Razlike i suprotnosti između javnih politika i skrivenih namjera demokratskih država, režima i različitih centara moći najočitije su izražene u složenim odnosima prema muslimanskim manjinskim zajednicama na Zapadu. Iako su migracije bile motivirane bijegom iz siromaštva i nedemokratskih režima prema ekonomski naprednijim i slobodnim društvima, što je često bila win – win pozicija za obje strane, nije trebalo čekati dugo da se pokažu dvostruki standardi onih koji se zaklinju u demokratiju i ljudska prava.

Životna sudbina dr. Tariqa Ramadana kao najpriznatijeg savremenog muslimanskog autoriteta na Zapadu pokazuje na najbolji način suštinu licemjerja „zapadne civilizacije“, njenog podaničkog odnosa prema cionistima i servilnosti prema arapskim monarhijama. Tariq Ramadan unuk je Hassana Benne, osnivača pokreta „Muslimanska braća“, koji je jedne prilike o zapadnoj demokratiji rekao: „Demokratija je za njih kao kip koji je napravljen od hurmi! U njega vjeruju kada im donosi ono što vole, a pojedu ga kada im se ne svide rezultati koje im donosi!“ Upravo je ovaj aksiom, odnosno poređenje zapadne demokratije s navikama predislamskih Arapa na svojoj koži iskusio Ramadan koji je kroz doktorat s Univerziteta u Ženevi analizirao djelovanje i stavove svog poznatog djeda koji je i dalje inspiracija generacijama muslimana.

Ima li pravde za Tariqa Ramadana?

Nakon šest godina sudske torture švicarski sud odbacio je optužbe protiv Ramadana. Međutim, to nije kraj sudskog progona jer se protiv njega u Francuskoj i dalje vode istrage. Novinarka portala Middle East Monitor Yvonne Ridley uradila je razgovor s Tariqom Ramadanom u povodu oslobađajuće presude, u kojem ukratko opisuje golgotu kroz koju je prošao i otkriva centre moći koji stoje iza kampanje protiv njega. Ramadan upozorava da bi svako ko podržava Palestinu i glasno govori o nepravdi koju trpe Palestinci trebao biti spreman da bude meta cionističkih lobističkih grupa. Ramadan je govorio o strahovima nakon što je porazio kampanju koju su protiv njega orkestrirali režimi u Saudijskoj Arabiji i UAE, koji su, zajedno s Izraelom, radili na slamanju „Muslimanske braće“.

Ramadan je oduvijek vjerovao da su procesi koji su protiv njega pokrenuti u Švicarskoj i Francuskoj bili politički motivirani. Izašavši iz suda kao slobodan čovjek, Ramadan je odbacio tvrdnje da se njegovo suđenje odnosilo na prava žena i pokret #MeToo.

Ramadanov slučaj godinama se odugovlači na francuskim sudovima, razotkrivajući još više dvostrukih standarda. Oduvijek je bilo jasno da je u igri bila antimuslimanska agenda. Ovaj 60-godišnjak uporno je negirao sve optužbe koje su politički motivisane i osmišljene da ga diskredituju zbog njegovog efikasnog islamskog zagovaranja i kritike francuske države.

U 2018. godine Ramadan je proveo 10 mjeseci u zatvoru u Parizu bez optužnice. Na kraju je oslobođen, ali samo pod strogim uslovima kaucije. Zatim su 2020. godine oko 150 međunarodnih naučnika, političara, društvenih aktivista i novinara opisali ovaj slučaj kao „maskaradu pravde“. U međuvremenu, pisci i kolumnisti iz krajnje desnice širom Evrope gomilali su pritisak u onome što se može opisati samo kao lov na vještice. U jednom intervjuu za francuske novine Ramadan je sebe nazvao žrtvom „žestokog sudskog procesa“.

U proteklih šest godina Ramadanovo odsustvo iz javnosti značajno se osjetilo. „Bio sam glasan i oni su krenuli da unište moju reputaciju i da me istisnu iz medija. Veze između Izraela i Francuske su očigledne i važno je da muslimani shvate da bi i oni mogli biti meta“, kazao je Ramadan. Prisiljavanjem njegovih sljedbenika da se fokusiraju na moralna pitanja oko suđenja značilo je da su izbjegavali zauzimanje političkog stava, što je, kako je istakao, olakšalo anatemisanje njegovog lika u javnosti i muslimanskoj zajednici. „Muslimani su me izbjegavali i bojali su se pokazati podršku. Nedostajalo je hrabrosti i razumijevanja kako se Zapad igra s nama.“

Ramadan je uporan da su „na sastanku u Dubaiju“ njegovi neprijatelji u Saudijskoj Arabiji i UAE planirali njegov pad 2017. godine. „Oni su radili zajedno s cionistima na tome. Svi mi moramo biti spremni da budemo meta zbog naših principa i morala i da se naša religija koristi protiv nas. Oni se plaše našeg prisustva na Zapadu jer utječe na javno mijenje povećanjem podrške Palestincima. Nastavak normalizacije našeg prisustva u Evropi mijenja percepciju javnosti o Izraelu. Zbog toga žele prikazati muslimane kao neprijatelje Zapada“, smatra Ramadan.

