Susreti protiv Njemačke definirali su – ili barem zaokupili – engleski fudbal otkako su dvije nacije igrale svoju prvu punu međunarodnu utakmicu u Berlinu 10. maja 1930. Utakmice protiv Nijemaca evociraju razne slike i priče, sjećanja i trenutke: o najvećem danu u engleskom fudbalu– Wembley, 1966. – i jednom od njegovih najsramotnijih – Berlin, 1938. Ali mnogi bi i da izbrišu sjćeanje na dan kada su se prvi put ove dvije nacije susrele na engleskom tlu.
U srijedu 4. decembra 1935. Engleska je igrala protiv Njemačke na stadionu White Hart Lane u sjevernom Londonu, domu Tottenham Hotspura FC, pobijedivši 3-0. Ali te gole činjenice ne govore cijelu priču. Utakmica je bila iznimno kontroverzna i određeni dijelovi britanskog društva vjerovali su – s dobrim razlogom – da se nije trebala održati. Do kasne 1935. Nacistička stranka bila je na vlasti gotovo tri godine, a Njemačku je britanski vladin odbor smatrao 'krajnjim potencijalnim neprijateljem'. Nekoliko sedmica prije nego što je njemački tim otputovao u London, njemački Reichstag donio je Nürnberške zakone, lišavajući njemačke Jevreje osnovnih prava.
U tom kontekstu, brojna tijela u Britaniji, ponajviše Antinacističko vijeće i Sindikalni kongres (TUC), lobirala su kod Fudbalnog saveza (FA) i vlade da otkažu utakmicu. Zabrinutost oko utakmice bila je pojačana ne samo zato što se održavala u Tottenhamu (klubu sa značajnim jevrejskim sljedbenicima), već i zato što je, kako je TUC tvrdio, imala potencijal da se 'iskoristi kao politička demonstracija od strane nacističke vlade'.
Nemir je postao još veći nakon što se pročulo da će njemačku ekipu u Engleskoj pratiti 10.000 navijača. Ti su navijači navodno planirali marš kroz jevrejske stambene četvrti u Londonu, kao što su Stoke Newington i Stamford Hill, prije utakmice dok su nosili nacističke oznake. Britanska vlada nastojala je izbjeći uplitanje u tu stvar, tvrdeći da je to 'privatna stvar koju su organizirali privatni službenici'. Pojasnilo je da neće intervenirati osim ako smatra da bi utakmica dovela do kršenja mira.
U pripremama za utakmicu, Jewish Chronicle jasno je izrazio svoje 'duboko žaljenje' što se utakmica treba igrati protiv 'predstavnika zemlje u kojoj su sami elementi sportskog ponašanja s prezirom ugaženi u blato'. Publikacija je, međutim, bila uglavnom sama, veliki dio popularne štampe pozdravio je utakmicu i kritizirao one koji su tražili njeno otkazivanje. Daily Mail je 'srdačno pozdravio' njemački tim i kritizirao TUC, optužujući ga da želi 'spriječiti sve osim marksista da igraju na britanskim terenima'. Rijedak komad satiričnog neslaganja došao je od Football Pictoriala, koji je objavio karikaturu koja prikazuje engleskog napadača kako se spušta prema golu, viče 'Heil' njemačkom vrataru i zabija u nečuvanu mrežu nakon što je vratar instinktivno podigao ruku u znak pozdrava.
Trećeg decembra 1935. njemački tim stigao je na aerodrom Croydon, dočekan od strane gomile novinara. Sami igrači odbili su razgovarati, no ostatak društva je novinarima koji su čekali objasnio da ih politika igre ne zanima. Njemački selektor Otto Nerz obavijestio je novinare da 'nemamo nikakve veze s njemačkom vladom', dok je dr. Georg Zandry, sekretar njemačkog FS-a, objasnio: 'Došli smo zbog utakmice i samo zbog utakmice.'
Hiljade njemačkih navijača pratile su ekipu u London, ali su nastojali izbjeći bilo kakve probleme. Prije utakmice, neki od njih položili su vijenac kod Kenotafa u znak počasti britanskim mrtvima iz Prvog svjetskog rata. Ostali navijači su imali organizirane obilaske Londona autobusom. Neki od vodiča bili su njemačko-jevrejske izbjeglice koje su se preselile u Britaniju; bili su, prema Jewish Chronicleu, 'sretni zbog prilike da zarade malu naknadu'.
Prije početka utakmice bilo je nekoliko manjih protesta nedaleko od White Hart Lanea, ali nisu se materijalizirali ni fašistički marševi o kojima se pričalo, ni velike antinacističke demonstracije. Jedini vrijedan spomena incident dogodio se kada se neko popeo na krov Zapadne tribine i presjekao uže koje je držalo zastavu s kukastim križem. Bio je uhapšen i zastava je brzo ponovno podignuta. Jewish Chronicle jednostavno je opisao kako su obje nacionalne himne odsvirane prije utakmice i 'svaki prisutni Nijemac je pozdravio nacističkim pozdravom'.
Rečeno je da su njemački navijači tokom utakmice 'mahali stotinama malih zastavica s svastikama u uzbudljivim trenucima', ali 90 minuta im je dalo vrlo malo razloga za uzbuđenje jer je Engleska ostvarila objedu. Njemački tim činili su amateri među kojima su bili arhitekta, otkupljivač kože, mesar, obućar i nekoliko službenika; zvaničnici koji su ih pratili u Londonu priznali su britanskoj štampi da će 'sigurno izgubiti'. Ipak, utakmica je odigrana u dobrom duhu. Toliko, zapravo, da je Daily Mirror bio dirnut: 'Zar sport ne pomiruje, ne spaja nacije, ne možemo li ubiti rat vječnim fudbalom?'
Veče nakon utakmice, prije nego što su se Nijemci vratili kući, FA je pozvao svoje kolege na večeru u hotel Victoria u Londonu. Predsjednik FA-a, Sir George Clegg, ispričao se njemačkoj strani zbog protesta oko utakmice i kritizirao TUC zbog miješanja u stvari koje 'nisu njihova stvar'. Po prostoriji su se nudile zdravice, ne samo Adolfu Hitleru.
Hitlerova prisutnost jače se osjećala kada su reprezentacije slijedeći put igrale jedna protiv druge, u Berlinu u maju 1938. Bio je to najsramotniji dan u engleskom fudbalu, s engleskom reprezentacijom koja je prije početka utakmice podigla ruke u nacistički pozdrav, nakon što su im to naredili zvaničnici iz FA i Foreign Officea. Engleska je dobila utakmicu 6-3. Do slijedećeg susreta dviju nacija, 1954. godine, Hitler je bio mrtav, a Njemačka je bila podijeljena na dvije odvojene zemlje. Engleska neće ponovno igrati protiv ujedinjene Njemačke na britanskom tlu sve do 1991. godine (History Today)
