Pariz je već bio oslobođen. Činilo se da je pad Berlina neizbježan. Svjetski rat je bio na kraju. A stotine nacista našle su utočište u Španiji. Prijateljska zemlja, bratski režim. Nisu dolazili samo obični nacisti, nego i visoki zvaničnici iz Trećeg Reicha, iz Mussolinijeve Italije, iz drugih fašističkih režima poput NDH ili kolaboracionisti iz Vichyjevske Francuske. Poraženi su prelazili Pirineje pješice ili kolima. Stizali su i malim čamcima ili avionima. I ostali su tajni, skriveni u Španiji četrdesetih, piše današnji El Pais.
Imali su zaštitu Francovog režima. S lažnim imenima. Boravili su u banjama, odsjedali u palačama, u kućama na rivijeri. Pokušavali su izbjeći deportaciju. Izbjegavali su strane špijune koji su ih dolazili uhvatiti ili likvidirati. Ovako ih prikazuje „Bajo el manto del Caudillo“ (Pod plaštom Caudilla), esej koji je nakon desetljeća proučavanja napisao historičar José Luis Rodríguez Jiménez a njegov rad predstavlja najveću dosad provedenu istragu o tajnoj temi izbrisanoj iz španskih arhiva.ž
Slučaj: Reinhard Spitzy. njemački SS kapetan. Vojni špijun za nacistički Abwehr. Znao je da ga traže u Španiji i dobro se sakrio. Sklonio se na sveto mjesto. Ušao je u kuću svećenika iz Oreñe, zatim u crkvu Santillana del Mar, živeći kao redovnik, i tako dalje sve dok nije postao poznat kao “Brat Ricardo od Irske” u samostanu San Pedro de Cardeña u Burgosu gdje će provesti više od godinu dana. Autor kaže da je, kako bi ispunio svoj plan bijega u Argentinu, Spitzy prodao konstrukcijske planove za protivzračnu raketu španskoj vojsci preko falangističkog generala Juana Yagüea. Tako je dobio zaštitu i lažnu špansku dokumentaciju za sebe i svoju porodicu, te su 1948. otišli u Argentinu, veliko nacističko utočište u Americi.
Još jedan slučaj, s sasvim drugačijim završetkom. Bio je juni 1945. Francuski policajci s lažnim identitetom ušli su u Španiju u potrazi za Michelom Szkolnikovim, koji je živio u madridskom naselju El Viso sa svojom berlinskom partnericom Elfriedom Tietz, alias Hélène Samson. Oboje su profitirali u okupiranoj Francuskoj trgovinom na crnom tržištu za Nijemce. Plan je bio uhvatiti ga, odvesti u Francusku i tamo ispitati. Ali agenti demokratske Francuske oteli su se kontroli. “Od batina koje su mu zadali kako bi ga savladali Szkolnikov je preminuo u automobilu, samo tridesetak kilometara od glavnog grada. Francuski su agenti odlučili spaliti tijelo i nestati, no ubrzo će ih uhapsiti španska policija”, kaže autor, profesor savremene historije na Univerzitetu Rey Juan Carlos.
Knjiga je putovanje kroz te tajne živote obilježene evropskim porazom nacizma i fašizma i individualnim strahom od suđenja i mogućih smaknuća. Ona je također pogled na neugodnu stvarnost za Francov režim. Prvo, jer su saveznici znali da je Španija postala evropska zemlja koja je ugostila najveći broj nacista, fašista, ekstremnih desničara i kolaboracionista Trećeg Reicha od druge polovine 1944. A ta je prisutnost bila uzrok napetosti sa saveznicima usred međunarodne izolacije Španija.
