Iako je Izrael na civile u Gazi već bacio količinu razornog eksploziva koji se može mjeriti s jačinom od dvije nuklearne bombe, a jedan od Netanyahuovih ministara predložio kako bi bilo dobro na Gazu baciti i stvarnu nuklearnu bombu, nema ozbiljnijih naznaka da će arapske monarhije koje su već normalizirale svoje odnose s Izraelom jasno odustati od svoje predanosti politici dobrih odnosa s Tel Avivom.
Saudijski prestolonasljednik Muhammed bin Selman (MBS) je samo prije nekoliko mjeseci kazao kako “Svijet nije spreman ponovo gledati drugu Hirošimu, jer ako svijet bude u poziciji da ponovo dočeka 100.000 mrtvih ljudi, to znači da ste automatski u ratu s ostatkom svijeta.” Tako je govorio de facto vladar ove Kraljevine u svom prvom intervjuu na engleskom jeziku koji je dao za Fox News, u septembru 2023. godine. Ipak, u onome što se može opisati baš kao “još jedna Hirošima”, pojas Gaze danas je meta genocidnog napada za koji je saudijski kraljević eksplicitno kazao da ga se mora izbjeći radi mira u svijetu.
Već više od mjesec traje brutalna izraelska agresija na pojas Gaze koja je rezultirala smrću i ranjavanjem više od 40.000 ljudi u gusto naseljenoj enklavi. Zapravo, okupaciona vojska, koju otvoreno podržava SAD, bacila je više od 25.000 tona eksploziva na pojas Gaze od 7. oktobra, što je ekvivalent dvjema nuklearnima bombama. U saopćenju za javnost, koje je 2. novembra izdao Euro-Med Monitor, nevladina organizacija sa sjedištem u Ženevi, stoji “da razorna moć eksploziva bačenog na Gazu premašuje snagu bombe bačene na Hirošimu”. Uprkos tome, čini se da MBS nije u potpunosti odustao od svoje kontroverzne izjave o potencijalno sve bližim vezama Rijada s najekstremnijom rasističkom vladom Izraela: “Svaki dan smo sve bliži”, nedavno je potvrdio saudijski ministar za investicije Khalid bin Abdulaziz al-Falih, koji je kazao: “Normalizacija je bila na stolu i još je na stolu.” Važno je, međutim, napomenuti da je intervju MBS-a emitiran samo dvije sedmice prije palestinskog napada “Poplava Al-Aksa” od 7. oktobra. Također je zanimljivo da izjava prestolonasljednika najmoćnije arapske kraljevine uopće nije bila namijenjena Izraelu. Naprotiv, ona je predstavljala odgovor na pitanje o eventualnoj opasnost od Irana za koji Izrael, Amerikanci i neke arapske države tvrde da je na rubu proizvodnje vlastite nuklearne bombe.
Postaje posve evidentno to da ne samo Saudijska Arabija već i pet drugih arapskih država (Egipat, Jordan, Ujedinjeni Arapski Emirati, Bahrein i Maroko), koje već imaju mirovne sporazume s Tel Avivom, nisu pokazale znakove preispitivanja ovih sporazuma, čak ni uprkos sve većem pritisku njihove javnosti protiv izraelskih masakra nad civilima, ženama i djecom u Gazi. Iznimka je, možda, jedino Bahrein, jer prema nekim izvještajima postoje indicije koje sugeriraju da neki poslanici u Bahreinu pozivaju na poništavanje sporazuma Maname o normalizaciji odnosa s Izraelom, na što ukazuju suspendiranje ekonomskih veza i opoziv ambasadora iz Tel Aviva. Arapske zemlje, koje su imale mirovne sporazume s ekspanzionističkim izraelskim režimom, okupacionom državom, dugo su te sporazume plasirale svojim građanima kao put ka većoj sigurnosti, prosperitetu i regionalnoj stabilnosti. Sam MBS hvalio je ove prednosti kada je za Fox News izjavio da bi potencijalni saudijsko-izraelski dogovor uz posredovanje Bidenove administracije značio historijsku prekretnicu, možda najznačajniji događaj od kraja Hladnog rata.
Američki predsjednik Joe Biden, službeni zaštitnik i pokrovitelj izraelske agresije, vjeruje da je napad na Izrael pod vodstvom Hamasa bio pokušaj da se poremete njegovi pregovori sa Saudijskom Arabijom o normalizaciji odnosa s Izraelom. Njegov državni sekretar Antony Blinken bio je još direktniji u svojoj procjeni, navodeći da je jedan od motiva napada bio ometanje nastojanja da se Saudijska Arabija i Izrael zbliže. Iako uopće nema dokaza da Iran na bilo koji način stoji iza Hamasovog napada, Washington konstantno optužuje Teheran, kao stranu kojoj je bilo u interesu da spriječi postizanje sporazuma o normalizaciji. Premda nije bilo zvaničnog saudijskog stava, ni MBS-a niti pak ministarstva vanjskih poslova Kraljevine, procurile su neki nezvanični izvještaji iz navodno “dobro obaviještenih izvora”, “izvora u saudijskoj vladi”, koji su sugerirali da je Saudijska Arabija odlučila zamrznuti ili obustaviti razgovore o normalizaciji i da je o tome obavijestila američke zvaničnike.
