Vjačeslav Skrjabin odabrao je Molotov za svoj ratni nadimak, od ruskog "molot", što znači čekić. Mladi revolucionar vjerovao je da će ga industrijski i proleterski štih nadimka približiti radničkim masama. Mnogo kasnije, kada je dosegao vrh sovjetske hijerarhije, njegov je nadimak savršeno odgovarao neumoljivom i upornom karakteru onoga što će biti Staljinov najvjerniji saradnik.

Njih su se dvoje upoznali 1912. u redakciji boljševičkih novina Pravda. Trebalo je proći deset godina prije nego što su počeli blisko sarađivati. Staljin je tada bio generalni sekretar partije, a Molotov njegov zamjenik. Na tom se mjestu isticao kao savjestan i lojalan saradnik. U borbi za vlast koja je uslijedila nakon Lenjinove smrti stao je na stranu Staljina, koji je njegovu lojalnost velikodušno nagradio. Godine 1926. unaprijeđen je među članove Politbiroa, a četiri godine kasnije i na čelo vlade.

Tokom 1930-ih Staljin i Molotov činili tandem koji je oblikovao sovjetsko društvo.

Prvi je definirao glavne smjernice politike iz stranačkog vodstva, dok je drugi nadzirao njihovo provođenje kontrolirajući djelovanje vlade. Nije bilo inicijative, ma koliko traumatične, bez apsolutne podrške Molotova. Zato je jednako kao Staljin odgovoran za kobne posljedice kolektivizacije sela i suučesnik u masakrima tokom velikih čistki. Arhivi potvrđuju stotine popisa smrtnih kazni koje su obojica potpisali.

Sredinom 1939. godine, s gotovo nikakvim diplomatskim iskustvom, preuzeo je ministarstvo vanjskih poslova. Od tada je bio Staljinov alter ego za pregovaračkim stolovima i branio je njegovu volju s beskrajnom dozom čvrstoće i strpljenja. Zaključio je pakt o nenapadanju s nacistima koji je odgodio njemačku invaziju na gotovo dvije godine. A kad se to dogodilo, sklopio je savez s Britancima i Amerikancima koji je osigurao pobjedu.

Na kraju rata bio je na vrhuncu svoje karijere a njegov status državnika bio je prepoznat u glavnim kancelarijama. Međutim, njegova poznata upornost u pregovaranju nije mnogo pomogla održavanju saradnje s Londonom i Washingtonom u izgradnji poslijeratnog poretka. Veliki savez je izblijedio, ustupivši mjesto podjeli svijeta na dva bloka. Hladni rat je izbio.

Godina 1948. bila je njegov annus horribilis. Najgore nije bilo što mu je ostao med na usnama nakon nominacije za Nobelovu nagradu za mir, nego hapšenje njegove supruge. Polina Zhemchúzhina, gorljiva staljinistica koja je bila na visokim položajima u vladi, dugo je bila na Staljinovom nišanu.

Njezino jevrejsko porijeklo poslužilo je kao izgovor da je lažno optuže za špijuniranje za Izrael. Osuđena je na pet godina radnog logora, a Molotov nije učinio ništa da je spasi od zatvora. Prihvatio je čak i razvod koji mu je Staljin nametnuo, jer je prije njegove ljubavi prema njoj bila slijepa poslušnost partiji i bezgranična odanost njezinom vođi, koji ga je slijedeće godine smijenio s mjesta ministra vanjskih poslova.

Njegov pad u pakao nije tu stao. Godine 1952. Staljin ga je isključio najprije iz Politbiroa, a potom i iz svog najužeg kruga. Neosnovano je sumnjao da je njegov najodaniji poručnik izdajica. Život mu je visio o koncu.

Iako je 5. marta 1953. zacijelo odahnuo doznavši za Staljinovu smrt, jedini je od saradnika bio vidno dirnut tokom sprovoda vođi za kojeg je vjerovao da je nezamjenjivi div. Moć je zatim prešla u druge ruke, na vodstvo s Georgijem Maljenkovim kao premijerom, Lavrentijem Berijom zaduženim za državnu sigurnost, a kontrolu nad strankom preizeo je Nikita Hruščov.

Molotov je ponovno preuzeo vodstvo diplomatije. Sa šezdeset i tri godine bio je najstariji u grupi i, za većinu, dostojan Staljinov nasljednik. Ali previše je navikao biti broj dva i nije pokazivao namjeru izazvati kolektivno vodstvo. Naprotiv, nije oklijevao podržati Hruščova da se riješi Berije kada su njegove inicijative ugrozile ravnotežu snaga u grupi.

Sve do 1955. energično je tražio detant sa Zapadom, pokušavajući oblikovati sistem kolektivne sigurnosti koji bi okončao Hladni rat. Kamen spoticanja bila je budućnost podijeljene Njemačke. S obzirom na strah da se zapadni dio ponovo naoružao, pridružio se NATO-u i bio spreman prihvatiti ujedinjenu i neutralnu Njemačku.

Bio je to ustupak koji je Hruščov, koji se pojavio kao jak čovjek režima, u potpunosti odbacio. Kao rezultat toga, hladni rat se nastavio. Godine 1955. Savezna Republika Njemačka pridružila se NATO-u, a slijedeće godine njena komunistička sestra pridružila se Varšavskom paktu.

