Jedini kandidat za predsjednika SNSD-a bio je Milorad Dodik. Nismo ni primijetili da je jedini, niti su to sarajevski režimski mediji problematizirali.

Jedini kandidat za predsjednika vladajućeg NiP-a bio je Elmedin Konaković. Ne samo da to nije problematizirano kao nedemokratski princip nego su nadobudni čuvari čaršijske revolucije slavili neprikosnovenog mahalskog lidera kodnog imena “britka sablja”.

Jedini kandidat za predsjednika HDZ-a BiH bio je Dragan Čović. Nismo sigurni da se iko uopće sjeća da se izbor i dogodio, a dogodio se i to ove godine u maju, ali očito se Čovićev kontinuitet i liderstvo podrazumijevaju, posebno kod vladajuće trojke.

Jedini kandidat za predsjednika vladajuće Naše stranke bio je Edin Forto, a navodno je ta stranka liberalnija i demokratičnija od svih drugih. To njeno navodno stanje  nije se dovodilo u pitanje u režimskim medijima.

Na koncu, navodeći niz vladajućih (radi zasićenja klonili smo se “jedinih” iz široke lepeze opozicijskih stranaka), ipak treba istaći to da je predsjedniku SDP-a Nerminu Nikšiću ove godine u junu istekao mandat na čelu te stranke i da ga nije imao pravo obnavljati, ali mu je nekim čudom, intervencijama u statut, produžen na dvije godine, navodno da se ne bi destabilizirao SDP koji je u vlast s NiP-om i NS-om ušla nametanjem i nasiljem Christiana Schmidta.

O demokratičnosti toga čina nisu raspravljali režimski mediji i pripadajući im analitičari. To se, očito, podrazumijeva, kao što se i u prošlosti podrazumijevalo da Zlatko Lagumdžija bude jedni kandidat za predsjednika SDP-a.

No, nikako se ne podrazumijeva da je moguće da jedini kandidat za predsjednika opozicijske SDA bude Bakir Izetbegović, a Kongres ove stranke već mjesecima pod budnim povećalom istih onih režimskih medija koji su prešutjeli sve ostale jedine kandidate vladajućih stranaka.

I ne samo to, nego se intenzivno problematizira nevažeća kandidatura Šemsudina Mehmedovića, štaviše, čak se kaže da ga je, bez obzira na pravnu nevaljalost njegove kandidature, SDA trebala pusti u proceduru izbora, jer bi time pokazala demokratičnost, a Bakir Izetbegović je, po njima, ionako izvjesni pobjednik. Nevjerojatno jeste da oni koji povazdan niječu samu svrhu postojanja SDA, jer u sebi ima muslimansko-vjerske i bošnjačke nacionalne pozadine, odjednom postaju njeni dušebrižnici i savjetnici koji najbolje znaju kako da se iznutra reformira.

Šemsudin Mehmedović, koji je najavljivao navodnu reformu SDA, posljednjih mjeseci imao je očitu podršku medija koji godinama svakodnevno kritiziraju SDA. Iako je to bio jasni vanjski indikator ko mu iz pozadine ustvari daje podršku (dirigira njime) za preuzimanje SDA, mnogo je važniji sadržaj poruka koje je slao i koje su posve u skladu s tezama koje iznose političari trojke, kao i čitava bulumenta kvazianalitičara ontološki nesklona SDA.

Stoga, ostaje veliko pitanje čiji je ustvari kandidat bio Šemsudin Mehmedović koji ima historijat pučističkog djelovanja unutar SDA, a koji se ponajviše iskazao kada je predvodio grupaciju nezadovoljnih šepića i ahmetovića na početku prvog Izetbegovićevog mandata na čelu SDA. Mehmedovićevi saborci, zapravo neutaženi ambicioznici, u pokušaju političkog atentata na Bakira Izetbegovića ipak su izašli iz stranke i krenuli svojim političkim putem (na kraju i propali) dok je kolovođa ostao, primirio se, polahko rovario sve ove godine, denuncirao, širio nezadovoljstvo i ponovo pustio svoj gorki otrov 2023. godine.

Bez ikakve sumnje zaključujemo kako bi u slučaju da je SDA poslušala preporuke njoj nesklonih medija te pregazila vlastiti pravni okvir i “radi demokratičnosti” pripustila Mehmedovića, on bi u narednih 16 dana do Kongresa svoju kampanju po SDA-u nesklonim medijima intenzivirao. Nakon što bi na Kongresu SDA bio potučen do nogu, krenuo bi u bespoštednu kampanju konstruiranja “brutalne krađe” i na koncu bi čak tvrdio da je pobjednik, ali da je bilo “grandioznih namještaljki i malverzacija”. Nije isključeno da je ovo bio i dogovoreni scenarij s dijelom Međunarodne zajednice u kojoj bi čitavu SDA sankcionirali nekom crnom listom ili već drugim sredstvima koje bi u hodu namislili.

Isti model fame o “brutalnoj krađi” provodio je iz izbora u izbor najveći Mehmedovićev medijski zastupnik – propali političar Fahrudin Radončić.

Radončićev SBB donedavno je bio u statusu ni živog ni mrtvog entiteta (zombija), da bi čitava struktura na kraju ili nestala ili u velikim seobama prešla u druge stranke. Radončić je brutalno propao i svoju frustraciju pokušava iskaliti na Izetbegoviću (pritom dobiti koji financijski poticaj za svoju radinost), kojega je i ranije krivio za svoje političke neuspjehe izmišljanjem brutalnih krađa na izborima.

Da stvar bude i komična, za izvođače radova nad političkim blamiranjem Šemsudina Mehmedovića za Avaz je Radončić uzeo pohabane širitelje defetizma, Envera Kazaza i Esada Bajtala, koji su nekada bili glavni promicatelji pežorativnog termina “avazovština”, zgražajući se nad tim medijem kojega su najčešće povezivali sa SDA, baš kao što su SDA-u pripisivali i Radončićeve lične tajkunsko-poslovne marifetluke.

Dakle, o demokraciji pričaju oni koji ne samo da provode autokratiju u vlastitim strankama već su na vlast došli putem nametanja i suspenzije ustava kao klijenti stranih ambasada. Nadalje, višak demokracije u SDA zagovaraju oni koji vole tu stranku “ko Bajro mater”. Upravo kuknjava takvih može ukazivati da je SDA na pravom putu.

Licemjerju nema kraja. No, možda ima kraja višestrukom unutarstranačkom pučisti Šemsudinu Mehmedoviću. Naime, dok on tvrdi da je članstvo SDA izrevoltirano odbijanjem njegove kandidature, po terenu se masovno čuju sasvim drugi glasovi – da je vrijeme da se SDA što prije i bez obzira na cijenu očisti i od Mehmedovića i od njemu sličnih destruktivaca i spletkara. I to je prva i suštinska reforma u stabilizaciji najveće bošnjačke stranke.

Možda je na kraju zanimljivo primijetiti i to da od toliko jedinih kandidata na političkoj sceni – koji su prešućeni i zanemareni, a nalaze se u državnoj i federalnoj vlasti, dijelom i kantonalnim i lokalnim razinama vlasti – zapaziti jedino opozicijskog političara Bakira Izetbegovića kao jedinog zaista jeste čudo.

Mora biti da ima nešto posebno u tom političaru jer zaista je dirljiva briga najvećih mrzitelja SDA za sudbinu ove stranke.