Čini se da Izrael baš i nije zabrinut zbog ove implicitne prijetnje. Što se tiče Saudijske Arabije, nakon njenog prvobitnog poziva na hitnu deeskalaciju sukoba i zaštitu civila, ova država jasno osuđuje napade na civilno stanovništvo u Gazi i Izraelu. Saudijci pažljivo balansiraju kako bi udovoljili Washingtonu, koji od svojih regionalnih saveznika traži da osude ubijanje izraelskih civila uprkos dokazima o direktnoj izraelskoj vojnoj odgovornosti za mnoge od civilnih žrtava koji se pripisuju Hamasu. Budući da Saudijska Arabija još zvanično nije sklopila sporazum o normalizaciji s Izraelom, to je teoretski oslobađa bilo kakvih diplomatskih obaveza na relaciji prema Tel Avivu. Međutim, ono što predstavlja jasno upozorenje jeste oklijevanje Rijada da iskoristi svoj značajan politički i energetski kapital i utjecaj kako bi izvršio pritisak na Izrael u cilju zaustavljanja masakra nad civilima u Gazi.
Saudijci su se ipak trudili da najave i održe hitan arapski i islamski samit zakazan 11. novembra u Rijadu, što je, po nekima, samo kozmetički čin bez ozbiljnijeg konkretnog značaja. Inertnost Rijada može sugerirati da su planovi normalizacije odnosa s Izraelom možda čak uznapredovao i više nego što se to može pretpostaviti. U septembru je Saudijska Arabija ugostila izraelskog ministra turizma Haima Katza i izraelskog ministra komunikacija Shlomoa Karhija, koji se pohvalio kako obavlja jevrejsku jutarnju molitvu i proslavljanja Sukota u Rijadu, samo nekoliko dana prije nego što se dogodio gerilski napad Hamasa na Izrael.
Ujedinjeni Arapski Emirati, koji su bili glavni nosioci projekta pokretanja arapske normalizacije s Izraelom, daleko su glasniji u svojoj podršci Izraelu. Reem al-Hashemi, državna ministrica za međunarodnu saradnju ove zemlje, održala je energičan govor u Vijeću sigurnosti UN-a u New Yorku, u kojem je osudila, kako je kazala, barbarske i gnusne napade koje je pokrenuo Hamas. Hashemi je pozvala na hitno i bezuvjetno oslobađanje talaca i okončanje krvoprolića, istovremeno kritizirajući politiku kolektivnog kažnjavanja Gaze. Bahrein i UAE zadržali su aktivnim mirovne sporazume s Izraelom od potpisivanja Abrahamovog sporazuma u septembru 2020. godine. Status izraelske ambasade u Abu Dabiju ostaje nepromijenjen, a Ministarstvo vanjskih poslova Ujedinjenih Arapskih Emirata nije pozivalo izraelskog ambasadora kako bi mu izrazilo svoje nezadovoljstvo ili protest, najblaži oblik diplomatske osude koji se očekuje u ovoj situaciji, posebno s obzirom na sve intenzivnije bombardiranja Gaze.
Egipat je prva arapska zemlja koja je otvoreno normalizirala odnose s Izraelom, 1978. godine u miru u kojem su posredovali Amerikanci. Washington je bio agilan na planu unapređenja normalizacije arapskih država s Tel Avivom. Tako je potpisan sporazum Wadi Araba 1994. godine između Izraela i Jordana, kao i Sporazum ispregovaran u Oslu 1993. s Palestinskom oslobodilačkom organizacijom (PLO). Međutim, od Abrahamovog sporazuma, koji je sponzorirala Trumpova administracija 2020. godine, potpisanim između Izraela, Maroka, UAE, Sudana i Bahreina, i dalje se postavlja pitanje motivacije koja stoji iza normalizacije odnosa onih arapskih država koje uopće nisu neposredni susjedi s Palestinom i Izraelom, niti su ikad bili direktno uključeni u sukob s Izraelom. Posebno je neprihvatljivo za arapske građane da se forsira normalizacija s Izraelom po svaku cijenu bez povezivanja ovog čina sa zahtjevima Palestinaca.
