posebno u ekonomskom domenu, u proteklih nekoliko godina znatno su intenzivirani. UAE je zaljevska država koja je najviše investirala u Indoneziju. Eksperti predviđaju da će bilateralna trgovina između ovih dviju muslimanskih država, bez obzira na veliku udaljenost, porasti s četiri milijarde u 2021. na 10 milijardi američkih dolara do 2030. godine. Emirati namjeravaju uložiti 45 milijardi dolara u zajednički razvoj velikih infrastrukturnih, energetskih i IT projekata. Ono o čemu se manje govori jesu odnosi dviju zemalja koji se odvijaju na planu islamske diplomatije kao instrumenta mehke moći koju vješto koriste obje zemlje. Džakarta i Abu Dabi posvećuju posebnu pažnju u borbi protiv vjerske radikalizacije promovirajući tzv. „islamsku umjerenost“ i produbljivanje međuvjerskog razumijevanja i dijaloga.
Pažljivija analiza ukazuje na splet političkih interesa koji povezuju ove dvije zemlje i njihove vanjske politike, koje nisu uvijek podudarne i identične. Njihovi odnosi i ne moraju u konačnici rezultirati većom vjerskom umjerenošću niti se može sa sigurnošću tvrditi da imaju značajnijeg odjeka na globalnom nivou kada je riječ o promoviranju umjerenog diskursa o islamu koji se potpuno pogrešno označava kao „moderate islam“ (kao da ima nasilni islam pa mu je stoga neophodno suprotstaviti njegovu umjerenu varijantu).
Islamska vjerska diplomatija Indonezije i Emirata kao motivaciju i pokretačku snagu u pozadini ima više faktora. Većina tih faktora nema nikakve veze s iskrenom željom da se uspostavi neovisno i slobodarsko razumijevanje islama naklonjeno demokratičnosti i umjerenosti. Umjerenost (moderation) obično se definira kao izbjegavanje krajnosti, te kao dobrovoljna demonstracija iskazivanja samoograničenja i razumnosti glede tumačenja islama. Ipak, valja priznati da je ovdje riječ o relacijskoj definiciji. To znači da se umjerenošću definira odnos prema ponašanju ili stavovima koji se doživljavaju pretjeranim i neprihvatljivim. Problem nastaje kada treba odlučiti o tome šta je to što je pretjerano ili nerazumno jer je takva ocjena obično subjektivno pitanje. Da li je npr. propagiranje konzervativnih i puritanističkih religijskih pogleda na svijet, čovjeka i uređenje ljudskog društva ekstremni čin ili je to tek izraz pobožnosti? Da li su pozivi nekih islamskih vjerskih učenjaka i političkih aktivista koji svoju političku ideologiju baziraju na islamskoj političkoj filozofiji, poput pristalica „Muslimanskog bratstva“, koji pozivaju na velike promjene političkog sistema, opasni i ekstremni, iako ne zagovaraju nasilje, ili se tu radi o legitimnim zahtjevima za popravljenjem društva nabolje? S druge strane, neki aspekti agende širenja tzv. „umjerenog islama“ ukazuju na suštinski političke i oportunističke namjere dvaju režima kojim se žele legitimirati određena politička rješenja i odluke u vezi sa suzbijanjem domaće političke opozicije inspirirane islamskim načelima i gušenje drukčijih stavova i mišljenja u okviru islamskog diskursa, u cilju nametanja hegemonističkog diskursa islama koji bi kao takav bio jedini poželjni oblik recepcije islama. To ukazuje na činjenicu da je jedan od osnovnih ciljeva diplomatije islamske umjerenosti zapravo pokušaj da se legitimiziraju autokratske državne politike, uključujući i politiku tumačenja islama, čime se direktno krše prava i slobode u okviru građanskih društava u objema zemljama.
