Da crnogorska nacija i kultura nisu ugrožene, institucionalno praktično pred nestankom, mogli bismo biti zadovoljni rasutošću glasova građana i građanki Crne Gore na netom završenim parlamentarnim izborima u toj državi.

Od četiriju političkih blokova, svi, naizgled, različiti, dva imaju mogućnost formiranja Vlade s druga dva koja samostalno ne mogu predložiti premijera, ali bez kojih je, opet, nemoguće formirati Vladu. Ljepše rezultate jedna demokratska država nije mogla ni sanjati. Realnost je, pak, znatno sumornija, ali ne i beznadežna za Crnogorce i Crnu Goru.

VERESIJA OD GOTOVINE

Prođimo, kratko, kroz protekle četiri godine u Crnoj Gori, od famoznog 30. augusta 2020. godine do danas. Šta se desilo? Dan kada je parlamentarna većina predvođena DPS-om usvajanjem Zakona o slobodi vjeroispovijesti konačno povukla potez suštinski važan za crnogorski identitet, istovremeno je bio i dan kada se otvorila Pandorina kutija crnogorskog kolektivnog i svjesnog i podsvjesnog. Shvatili smo da je naš doživljaj Crne Gore kao lidera Zapadnog Balkana u euroatlantskim integracijama samo privid. Istina je mnogo mračnija. Crnogorsko društvo etnički je podijeljeno, Crnogorci nacionalno neosviješteni, ideološki su sukobljeni duhovi velikosrpskog klerošovinizma i anahrone ideologije socijalizma i antifašizma Drugog svjetskog rata, a k tome, nažalost, s ostalim kulturama sa zapadnog Balkana dijele nepogodu elementarne političke nepismenosti i koruptivni mentalitet naslijeđen iz jugosocijalizma. Akcijom Srpske pravoslavne crkve (litijama) otvorena su vrata za nesmetan upliv političkih narativa u crnogorski javni prostor, koji su imali samo jedan cilj – obezglaviti Crnogorce, urušiti institucije crnogorske države.

Na krilima litija Srbi su osvojili crnogorske institucije i destruirali ih. Od Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, preko Univerziteta u Crnoj Gori do javnog medijskog servisa. Ovim važnim polugama jednoga društva upravljaju deklarirani sljedbenici rusko-srpskih geopolitičkih interesa i ideologije svetosavlja. U javnim, državnim institucijama mjesta za Crnogorce, praktično, nema. Mnogi su dobili otkaze ili ih sami dali (jer im moral nije dopuštao da služe novom režimu). Na televizijskom javnom servisu Crne Gore više se čuje ekavski izgovor od ijekavskog, emitiraju se srpski filmovi i serije, u dijaloške emisije dovode analitičari iz Srbije (u emisijama posvećenim izborima na RTCG glavnu riječ vodili su analitičari iz Srbije).

Politički Beograd uspio je u svojim nakanama. Organizirano je napao na Crnu Goru dvjema političkim falangama: deklariranom velikosrpskom, okupljenom u (danas bivši) Demokratski front i populističkom kroz Demokrate Aleksandra Bečića i GP URA Dritana Abazovića. Protuteža, budući tvrdoglavo ideološki vezana za anahronu ideologiju, okupljena oko DPS-a nije mogla dati pravi odgovor.

Nada da će glasači Demokrata i GP URA, koje su se predstavljale kao nacionalno neopterećene političke partije, shvatiti da su pogriješili, da će se DPS vratiti još snažniji kad narod vidi šta im je, zapravo, alternativa, na ovim se izborima, nažalost, nije ostvarila. Pobjedu su ponovo odnijeli velikosrbi i populisti.

Nije prirodno da Pokret Evropa sad (PES), partija koja je osnovana prije nepunu godinu, osvoji najviše glasova, a upravo to se desilo. Primjera radi, u Bosni i Hercegovini partija Narod i Pravda, iako osnovana prije tri godine, jedva je prešla cenzus. Morala je “okupirati” SDP i još nekoliko beznačajnih političkih subjekata i s njima napraviti koaliciju da bi došla na vlast, a ni to ne bi mogla da Ambasada SAD-a nije podržala visokog predstavnika da prekrši Ustav. Evropi sad to nije bilo potrebno, sama je osvojila najviše glasova i birat će s kim će napraviti vladu. Prije nego se upustimo u moguće scenarije, nužno je prepoznati da je PES ništa drugo do zamjena za GP URA u strategiji političkog Beograda koja ima za cilj laganu okupaciju Crne Gore, neoružanim putem.

