Ivana Stradner, američka istraživačica ruskih hibridnih ratova, u razgovoru za Radio Slobodne Evrope, iznijela je nekoliko vrlo važnih opservacija o stanju u Bosni i Hercegovini i na Kosovu koje bi trebale biti alarmantnim zvonom za hitnu reakciju i zbijanje redova bošnjačkih i probosanskih snaga u zemlji. Ivana Stradner istraživačica je na The Foundation for Defense of Democracies (FDD), Istraživačkom institutu sa sjedištem u Washingtonu D. C., koji se bavi nacionalnom sigurnošću i vanjskom politikom. Osnovan je nakon napada 11. septembra te vodi istraživanja, pravi analize, identificira nedopuštene aktivnosti te nudi političke opcije s ciljem jačanja američke nacionalne sigurnosti, reduciranja i eliminacije prijetnji protivnika i neprijatelja SAD-a i ostalih “slobodnih nacija”. FDD redovno vrši istraživanja putem otvorenih izvora i analiza za politiku i medije. Od osnivanja je redovno sarađivao s Bushovom, Obaminom, Trumpovom i Bidenovom administracijom, kao i s kongresnim odborima.
ZAPAD NEMA IDEJA ZA BOSNU, OSIM POPUŠTANJA SILEDŽIJAMA
Ova američko-srpska doktorica prava u razgovoru za Radio Slobodne Evrope upozorava da na Kosovu postoji NATO misija i Zapad dosta pažnje posvećuje onome što se dešava na Kosovu, ali nema utisak da se ista takva pažnja posvećuje Bosni i Hercegovini, posebno kada se ima u vidu ono što radi Milorad Dodik. Ondje su velike polarizacije, nastavlja, da ne pričamo o utjecaju Rusije i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, koji Bosnu i Hercegovinu, kao i Kosovo, koristi da eskalira krizu. Stradner podsjeća da “Rusija ima izuzetno veliki utjecaj na sve što se dešava na Balkanu, ona tamo vodi hibridni rat”. – To je rat koji ne podrazumijeva upotrebu oružane sile već informacione operacije, destabilizaciju preko energetike i širenje utjecaja preko Srpske pravoslavne crkve, kaže američko-srpska istraživačica i nastavlja – nije cilj Moskve da zauzme Balkan kao teritoriju, niti bi ona to mogla. Ali Rusija već godinama pokušava da napravi haos na Balkanu putem informacionih operacija. Balkan je postao izuzetno ranjiv nakon rata u Ukrajini jer Rusija pokušava da ondje zapali novo ratno žarište. Probala je da zapali Moldaviju, pogledajte šta se dešava između Jermenije i Azerbejdžana, da ne govorimo o Gruziji. Rusija traži mjesto na Balkanu gdje bi mogla izazvati NATO. Izabrala je Kosovo jer ondje postoje trupe KFOR-a. Ona nastoji da preko svojih proxy igrača ondje pokaže da NATO nije kredibilna institucija koja može zaštititi Kosovo. Prema onome što sada vidimo, Balkan je već u hibridnom ratu – pojašnjava Stradner.
Nebrojeno puta smo naglašavali i, izgleda uzaludno pisali, da Rusija ovo ne radi zbog Ukrajine, već zbog čitavog niza prijetnji, kako ih ona shvata, koje dolaze u vidu različitih operacija u susjednim državama, sa ili bez opravdanja. Jedino mjesto na Zapadu gdje može ovako opasno ugroziti sigurnost jeste Balkan. Hibridni rat protiv zapadnih zemalja Rusija vodi i na druge načine – finansiranjem desnih populističkih pokreta, armijom botova za različite potrebe, širenjem poslovnih carstava pod kontrolom Kremlju odanih oligarha, korupcijom ili ucjenom zapadnih političara (poput Angele Merkel) za postizanje energetske ovisnosti... Ali na tzv. Zapadnom Balkanu, gdje postoje dva velikonacionalna šovinizma, koja barem djelimično kontrolira, može izazvati ratnu eksploziju. I ima dvije države gdje je to provedivo – Bosni u Hercegovini i Kosovo.
No, za razliku od Kosova, nastavlja Stradner, gdje Zapad ima neku ideju kako da riješi krizu, kad je riječ o Bosni u Hercegovini, Zapad se našao u situaciji da više ne zna šta da radi jer se prema Dodiku godinama vodi politika davanja mrkve bez upotrebe štapa, što je rezultiralo stalnim prijetnjama secesijom. Bez podrške Evropske unije, sankcije koje je Amerika uvela Dodiku ne mogu promijeniti situaciju. Dodik to veoma dobro zna i svaki čas dovodi situaciju do ivice, smatra Ivana Stradner. Naglašava važnu sigurnosnu razliku između Kosova i Bosne i Hercegovine, za čiju je sudbinu mnogo više zabrinuta. Vučić je svjestan, kaže ona, da bi bilo kakav oružani konflikt na Kosovu doveo do direktnog sukoba s NATO-om i on to želi izbjeći. U Bosni i Hercegovini situacija je drugačija jer se ondje nalazi EUFOR i veliko je pitanje šta bi on mogao uraditi dođe li do najgoreg.