EKONOMIJA JE, IPAK, NA PRVOM MJESTU
Čini se da su se stavovi i ciljevi rukovodstava u Džakarti i onog u Abu Dabiju podudarili na osnovama jačanja hegemonističke kontrole islamskog diskursa pomoću instrumenata države, što naravno odražava i bliski odnos između indonezijskog predsjednika Jokoa Widodoa (Jokowi) i predsjednika UAE Muhameda bin Zajeda Al Nahjana (MbZ). Naravno, za obojicu lidera ekonomija je na prvom mjestu, pa tek dolazi religija, koja služi kao komplementarni faktor kojim se žele potvrditi i dodatno cementirati odnosi dviju zemalja na principima islamske solidarnosti i zajedničke vizije uloge islama u društvu i državi. Ta uloga mora biti podređena interesima države i strogo kontrolirana kako ne bi postala neovisna i ugrozila državno-sankcionirani diskurs islama. Zato ne čudi činjenica da je neizostavna mantra dvojice predsjednika za vrijeme njihovih susreta obično iskazivanje hvale za uložene napore dviju nacija u borbi protiv radikalizma i jačanja vjerske umjerenosti. Tokom posjete Abu Dabiju 2021. Joko je izrazio oduševljenje činjenicom da se vjerska umjerenost i pluralizam u UAE-u široko primjenjuju i poštuju. Predsjednik Indonezije posebno je izrazio spremnost da se upravo u tom domenu uspostavi jača saradnja dviju zemalja naglasivši: „Željeli bismo više istražiti ovaj aspekt budući da dijelimo bliskost u viziji i karakteru umjerenog islama koji propagira toleranciju.“ Diplomatske izjave popraćene su bilateralnim sporazumima u cilju jačanja napora u borbi protiv radikalizacije i zagovaranja vjerske tolerancije. Dvojica lidera potpisala su 2020. memorandum o razumijevanju, čija je okosnica „promoviranje koncepta vjerske umjerenosti, vrijednosti tolerancije i podizanja svijesti u očima šire javnosti o rizicima od vjerskog ekstremizma“. Indonezijski zvaničnici posebno apostrofiraju arapski pojam wasatiyyah, izraz koji označava „srednji put“ ili „sredinu“, te koji se također koristi za označavanje umjerenosti.
U Indoneziji je nedavno završena izgradnja raskošne replike velike džamije šeika Zajeda u Abu Dabiju. Džamija je izgrađena u Surakarti, rodnom gradu predsjednika Jokoa. Džamiju su zvanično otvorila dvojica predsjednika MbZ i Joko Widodo u novembru 2022. Otvaranje je bilo tempirano pred sami samit organizacije dvadeset najbogatijih zemalja svijeta (G20), koji je održan na otoku Bali, a na koji je Jokowi pozvao i predsjednika UAE-a, počasnog gosta. Pomenutu džamiju lokalni zvaničnici opisali su kao spomenik vjerskoj umjerenosti. S druge strane, UAE također gradi veliku džamiju, u Jokowijevu čast, u Abu Dabiju.
Tokom proteklih pola stoljeća Indonezija je uživala reputaciju države s tolerantnom i harmoničnom nacijom s muslimanskom većinom. Nakon terorističkih napada 11. septembra 2001. u SAD-u uslijedio je „globalni rat protiv terorizma“. Indonezija je privukla pažnju Zapada kao najveća muslimanska zemlja i kao jedna od rijetkih demokratskih država s muslimanskom većinom koja je uporno isticala svoju vjersku umjerenost. Indonezija je isticana kao primjer od koje bi druge muslimanske zemlje trebale učiti. Indonežanska politička elita uspjela je kapitalizirati na reputaciji umjerenog islamskog imidža. Velike indonezijske islamske organizacije tu su prednost iskoristile za prikupljanje sredstava od stranih donatora za svoje „umjerene“ vjersko-prosvjetne programe i programe informiranja i javne diplomatije, uključujući i stipendije studenata, izgradnju škola i razvoj projekata usmjerenih protiv tzv. „islamske radikalizacije“. Nakon što je postao predsjednik, Jokowi je 2014. diskurs tzv. islamske umjerenosti uspio kapitalizirati, institucionaliziravši koncept Islam Nusantara (arhipelaški islam). Stvarni autor koncepta jeste „Nahdlatul-ulama“ (NU), najveća muslimanska organizacija u Indoneziji. Suština koncepta jeste spajanje lokalne tradicije i kulture s islamskim pravnim i teološkim normama. NU je na taj način pokušao ponuditi alternativu i odgovor rastućoj „arabizaciji“ indonezijskog islama, vođen vjerovanjem da je tzv. bliskoistočni islam superiorniji i „čišći“ od autohtonih varijanti i percepcija islama koje preovladavaju u Indoneziji. Jokowi je često isticao Islam Nusantara u svojim brojnim govorima u inostranstvu, diplomatski izbjegavajući aspekt koji se odnosi na „arabizaciju“. Predsjednik je također dao u zadatak Ministarstvu vanjskih poslova Indonezije da koncept Islam Nusantara inkorporira u svoje službene dokumente javne diplomatije.