Francuska elita već dugo percipira Ramadana kao prijetnju optužujući ga da potiče nemire, otuđene muslimane motiviše na islamizaciju ili čak na džihadizam. Ramadan je 2009. godine preuzeo katedru na Oksfordu koju je finansirao Katar, preko jedne od njegovih fondacija. Ramadan sada provodi veći dio svog vremena u Dohi, gdje vodi Centar za islamsko pravo i etiku. Radi na ažuriranju svoje knjige „Dužnost istine“, koju planira da objavi na engleskom.

Ramadan je čekao šest godina da dobije pravdu u svojoj domovini, u Švicarskoj, u kojoj je i rođen. Iako to nije u skladu s „evropskom vrijednostima“, to je i dalje mnogo bolji tretman od onoga s kojim se Palestinci suočavaju već 75 godina, ili onih koji drugačije misle od režima u Egiptu, Siriji, Saudiji, Emiratima. Ramadan je svjestan da se njegova lična borba za vraćanje digniteta nastavlja dok se oni koji se bore protiv njegovih stavova u Tel Avivu, Rijadu, Abu Dabiju i Kairu pregrupiraju u cilju da ga sruše.

Ramadan nije izuzetak

Farid Hafez, koji je zbog sudskog procesa muslimanskim aktivistima morao iz Austrije migrirati u Ameriku, smatra da arapski diktatori sve više utječu na Evropu koristeći autoritarizam da slomi politički islam i da svoje muslimansko stanovništvo tretira kao prijetnju.

U članku za Foreign Policy Jon Hoffman odlično je opisao kako autoritarni lideri na Bliskom Istoku koriste međuvjerske inicijative i projekte koje sponzorira vlada za kultiviranje takozvanog umjerenog islama kako bi sakrili svoju represivnu i agresivnu unutrašnju i vanjsku politiku. Implikacije ovakvih procesa već imaju dalekosežne posljedice za muslimansko stanovništvo Zapadne Evrope.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata i dekolonizacije pojačane su migracije u Evropu. Na početku se vlasti nisu posebno bavile religijom useljenika jer su očekivale njihov povratak ili asimilaciju. Stoga su vlasti prenijele upravljanje muslimanima državama porijekla migranata, što je politolog Jonathan Laurence nazvao „ambasadorski islam“. Kada su političke elite shvatile da muslimani ostaju u Evropi, počele su aktivno regulirati odnos između njih i muslimana.

Krajem 1990-ih, a posebno nakon napada 11. septembra 2001. godine, generalizirana sumnja i kontrola dominirali su perspektivom evropskih država u odnosu na muslimansko stanovništvo. To je rezultiralo fokusom na percepciju muslimana kroz ministarstva unutrašnjih poslova, čime je jasno postavljen narativ prema muslimanima kao sigurnosnim objektima.

Nakon „Arapskog proljeća“ pojavio se novi faktor koji će oblikovati sudbinu evropskih muslimana. To su bile arapske autokrate koje su se bojale gubitka svoje moći i jačanja „Muslimanske braće“. Nakon što su se obračunali s domaćim islamskim pokretima, oni su podržali i druge autoritarne režime kao što je egipatska vojska. Njihove pretenzije nisu se zaustavile u regiji, nego su u cilju proglašenja „Muslimanske braće“ terorističkom organizacijom intenzivno lobirali u Bruxellesu, Londonu, Parizu i Washingtonu. U ovoj kampanji Emirati su otišli najdalje paranoično smatrajući da postoji prijetnja u svakoj muslimanskoj organizaciji koja nije s njima. Najveća žrtva takvog pristupa u Evropi bio je Islamic Relife.

Jedan od najvećih nusproizvoda ere nakon „Arapskog proljeća“ jeste nastojanje mnogih autoritarnih režima da izvezu ne samo svoju domaću sigurnosnu politiku kako bi osigurali podršku i legitimizirali svoje ciljeve, oni su također pokušali izvesti svoju unutrašnju praksu kako regulirati duhovnost muslimana.

Iz navedenog je jasno da je poruka evropskim muslimanima fatalna, a ona glasi „ekonomski odnosi nadmašuju ljudska prava“. Autoritarna politika arapskih autokrata sve se više stapa s evropskim politikama koje muslimane tretiraju sumnjičavo kao potencijalnu prijetnju. Zbog toga evropski borci za ljudska prava ne obraćaju pažnju na zlodjela Sisijevog režima niti na hapšenje Ganušija jer im je važnije da Tunis kontroliše migracije.

Poruka evropskim muslimanima glasi: „Ekonomski odnosi nadmašuju ljudska prava.“ Koliko su Bošnjaci, odnosno oni istaknuti glasni pojedinci među njima u opasnosti zbog jačanja izraelskog utjecaja, ali i zapadnih ambasada kroz nametanje Federalne vlade, već smo imali priliku vidjeti kroz seriju hapšenja političara. Pritisci na Islamsku zajednicu i ataci na autoritet reisa Kavazovića pokazuju primjenu slične taktike.

(Intervju s Tariqom Ramadanom Stav je objavio 2018. godine)