 PES JE ZAMJENA ZA GP URA

GP URA imala je zadatak razbijanja suverenističkog bloka. Ona je zbog toga osnovana. Glavno oružje joj je bilo populizam i briselski novogovor. Partija “zelenih”, zainteresirana za ekologiju, građansku i prozapadnu Crnu Goru, GP URA je svojim glasovima u Parlamentu i kadrovima u institucijama sistema omogućila Srbima da ostvare dobar dio svojih želja, od kojih je ključna obaranje Zakona o slobodi vjeroispovijesti, koji su izglasali suverenisti, a zatim potpisivanje tzv. Temeljnog ugovora sa SPC-om.

Osim toga, svojim ponašanjem, svojim javnim nastupima i odlukama, civiliziranom svijetu potpuno neprimjeren političar, lider GP URA Dritan Abazović uspio je karnevalizirati političku scenu i u javni prostor unijeti toliko nemira da se rijetki racionalni glasovi, praktično, nisu mogli ni čuti. Zato se potpisivanje tzv. Temeljenog ugovora, smrtna rana crnogorskom identitetu, u javnosti skoro i ne spominje. O njoj, čak, ne govore ni lideri suverenizma, partije okupljene oko DPS-a. Riječju, GP URA završila je posao koji je dobila. Na njeno mjesto dolazi Pokret Evropa sad

Zadatak ove političke organizacije jeste potpuno eutanizirati sudbinska pitanja za crnogorski identitet, što im neće biti teško. Njihova megalomanska obećanja o povećanim platama i penzijama sigurno će se ostvariti. Crna Gora nema toliko jaku ekonomiju da se ostvare obećanja PES-a, ali postoje fondovi EU koji će im u tome pomoći. Ne treba zaboraviti da niti GP URA niti PES ne bi bili bitan politički faktor da nije podrške predstavnika SAD-a na Balkanu i politike Bruxellesa koja se slijepo drži deklaracija, jer ne želi ili nema kapacitet da prepozna suštinu problema koji se ne tiču samo Crne Gore nego i zapadnih vrijednosti kao takvih.

Dakle, Crnom Gorom i poslije ovih izbora vladat će Srbi, politički Beograd, preciznije rečeno. Njegovi poslušnici nisu se promijenili, samo su promijenili odijela, metaforički rečeno: PES je i opasniji od GP URA, ne samo zato što je pojedinačno mnogo jači od Dritanove partije, nego zato što je pridobio mnoštvo Crnogoraca na svoju stranu. Rezultati izbora pokazali su znatan pad podrške deklariranim velikosrbima okupljenih oko bivšeg Demokratskog fronta, ali i suverenistima s DPS-om na čelu. Nije teško prepoznati da je dobar dio njihovih glasova s izbora 2020. godine otišao Evropi sad. Partije okupljene u bivšem Demokratskom frontu (NSD, DNP, RP, SNP, DEMOS) u Parlamentu su imale 27 mandata, a sada će ih imati samo 15. Slično se desilo i DPS-u; na prošlim su izborima sa suverenističkim i manjinskim strankama osvojili 40, a danas imaju 29 mandata.

Ako se slijepo držimo deklaracija, rusko-srpski blok je oslabljen. Istina je da je, zapravo, ojačan: partije prosrpske grupacije, koje su u protekle četiri godine unazadile Crnogorce i Crnu Goru, imale su 41 mandat, danas, pregrupirane u PES i koalicije NSD-DNP-RP, Demokrate-GP URA i SNP-DEMOS imaju komotnu parlamentarnu većinu od 50 poslanika, a ako im dodamo Albanski forum Nika Gjeloshaja, čak 52 poslanika.

U javnosti je niz kalkulacija o mogućim scenarijima prema kojima će biti formirana nova Vlada Crne Gore. Unutarnji sukobi u samom PES-u između dvaju lidera, predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića i predsjednika PES-a, mogućeg mandatara za formiranje Vlade, Milojka Spajića, sukob Dritana Abazovića i Milojka Spajića, s druge strane, otvara mogućnost za najmanje mogući, ali za Crnu Goru, spram postojećih okolnosti, najbolji scenarij – Vlada u koju će ući PES, DPS i manjinske stranke, preciznije Bošnjačka stranka, Albanski forum, Albanska unija i Hrvatska građanska inicijativa. Ovakav ishod najmanje je moguć jer su PES, Demokrate i GP URA formirane zahvaljujući nezadovoljstvu građana vladavinom DPS-a, pa bi PES morao izdati birače, ali i imati zeleno svjetlo od predstavnika Zapada za takvo nešto. Kako su principi i date riječi davno izgubile na značaju u političkom životu Crne Gore, ni taj scenarij nije isključen.