ISLAM SREDNJEG PUTA I INTERESI EMIRATA
Promocijom koncepta Islam Nusantara Jokowi je podigao profil organizacije NU-a na globalnoj razini. NU je dugo smatrao da ima daleko manje međunarodne pažnje nego što zaslužuje s obzirom na veličinu i broj članova organizacije (prema nekim procjenama, oko 50 miliona) i kvalitet svoje islamske ekspertize. Stoga, NU je pozdravila šansu da se ideje ove muslimanske organizacije pozitivno predstave na međunarodnom planu. Jokowi je prepoznao priliku i iskoristio simboličan status vjerske (islamske) umjerenosti Indonezije kao prirodni marketinški potez predstavljajući svoju zemlju kao bastion umjerenog islama zapadnim liderima opsjednutim stvarnim ili produciranim strahom i prijetnjom od islamske militantnosti, koji su postali taoci ili arhitekti islamofobije. Uprkos naporima vjerskih i političkih lidera Indonezije da koncept Islam Nusantara predstave i nametnu kao alternativni globalni islamski diskurs, pokazala su se neuspješnim kako na međunarodnom, tako još više na domaćem terenu, jer je većina indonezijskih islamskih organizacija prilično nezainteresirana i hladno je reagirala po pitanju ovog islamskog koncepta, smatrajući ga hegemonističkim pokušajem nametanja recepcije islama po mjerilima samo jedne muslimanske organizacije „Nahdlatul-ulame“ (NU). Ova organizacija slovi kao predstavnik konzervativnog, tradicionalističkog i ruralnog prakticiranja islama s određenim elementima sinkretizma islama i lokalnih običaja. Jokowi je 2018. godine imenovao Dina Sjamsudina, bivšeg predsjednika druge najveće muslimanske organizacije „Muhammadiyya“, na poziciju specijalnog predsjedničkog izaslanika za međuvjerski dijalog i saradnju. Ova ugledna i utjecajna islamska organizacija popularna je u urbanim sredinama među intelektualcima, studentima i profesionalnim esnafima, liječnicima, inženjerima i sl. slojevima. Važi kao rival „Nahdlatul-uleme“. Iste godine u Indoneziji je organizirana konferencija međunarodnih islamskih učenjaka na kojoj je usvojen concept Islam Wasatiyyah (islam srednjeg puta), kao ključni koncept za promicanje mira i tolerancije među muslimanima i u svijetu općenito. Jokowi i zvaničnici njegove vlade počeli su koristili koncept Islam Wasatiyyah, što je potaknulo nosioce državne politike islama u Indoneziji da svoju poziciju glede tumačenja i propagiranja islama usklade s dominantnim međunarodnim islamskim diskursom.
Emirati, poput Indonezije, smatraju ekonomski aspekt bilateralnih odnosa najvažnijim, ali je veza između vjerskih i ekonomskih pitanja u rezoniranju Abu Dabija mnogo više isprepletena nego što je to u slučaju Indonezije. UAE već duže vrijeme provodi politiku ekonomske transformacije kako bi kreirao održivu ekonomiju za vrijeme poslije fosilnih goriva. To čini privlačenjem i razvojem širokog spektra novih industrija (informativnih tehnologija, obnovljive energije, finansijskih usluga i odbrambene proizvodnje), ali i stvaranjem kozmopolitskog i multikulturalnog društva koje će biti primamljivo za doseljenike koji će u UAE donijeti potrebnu ekspertizu i time omogućiti sveobuhvatno ekonomsko restrukturiranje i unapređenje države.