No, iskrcavanje je također postalo prilika za Francovu diktaturu, koja je pomagala nacistima i kolaboracionistima koji su se skrivali u Španiji. I nije to učinio samo iz ideološkog sklada. Bilo je interesa. Kako za EL PAÍS objašnjava autor knjige, dva su glavna razloga utjecala na njihovu zaštitu. Od samog početka, "s obzirom na njihovo znanje o suradnji Španije i Njemačke, nije bilo prikladno da ih ispituje savezničko osoblje." Kasnije su ti njemački i francuski bjegunci obavljali poslove privrednog upravljanja, špijunaže i političke policije i mogli su nastaviti svojim iskustvom pridonositi tim zadaćama. Oni su, dakle, bili talent koji se mogao reciklirati za Francovu Španiju. Potencijalni špijuni.
Rodríguez Jiménez, koji je doktorirao s tezom posvećenom španskoj ekstremnoj desnici od kasnog frankizma do konsolidacije demokratije (1967.-1982.), ističe jedan aspekt. Nije bila u pitanju samo kvantiteta, već i kvaliteta. U Španiji su bili visoki nacisti kao što je šef vlade višijevske Francuske, Pierre Laval. Franco ga je predao novim francuskim vlastima a potom je strijeljan.
Njegovi ministri kolaboracionisti Abel Bonnard i Maurice Gabolde također su bili u Španiji ili Louis Darquier de Pellepoix, antisemitski novinar i ultra političar koji je bio na čelu Glavnog komesarijata za jevrejska pitanja Vichyjeve vlade i sarađivao s Gestapom u deportaciji francuskih Jevreja u logore za istrebljenje. U Španiji je imao novi identitet: Juan Esteve, profesor francuskog jezika u Školi visokog štaba vojske i Centralnoj školi za jezike te prevodilac u Ministarstvu vanjskih poslova.
Neopaženo je u planinama Madrida živio Karl Bömelburg, šef Gestapoa u Francuskoj. Vodili su ga kao mrtvog, ali je još uvijek bio u Španiji sve dok ga njegov prijatelj Ramón Serrano Suñer nije otpratio do amdridskog aerodroma Barajas na putu za Švicarsku. U Španiji se skrivao i glavni belgijski kolaboracionist Trećeg Reicha, Léon Degrelle.
Vođa Hitlerove mladeži Bernhard Feuerriegel ušao je u Španiju u julu 1944. Uz pomoć mreže koju je u Madridu koordinirala Clara Stauffer, dobio je novi identitet. Bio je Bernardo Fernández, rodom iz Tarragone i mašinski stručnjak po struci. Tako se osamio u Madridu, u kući jedne gospođe od povjerenja. Zaljubio se u njenu kćer. Oženio ju je. I završio je radeći kao učitelj muzike. U slučaju Josefa Hansa Lazara, atašea u njemačkoj amabasadi u Španiji, zahvaljujući svojim prijateljima uspio je odglumiti napad slijepog crijeva zbog kojeg je dugo ostao u klinici Ruber. Kasnije je primljen u samostan irskih časnih sestara u Salamanci. Mnogo manje diskretan bio je Meino Von Eitzen, špijun nacističkog Abwehra koji se nastanio u Vigu pod krinkom upravitelja tvrtke Depósito Español de Carbones SA i koji se bavio konjima.
Toliki skriveni nacisti u poslijeratnoj Španjolskoj imali su snažan politički učinak. “Degrelle i drugi nacisti”, objašnjava autor, “bili su u Španiji promotori negatorskih teorija o holokaustu, sa svrhom uljepšavanja nacističke prošlosti i vlastite kako bi nacističke ideje učinili prihvatljivijim novim generacijama.”
U višim slojevima, međutim, nije se otišlo dalje od toga. José Luis Rodríguez Jiménez kaže da je “utjecaj nacističkih i fašističkih izbjeglica u Španiji bio ništavan jer je Francov režim bio prisiljen započeti proces defašizacije s porazom Hitlera i Mussolinija.” Posljednji španski kontingenti u Plavoj diviziji već su se vraćali s fronta. Fašistički pozdrav će nekoliko mjeseci kasnije prestati biti službeni i obavezan. Španija se mijenjala.