Ivana Stradner
Ključna teza ove analitičarke jeste da zbog rata u Ukrajini Zapad trenutno zanima samo da ne dođe do oružanog sukoba na Balkanu, pa njegovi zvaničnici sve čine kako bi udovoljili Vučiću, a samim tim i Dodiku. Odnosno, da nije tako, mnogo više bi radili štapovi nego se nudile mrkve. Zato Dodik nastavlja da eskalira. Napokon, pomalo u drugom planu, ipak skreće pažnju da nije samo problem odnos Moskve i Beograda prema Bosni i Hercegovini, nego i ponašanje Hrvatske koje dovodi do velikih polarizacija. Kako je riječ o vrlo kompliciranoj situaciji u Bosni i Hercegovini, koja zahtijeva veoma kompleksna rješenja, Zapad nije spreman učiniti bilo šta kompleksno, oni žele brza i jednostavna rješenja. Naravno, kako je ipak riječ o američkoj non-partisan organizaciji na državnom budžetu, Stradner kaže da Zapad smatra da treba popuštati svim onim liderima koji bi mogli da izazovu oružanu eskalaciju i zato im daje sve samo da ne bi eskalirali. Napominje da ne zna koje bi još zemlje mogle podržavati Dodika, ali sa sigurnošću tvrdi kako postoji veoma mali broj zemalja u Evropskoj uniji spremnih da govore o štapovima jer je mnogo lakše dati mrkvu i umiriti protivnika nego uvesti sankcije.
MOGLO BI BITI ORUŽANIH SUKOBA, I U BOSNI
Kriza u Bosni i Hercegovini opasnija je od one na Kosovu zato što, kako kaže Stradner, Zapad nema konkretnu strategiju za Bosnu i Hercegovinu. Upozorava da je ono što se prije dva mjeseca desilo na Kosovu – kada je povrijeđeno, neki kažu 30, a neki 40 vojnika KFOR-a – bilo na ivici sukoba i misli da će se eskalacija nastaviti. Kaže da ju ljudi stalno pitaju je li na Balkanu moguć rat kakav je bio u bivšoj Jugoslaviji devedesetih i odgovara da u to ne vjeruje, mada misli da do nekih manjih oružanih sukoba može doći. Naravno, bilo bi dobro da je naglasila kako, unatoč ubrzanom naoružavanju Srbije i Hrvatske, izvan Subregionalnog sporazuma o kontroli naoružanja iz 1996. godine, za koji Bošnjaci i ne znaju, a garanti provedbe Dejtonskog sporazuma ignoriraju, sukobi ne mogu biti niti sjena onih iz devedesetih jer (još) nema oružane sile poput JNA, koja je bila pretvorena u srpsku soldatesku. U ovoj fazi, tvrdi ona, Vučiću ne odgovara oružani rat ni na Kosovu, ni u Bosni i Hercegovini. Međutim, onog momenta kada bude satjeran u ćošak i kada se bude osjećao ugroženim – ko zna šta bi uradio da ostane na vlasti. Ili, dodali bismo, kada dovoljno ojača Srbiju i bosanske Srbe da krene u provedbu narednih faza novog Memoranduma SANU.
Stradner misli da veći rizik od oružanih sukoba postoji na Kosovu, ali ne bi isključila da bi u jednom momentu moglo doći i do neke vrste oružanog sukoba i u Bosni i Hercegovini. I onda se jezivo prisjeća – Nikada neću zaboraviti kad je New York Times uoči rata u bivšoj Jugoslaviji objavio članak gdje je objasnio kako se Jugoslavija sprema za rat. Vrlo mali broj ljudi iz regije povjerovao je da je to moguće. Tako je i danas, kaže Stradner i zaključuje – Mi sjedimo ovdje i pričamo o potencijalnom oružanom sukobu, čujemo slične argumente i od ljudi u Washingtonu i Evropskoj uniji, a mnogi na Balkanu u tako nešto ne vjeruju.
ZA TO VRIJEME...
Šta za to vrijeme rade Bošnjaci? Pa i malobrojni i zaglušujuće glasni novokomponovani Bosanci? Prvo, ova upozorenja ne čitaju. Drugo, zaboravili su šta se i kako dogodilo 1991/1992. Bave se smjenom doista nekompetentnog, ali potpuno nebitnog Mandića, šefa jedne sarajevske općine, od lokalne do državne razine u stalnim su obračunima, kalkuliraju, potkupljuju, trguju za vlast u kantonima, traže neradnu nedjelju, iživljavaju se na temi respiratora i diploma... I da, ne brigaju previše za ponašanje i posljedice istoga izvjesnog Vranješa, “ambasadora” Bosne i Hercegovine koji se ne odaziva na poziv Predsjedništva na raport nakon kriminogenih i kažnjivih izjava. O fizičkim maltretiranjima Bošnjaka povratnika u mali entitet tek pokoja žalopojka. O napadu na direktora i naučne saradnike Memorijalnog centra u Srebrenici tek pokoji zapis. Stječe se dojam da na provokacije nemaju adekvatnog odgovora, a kamoli da predviđaju sljedeće poteze, čak ne niti svoje, a kamoli druge. Jer ako nemaju odgovora na provokacije, kako će imati odgovore na “nove realnosti”, kako ih naziva ruski autokrat. U nizu napada na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine čini se da se zaboravilo na nedavnu izjavu patrijarha SPC o granicama koje su se u historiji mijenjale i opet će se mijenjati. Šta će činiti u tom slučaju – zazivat će visokog predstavnika i garante provedbe Dejtonskog sporazuma?