Izrael kao zavidna tehnološka sila koja raspolaže ekspertnim znanjima u upravljanju vodom i poljoprivrednom proizvodnjom jedan je od najpoželjnijih partnera Abu Dabija. Ne iznenađuje činjenica da su Indija, UAE, Izrael i SAD formirale poseban front i ujedinile resurse radi ostvarivanja zajedničkih ciljeva u regiji kao nadgradnju onog što su već postigli u okviru Abrahamskog sporazuma. Predstavnici ovog foruma, poznatog kao „I2U2“, sastali su se u Abu Dabiju 2. februara 2023, gdje su razgovarali o sigurnosti hrane. Nakon sastanka američki zvaničnik je novinarima izjavio kako grupa s drugim narodima namjerava ublažiti trenutnu međunarodnu krizu snabdijevanja hranom. Ujedinjeni Arapski Emirati vode Look east policy (politiku koja je okrenuta ka istoku) a fokusom na Aziju.
UVLAČENJE INDONEZIJE U ABRAHAMSKI SPORAZUM
Indonezija, najveća ekonomija u jugoistočnoj Aziji, s izgledima da postane jedna od pet najvećih svjetskih ekonomija u narednim dvjema decenijama, predstavlja posve atraktivnu opciju za Abu Dabi. Religija (islam) ključni je dio preobrazbe Emirata. U novije vrijeme predsjednik Emirata MbZ, glavni arhitekt ovog procesa, odlučan je u namjeri da imidž svoje zemlje kao tradicionalnog, puritanskog islamskog društva, zamijeni novim, pluralističkim imidžom, koji će biti otvoren prema različitim vjerama i kulturama. Abu Dabi je proteklih godina intenzivirao visoko ambiciozni program s posebnim naglaskom na međureligijski aspekt islama i na tzv. islamsku umjerenost. U tom kontekstu, UAE je uspostavio diplomatske odnose s Izraelom u okviru Abrahamskog sporazuma iz 2020. Kao izraz ove inicijative, Abu Dabi gradi zajedničku kuću abrahamskih vjera vrijednu više milijardi dolara. U njoj će biti smještena katolička crkva, sinagoga i džamija. Projekt je predstavljen kao manifestacija „zajedničke humanosti“. Emirati također grade velike hinduističke i sikhske hramove i finansiraju niz međunarodnih međureligijskih konferencija i inicijativa. Abu Dabi je za implementaciju svog globalnog islamskog imidža nosioca umjerenog islama regrutirao islamske vjerske učenjake iz inostranstva, uključujući znatan broj imama iz Indonezije. Formirao je i brojne islamske organizacije u cilju promicanja vjerskog profila UAE-a. Glavni akteri ove priče jesu šejh Abdulah bin Bajah, mauritanijski islamski učenjak tradicionalističke provenijencije i bivši ministar, njegov učenik šejh Hamza Jusuf iz SAD-a i šejh al-Habib Ali al-Jifri, sufijski učenjak iz Jemena.
Unatoč navedenim naporima, pitanje je u kojoj je mjeri indonezijska i emiratska retorika tolerancije i umjerenosti stvarna i iskrena. Obje države imaju zajednički strateški interes da propagiraju „umjereni islam“. Indonezija se bori s ozbiljnim problemom terorizma od 2000. godine. Iako su napadi ekstremističkih grupa koje se pozivaju na islam bili rijetki posljednjih godina, Vlada Indonezije zaslužna je za uspješne policijske protuterorističke operacije, ali ne i za smanjenje regrutiranja potencijalnih ekstremista u terorističke grupe. Teroristička prijetnja vlastima UAE-a manje je ozbiljna, ali je ipak prisutna. Također je upitno da li će ovi pokušaji nametanja „civilizacijskih“ diskursa islama koje favoriziraju ove dvije države imati ikakav učinak kada se radi o ekstremizmu i radikalizaciji, s obzirom na činjenicu da militantni pripadnici islama obično odbacuju autoritet mainstreama ili zvanične uleme. Nesumnjivo je da je u interesu obje zemlje da grade harmonična i tolerantna društva. Promoviranje vjerske umjerenosti kao cilja politike i diplomatije stoga ima smisla. Ono što zabrinjava jeste što i Indonezija i UAE koriste tzv. „islamsku umjerenost“ na instrumentalan i selektivan način, i to u domaće i vanjsko-političke svrhe. I MbZ i Jokowi potisnuli su neke nenasilne lokalne političke islamske pokrete na margine društva, što može dodatno proizvesti njihovu radikalizaciju. Pritom su često koristili metode kojim se krše temeljna ljudska prava i političke i građanske slobode. UAE agresivno cilja na političke „islamiste“, posebno na „Muslimansko bratstvo“ i njegove simpatizere koje percipiraju kao jedan od glavnih izvora opozicije i opasnosti za opstanak monarhije. „Amnesty International“ navodi da se trenutno u Emiratima nalazi najmanje 32 politička zatvorenika u zatvoru i da je posljednjih godina gotovo 100 muslimanskih intelektualaca i aktivista iz islamističke grupe „Al-Islah“, povezane s „Muslimanskim bratstvom“, suđeno i zatvoreno prema nejasno sročenom, ali drakonskom zakonu o borbi protiv terorizma. Štaviše, UAE koristi državnu ulemu, kao što su Bin Bajah i Hamza Jusuf, u cilju promoviranja političke poslušnosti (kvijetizam) vladaru, proglašavajući time neslaganje s vlašću kao grijeh s aspekta islama.
