Samiti kao što su EU-Afrika, Rusija-Afrika, Sjedinjene Države-Afrika, Kina-Afrika, Francuska-Afrika, Saudijska Arabija-Afrika, Turska-Afrika i Indija-Afrika odražavaju globalnu potragu za jačanjem ekonomskih, političkih i trgovinskih veza sa Afrika. Italija, kao i druge nacije, nastoji da bude dio ovog trenda.

Ovi događaji, međutim, pokreću pitanja o prirodi ovih partnerstava i stvarnom učešću afričkih nacija u osmišljavanju i implementaciji ovih planova, do tačke u kojoj smo u iskušenju da razmišljamo o tome kao o najnovijem izumu nakon ropstva, kolonizacije i neokolonijalizam, da dodatno potčini ovaj kontinent gdje je nekada postojala sreća, a gdje danas vlada neopisivo siromaštvo, uprkos brojnim mineralnim, prirodnim i ljudskim resursima.

Ovaj najnoviji samit između Italije i Afrike održan je u glavnom gradu Italije, uz učešće lidera afričkih zemalja, u prisustvu talijanske premijerke Giorgie Meloni, šefa Komisije Afričke unije Moussa Faki Mahamat, šefice Europske komisije Ursule von der Leyen, predsjednik Afričke unije Ghazali Osmani i nekoliko europskih lidera. U objavi podijeljenoj na društvenim mrežama, Meloni je rekao da je samit imao za cilj da dokaže da su svjesni da su sudbine kontinenata (Europa i Afrika) međusobno povezane i da "možemo rasti zajedno".

Ekonomski uspon Afrike

Sa ekonomske tačke gledišta, Afrika je postala glavni igrač na svjetskoj sceni, privlačeći pažnju raznih sila. Diskusije na ovim samitima često se fokusiraju na investicije, trgovinske mogućnosti i ekonomska partnerstva. Zaista, prema izvještajima, na dnevnom redu je nekoliko oblasti saradnje između Italije i afričkih zemalja u oblasti ekonomije i infrastrukture, kao i sigurnosti hrane i energije. Osim toga, mimo dnevnih tema, ono što je važno ovdje je procijeniti jesu li ovi sporazumi zaista pravični i korisni za afričke nacije ili odražavaju neokolonijalnu dinamiku.

Naravno, takođe je bitno prepoznati da ovi samiti nude prilike za Afriku. Oni mogu biti forumi za privlačenje investicija, diversifikaciju partnerstava i promoviranje ekonomskog razvoja. Ključ leži u sposobnosti afričkih nacija da pregovaraju o obostrano korisnim sporazumima i uspostave politike koje promoviraju vlastiti održivi rast, umjesto da se i dalje oslanjaju na obavještajne podatke stranih sila. Zapravo, među kritikama koje su upućene ovim inicijativama, imamo optužbe da su to planovi stranih proizvođača.

Prema njihovim riječima, afričke nacije moraju biti značajnije uključene u definiranje vlastite sudbine. Dogovori postignuti na ovim samitima ponekad mogu izgledati povoljni za interese zemalja domaćina, izazivajući zabrinutost za suverenitet i održivost afričkih nacija.

Ukratko, kako bi rekao novinar CNN-a Larry Madowo, svi imaju plan za Afriku, osim samih Afrikanaca. Pa ipak, intelektualaca na ovom kontinentu ne manjka. Ideje se proizvode. Uglavnom se ne konzumiraju lokalno. Umjesto toga, lideri se radije okreću idejama koje proizvode ne-Afrikanci, institucije iz Bretton Woodsa ili strani investitori.

Afričke nacije treba da uspostave vlastitu strategiju i viziju za budućnost kontinenta, bez obzira, naravno, na prednosti vanjskog angažmana. Nažalost, čini se da nedostaje koordinisanih panafričkih strateških inicijativa koje bi vodila Afrička unija ili regionalne ekonomske grupe.

Izazov kapitalizmu

Na nedavnom forumu u jednoj europskoj zemlji, malijska političarka i spisateljica Aminata Dramane Traore dala je beskompromisnu ocjenu situacije u Africi. Citirajući lokalnu poslovicu, rekla je: "Riba griješi ako vjeruje da je ribar došao da je spasi."

Ona je mislila na probleme dominantnog ekonomskog modela, odnosno kapitalizma. Uvjerena da je naše postojanje na zemlji danas ugroženo ovim nesretnim sistemom, sugerirala je da ga treba promijeniti.

Prema riječima bivše malijske minisrice kulture, više nije riječ o transponiranju Zapada u Afriku.

"Radi se o tome da se Afrika izmišlja svaki dan. Takozvani razvijeni svijet je došao u ćorsokak. Svi smo mi žrtve dominantnog ekonomskog modela koji prisiljava donosioce odluka, ma ko oni bili, da djeluju na način koji ništa ne doprinosi poboljšati našu situaciju", dodala je.

S tim u vezi, kenijski predsjednik William Ruto najavio je u maju 2023. da neće ići ni na jedan međunarodni sastanak o Africi. Mnogi su mislili da je ozbiljan sve dok ga se nijepojavio u Rimu.  

Azija, Amerika ili Europa nisu u pitanju. Pitanje ne leži i na afričkim liderima. Primarno pitanje proizlazi iz samih Afrikanaca, koji biraju lidere na izborima na osnovu svojih sebičnih planova, a zatim kukaju zbog toga. Kada izaberete vođu koji ne može misliti ni o čemu dobrom za vas, na kraju ćete biti ismijani.

Šta Italija ima da ponudi Africi? Italija ima neke od najviših stopa duga u Europi, doživljava pad svoje ekonomije i ima jedan od najdiskriminativnijih zakona prema Afrikancima.

Kakvu ekonomsku moć Italija ima, a ipak im naši zvaničnici i dalje bezočno prilaze sa zdjelom za prosjačenje?

Građansko i političko obrazovanje je potrebno da bi se proizveo novi afrički građanin, sposoban da bira vizionarske vođe koji igraju aktivnu ulogu u definiranju prioriteta i budućnosti kontinenata. Planovi koje su orkestrirale strane sile ne smiju zanemariti bogatstvo perspektiva i rješenja koje sami Afrikanci mogu pružiti. Jačanje afričkog glasa u ovim diskusijama osigurat će inkluzivniji i održiviji pristup međunarodnim odnosima.

Afrika mora igrati centralnu ulogu u osmišljavanju i implementaciji ovih planova kako bi osigurala vlastiti razvoj i očuvala svoj suverenitet. Međutim, žalosno je vidjeti da mnoge afričke zemlje i njihovi lideri tek treba da pokažu da su sposobne donijeti politiku koja koristi njihovim građanima, a ne samo lobiji moći i strani finansijski interesi.

Fokusiranje Italije i drugih europskih sila na Afriku podsjeća na kolonijalni perioda kada je Novi svije služio za rješavanje domaćih problema od nezaposlenosti, kriminala do političkih kriza.

Također, ponašanje Italije podsjeća na praksu diktatora Musolinija koji vidio Afriku kao stepenicu za svoj liderski uspon.