Možda u čelnoj grupi nisu bile dvije antagonističnije ličnosti od glavnog tajnika i šefa diplomacije. Hruščov, ekspanzivan, nagao i ponekad nestalan, bio je suprotnost samokontroli i profinjenosti uvijek nedokučivog Molotova, koji je prezirao Hruščova zbog njegove grubosti.

Te su razlike u karakteru, zasigurno, naglašavale političke nesuglasice koje su bile uvod u njihov konačni sukob. Molotov je oštro kritizirao Hruščova zbog prepuštanja poluotoka Krima, historijski ruskog teritorija, Ukrajini. Hruščov je sa svoje strane iskoristio Molotovljevu nevoljkost da se približi Titovoj Jugoslaviji kako bi ga optužio za održavanje zastarjelih koncepcija međunarodnih odnosa. Naposljetku, iza tih prijepora krije se sukob dvaju političkih modela: staljinizma, kojeg je zastupao Molotov, i njegovog prevladavanja, koje je podržavao Hruščov.

Do konačnog prekida došlo je kada je Hruščov odlučio napasti lik Staljina. Molotov je prihvatio da je njegov šef pogriješio, ali je također zahtijevao priznanje njegovih zasluga. Ništa od toga nije se desilo tokom XX. partijskog kongresa, održanog u februaru 1956. godine, kojim je započela destaljinizacija.

Čuveni Hruščovljev tajni izvještaj, čitan iza zatvorenih vrata, užasnuo je delegate otkrivajući veličinu Staljinovih zločina. Molotov nije bio jedini u partiji koji je taj manevar protumačio kao izdaju. Iza scene postojali su oni koji su od njega tražili da istupi i preuzme vlast u zemlji.

Destaljinizacija je napredovala. Nakon kongresa osnovana je komisija za istraživanje suđenja koja su 1930-ih eliminirala staru boljševičku gardu, kao i ubojstvo Sergeja Kirova, čelnika lenjingradske partije, što je pokrenulo velike čistke. Hruščov je bio uvjeren da će rezultati istrage ukazati na Staljina kao promotora atentata, što će oslabiti njegove lojaliste u partiji. Ali zaključci komisije, kojom je predsjedao Molotov, potvrdili su krivnju pogubljenih i isključili da je Staljin kovao bilo kakvu zavjeru protiv Kirova.

Taj neuspjeh Hruščovljeve antistaljinističke ofenzive nije spriječio Molotovljevu smjenu s mjesta ministra vanjskih poslova, iako je on zadržao svoj položaj u Politbirou, odakle je nastavio svoju opoziciju glavnom tajniku. U jesen 1956. kriza u komunističkim režimima Poljske i Mađarske dodatno je zaoštrila zategnute odnose u vodstvu. Hruščov je počinio neoprezno iznošenje unutarnjih nesuglasica izvan stranke. Ta greška, koja je prešla crvenu liniju boljševičke etike, zajedno s Hruščovljevim egocentričnim stilom odlučivanja, protivnim normama kolegijalnog vodstva, uvjerila je Molotova u potrebu da ga smijeni. Inicijativi su se pridružili Georgi Malenkov i Lazar Kaganovič, bivši Staljinovi poručnici. Pristalice državnog udara bile su većina u Politbirou i iz tog tijela su krenuli u napad.

U junu 1957. godine održan je žestok sastanak Politbiroa na kojem je Hruščov, nakon što je dobio salvu kritika i optužbi, podnio ostavku. Trijumf se činio kao Molotovljev, no ubrzo je neutraliziran. Da bi ostavka bila učinkovita, morao ju je ratificirati Centralni komitet, a udio delegata koji su bili za generalnog sekretara bio je porazan.

Rezulta je bio neriješen. Centralni komitet se sastajao sedam dana. Njihove sjednice ne samo da su vratile Hruščova na njegovu poziciju, uzdižući ga kao apsolutnog vođu, one su također postale politički proces protiv promotora pokušaja državnog udara, koji su se tada nazivali Antipartijska skupina.

Molotov i njegovi saveznici htjeli su stati na kraj destaljinizaciji, ali su na kraju postali njezine žrtve. Optuživali su ih za napad na partijsko jedinstvo i suučesništvo u Staljinovim zločinima. Poraz ih je lišio položaja i zapečatio kraj njihovih političkih karijera.

S padom je došao i ostracizam. Molotov je poslan u Mongoliju kao ambasador. Zatim u Austriju, s manje istaknutim položajem. Udaljenost ga nije ušutkala, nastavio je osuđivati ​​Hruščovljev revizionizam i njegovu izdaju Staljina, zbog čega je 1962. zaslužio isključenje iz partije. Najgora kazna.

Daleko od svih političkih aktivnosti od tada, više je puta tražio da se vrati, sve dok nije dobio šansu 1984. Umro je dvije godine kasnije, na početku Gorbačovljeve perestrojke. Njegova smrt prošla je gotovo nezapaženo. Nije bilo prikladno vrijeme za posthumno priznanje nepokolebljivom staljinisti.