Vidimo li šta se dešava u Ukrajini, kamo to vodi? Nema konsenzusa oko očuvanja teritorijalnog integriteta te zemlje, pokazao je show off sastanak globalnog Sjevera i globalnog Juga oko Ukrajine u Džedi, a Rusija neće odustati od anektiranih teritorija, posebno ne Krima i Donbasa, uz ponovljen zahtjev za kapitulacijom Ukrajine, njezinom denacifikacijom i demilitarizacijom. Treba li se prisjećati Dodikovih zahtjeva o demilitarizaciji Bosne i Hercegovine? Kako se ne vidi da se sve odvija u pažljivo pripremljenim fazama? I ako se vidi, zašto nema adekvatne reakcije nadležnih? Dodikove i Čovićeve eskalacije, praćene prijedlozima deeskalacije, nisu ništa drugo do postizanje cilja svake faze. Umjesto o sankcijama Dodikovom nepoštivanju odluka Ustavnog suda, pregovarat će se o stranim sudijama. Dakle, prva faza dekonstituiranja Ustavnog suda, a time i Dejtonskog sporazuma postignuta je. Slijedi druga, entitetsko, što će reći nacionalno imenovanje sudija, gdje HDZ-SNSD “ustavni stručnjaci” glasaju, ne po pravilima struke, već po nalozima svojih nacionalističkih partija i njihovih fuehrera, pa će tako ustavnom proglasiti, nadglasavanjem bošnjačkih, svaku secesionističku i dezintegrativnu odluku. A mi o platama i neradnim nedjeljama. I o vlasti u lokalnim zajednicama. Baš kao i 1992. godine. Na dan napada na Sarajevo.
Dodik kao Putinov proxy igrač
Ne vrijedi to samo za političke partije za koje glasaju Bošnjaci, pa ih onda s pravom možemo smatrati bošnjačkim, šta god one o sebi mislile. U tom su društvu nojeva koji zakapaju glavu u pijesak da ne vide stvarne probleme, već da maštaju o izmišljenima, posebno novinari i “novinari” raznih medija koje čitaju samo Bošnjaci i obavještajne službe Hrvatske i Srbije. Tako će izvjesna Vildana Selimbegović, koja je svojevremeno pisala panegirike SDA, u Oslobođenju tvrditi da je svaka reakcija SDA protiv “trojke” na vlasti zapravo pomoć Miloradu Dodiku, dok je njegova politika zapravo samo pokušaj da ostane na vlasti, odnosno da iskamči zapadnih para za pokriće ogromnih budžetskih rupa u malom entitetu. Ne vidi ova novinarka i ne prepoznaje nikakvu ulogu HDZ-a i HNS-a u ovoj navodnoj igri “najboljih neprijatelja” (zanimljivo, op. a.). Ne vidi da je Dodik, uostalom kao i njegov drug Čović, samo pijun u velikoj šahovskoj igri na Balkanu koja je u funkciji tektonskih promjena međunarodnog poretka, u igri ispitivanja različitih opcija preraspodjele moći.
Balkan je uvijek bio pogodno područje za ispitivanje geopolitičkih scenarija. Dodikom se neposredno dirigira iz Beograda, a posredno iz Moskve, dok se Čovićem neposredno upravlja iz Zagreba, a posredno iz Bruxellesa. Uklanjanje ove dvojice strateški ne bi ništa izmijenilo, na vlast bi došli slični pijuni s istim zadacima i ciljevima i donekle drukčijim taktikama. Zaista, misle li selimbegovićke da unutar HNS-a postoji ijedna stranka koja želi cjelovitu, a posebno tzv. građansku Bosnu i Hercegovinu? Postoji li išta iole ozbiljno izvan toga, a da privlači hrvatske glasače? U Rs-u je situacija još izoštrenija. Ode li Dodik, dolazi koalicija SDS, PDP i Trivićkina strančica. Mislite li da su njihovi ciljevi drukčiji, da su iole kongruentni s tzv. građanskom Bosnom i Hercegovinom? Politika je umijeće iznalaženja rješenja u okvirima realnosti, a na bazi ideja i principa. Osvrnimo se oko sebe i pogledajmo realnost. Bez uljepšavanja i lijepih želja koje ionako takvima ne vidi skoro pedeset posto stanovništva.