Jokowi u Indoneziji također nastoji ugušiti islamistički aktivizam koji smatra političkom prijetnjom, iako ne tako oštro. Jokowijeva administracija 2017. zabranila je Hizbut-Tahrir, radikalnu političku islamsku partiju koja koristi političke, a ne nasilne metode, koja slobodno djeluje u Australiji. Indonezija je 2020. zabranila i Islamski braniteljski front (FPI), pokret koji ima desetke hiljada članova. Brojni islamski lideri u Indoneziji danas su ili optuženi ili osuđeni za sumnjiva krivična djela, ili su pod ucjenom eliminirani iz javnosti, pod prijetnjom istrage o navodnom kriminalnom ponašanju.
PRIPREME ZA PRIBLIŽAVANJE IZRAELU
Obje se zemlje podjednako neumjereno ponašaju, kada je u pitanju suzbijanje i eliminacija opozicije. Da paradoks bude veći, oba lidera koriste svoju vjersku diplomatiju tzv. islamske umjerenosti, kako bi skrenuli pažnju sa svojih autokratskih tendencija koje upražnjavaju protiv domaćih političkih protivnika. Pored toga, pomenuta strategija može imati i neke skrivene i daleko ozbiljnije nakane političkog inžinjeringa koji treba da pripremi muslimanske mase u Indoneziji za približavanje Izraelu.
Jahja Stakuf, generalni sekretar 60-milionske „Nahdlatul-ulame“, boravio je prije nekoliko godina u posjeti Izraelu kao gost Američkog jevrejskog komiteta sa sjedištem u SAD-u. Lider ove najveće muslimanske organizacije u Indoneziji posjetio je 2018. Izrael, uprkos žestokim protestima kod kuće, kako bi „prenio poruku međuvjerskog mira i suosjećanja“. Indonezija, najveća muslimanska zemlja na svijetu, nema diplomatske odnose s Izraelom, a podrška Palestincima naroda ove najveće muslimanske zemlje snažna je i neupitna. Stakufovo prisustvo izazvalo je ljutite reakcije u Indoneziji. Stakuf se založio za „novi diskurs“ koji bi prihvatio tvrdnju da su muslimani i nemuslimani jednaki i da bi trebali biti u mogućnosti da mirno koegzistiraju.
Nakon ovakvog licemjernog, podaničkog i posve snishodljivog nastupa lidera najveće muslimanske organizacije u Indoneziji, najvećoj muslimanskoj državi na svijetu, ne treba da čudi što se perenijalni problem Palestine kao žrtve naseljeničkog kolonijalizma, izraelske agresije i represije neviđene u novijoj ljudskoj povijesti nakon Drugog svjetskog rata pokušava svesti na puko neslaganje i svađu dviju vjera i svjetonazora. Nema sumnje da se ovdje očito radi o sinhroniziranoj kampanji javne diplomatije podmazane investicijama i fetvama snishodljivih muslimanskih učenjaka, s ciljem uvlačenja najveće muslimanske države na svijetu u Abrahamski sporazum. Novi predsjednički i parlamentarni izbori u Indoneziji, koji će se održati u 2024. godini, na kojim se Jokowi više nema pravo kandidirati, pokazat će ne samo koliko je ovakva politika uspjela promijeniti pogled muslimana Indonezije prema politici manipulacije i inženjeringa islamom od države, to će također biti i stanoviti referendum građana najveće muslimanske države prema pitanju Palestine.