Bošnjaci čuvaju Crnogorce

Iako suštinski nije došlo do političke promjene u Crnoj Gori, znatno bolji rezultati manjinskih stranaka na ovim izborima još jedan su u nizu signala da crnogorski identitet neće opstati ako ne dobije svog autentičnog političkog predstavnika, što DPS, budući da je to ljevičarska partija, ne može biti. Primjetan je u suverenističkoj javnosti izvjestan žal, ali i razumijevanje, što su Bošnjaci (ali i građani koji se izjašnjavaju kao Muslimani i Crnogorci islamske vjere) na ovim izborima očigledno odlučili svoj glas dati ne građanskim strankama nego – Bošnjačkoj stranci. Drugačije se ne može objasniti dupliranje uspjeha BS-a: na izborima 2020. godine osvojili su tri mandata u Skupštini, sada su ih osvojili šest.

Neki to objašnjavaju smanjenom izlaznošću građana na izbore, što je djelimično tačno, jer je pad proporcionalan u svim izbornim jedinicama, odnosno svim mjestima u kojima pretežno žive Crnogorci, Srbi i Bošnjaci. Prije će biti da Bošnjaci gube nadu u kapacitiranost Crnogoraca da se sami pobrinu za sebe, pa se povlače u svoje političko gnijezdo i svoju odanost domovini počinju artikulirati kroz samo svog političkog predstavnika, odnosno ne više (i) kroz anacionalne, ljevičarske partije (DPS, SD, SDP). Općenito, Bošnjačka stranka u Crnoj Gori do sada se dijelom dokazala kao partija koja slijedi principe, partner s kojim je moguće doći do kompromisa i rješenja, ideološki jasno artikulirana. Uspjeh na ovim izborima, otuda, potpuno je zaslužen.

Uspjeh su doživjeli i Hrvati. Na prošlim izborima, srpska agentura uspjela ih je podijeliti, pa nisu imali svog predstavnika u Parlamentu. Ovoga puta pokazali su zrelost, naučili iz greške i svoj glas dali Hrvatskoj građanskoj inicijativi, tako da danas imaju svog predstavnika u zakonodavnom tijelu. Albanci su podijeljeni na one koji su suverenistički opredijeljeni (DUA, Mehmeda Zenke), koji su išli u koaliciju s DPS-om na ovim izborima, i na Albanski forum, koji u Crnoj Gori čuvaju prostor za artikuliranje velikoalbanskog nacionalizma, koji je u suglasju s velikosrpskim kada je u pitanju Crna Gora.

Ma kakva Vlada bila formirana, možemo biti zadovoljni što prosrpske partije neće imati dvotrećinsku većinu u Parlamentu Crne Gore. Za nju su im potrebni glasovi Bošnjačke stranke, koja Crnogorce izdati neće. I s Ervinom Ibrahimovićem na čelu slijedit će političku viziju njenog osnivača, rahmetli Rafeta Husovića, koja se, kada je riječ o odnosu prema crnogorskom pitanju, ogleda u njegovoj izjavi: “Bez Crnogoraca nema Crne Gore.” Drugim riječima, vrata Bošnjačkoj stranci za formiranje Vlade sigurno će biti otvorena, ma ko je formirao, ali Srbi dvotrećinsku većinu u Parlamentu (koja im je potrebna za završni udarac Crnogorcima i Crnoj Gori) neće imati jer ih od Bošnjačke stranke neće dobiti.

I kao i u prošlom sazivu, predstavnici Zapada, vjerovatno, izrazit će želju (čitaj naredbu) da u Vladu ne uđu članice bivšeg Demokratskog fronta. U prošlom sazivu DF se nije bunio, bitno mu je bilo da se obori Zakon o slobodi vjeroispovijesti i potpiše tzv. Temeljni ugovor, što su ostvarili. Da li će ovoga puta tražiti mjesta u Vladi, još nije poznato. Bili u Vladi ili ne, stvari se za Crnu Goru suštinski neće bitno promijeniti, jer će Crnom Gorom vladati poslušnici političkog Beograda, arhineprijatelja Crnogoraca, i Gabriela Escobara, potpuno nezainteresiranog za crnogorski identitet. Za očekivati je nešto stabilniju političku scenu u Crnoj Gori, odnosno priliku da se Crnogorci konsolidiraju i svoju sudbinu i sudbinu svoje države uzmu u svoje ruke. U tome će imati saveznike među Bošnjacima, Hrvatima i u dobrom dijelu Albanaca. Hoće li je iskoristiti, ovisi isključivo o njima.