Mirovni pregovori s Palestincima, glavnom stranom u sukobu s Izraelom, u zastoju su od aprila 2014. godine uslijed niza različitih faktora, uključujući neprihvatljivu opsadu Gaze i širenje ilegalnih jevrejskih naselja na Zapadnoj obali, što je političko rješenje o miru po modelu dvije države učinilo mrtvim slovom na papiru i gotovo besmislenim. U Jordanu, gdje Palestinci čine relativnu većinu stanovništva, bijes javnosti zbog Gaze jasno je primjetan. Vlasti u Amanu su u početku koordinirale svoje stavove s Kairom, snažno odbacujući izraelski prijedlog za raseljavanje Palestinaca sa Zapadne obale u Jordan i iz Gaze u Egipat.
Pod pritiskom javnosti, Aman je kasnije poduzeo značajan korak opozvavši svog ambasadora iz Tel Aviva i otkazavši dobrodošlicu izraelskom ambasadoru koji je napustio Jordan. Amman je suočen s pojačanim osjećajem opasnosti. Izraelska ofanziva na Gazu poklapa s povećanim napadima izraelske vojske i ilegalnih jevrejskih naseljenika na Palestince na Zapadnoj obali. Ovi napadi podstaknuli su dugo prisutni strah Amana da Izrael ima za cilj etički očistiti i pripojiti Zapadnu obalu. Jordanski premijer Bisher Khasawneh otišao je korak dalje i eksplicitno izjavio da će se svaki pokušaj raseljavanja Palestinaca sa Zapadne obale ili Gaze smatrati objavom rata Jordanu.
Kraljevina Maroko, pak, izdala je saopćenja u kojima osuđuje bombardiranje Gaze i kritizira odsustvo bilo kakve pozitivne reakcije Zapada, ali inače nije poduzela nikakve konkretne radnje. Ovo uprkos ulozi kralja Muhameda VI, predsjedavajućeg “Komisije za Al-Quds”, koju je 1975. godine osnovala Organizacija islamske konferencije (za saradnju) sa sjedištem u Rabatu.
Trenutna aktuelna situacija, genocid koji Izrael provodi u Gazi, ma koliko zvučalo ironično, dovela je do uznemiravajućeg saznanja i straha da bi “druga Hirošima”, koje se MBS bojao, umjesto iz Irana, zapravo mogla doći od Izraela, bojazan koju potvrđuje poziv suspendiranog izraelskog ministra za kulturnu baštinu Amichaia Eliyahua, koji je predložio mogućnost nuklearnih udara na Gazu.
Jedan ugledni američki akademski ekspert za arapski svijet i dugogodišnji visoki obavještajni dužnosnik Pentagona smatra da je Netanyahu po svemu sudeći namjerno inicirao i dao zeleno svjetlo za izjavu svog ministra, kojeg je poslije suspendirao, kako bi poslao poruku, ne stanovnicima Gaze, već daleko jačim i ozbiljnijim igračima u regiji, drugim karikama u lancu osovine otpora, da je spreman upotrijebiti ne samo taktičko već i strateško nuklearno oružje kako bi paralizirao svaki oblik otpora izraelskom ekspanzionizmu i agresiji koji se odvijaju pod parolom prava Izraela na samoodbranu.
Ono što je ovog trenutka evidentno jeste to da arapske države koje su normalizirale odnose s Tel Avivom uopće ne pokazuju sklonost ka poništavanju postignutih sporazuma. Njihov pakt s cionističkom državom, na kraju krajeva, ne samo da nije mirovni ugovori kojim se okončava ratno stanje, jer ono među njima nikada nije ni postojalo, već su to ustvari saveznički sporazumi koji obuhvataju različite aspekte diplomacije, vojne saradnje, bezbjednosti, finansija i trgovine.
Nakon događaja od 7. oktobra čini se da se arapski režimi, koji su se opredijelili za normalizaciju, zapravo planiraju osloniti na svog izraelskog saveznika kako bi pobijedili regionalne rivale u osovini otpora. Oni tragediju u Gazi, slično kao i SAD, doživljavaju kao prijetnju vlastitim regionalnim interesima. Njihov je cilj, stoga, tu prijetnju pretvoriti u priliku za eliminaciju pokreta otpora u Gazi, na sličan način na koji su, deceniju ranije, preusmjerili arapske demokratske ustanke kako bi osakatili svoje neprijatelje iz osovine otpora. Ako njihov ulog i opklada na Tel Aviv kao zaštitnika, uspije, oni će biti grobari Palestine, i pomagači uspostavljanja novog regionalnog poretka s Izraelom kao hegemonom arapskom svijetu u njegovom islamskom jezgru.
Ovu viziju su, iako to nije posve eksplicitno rečeno, artikulirali MBS i drugi zvaničnici koji podržavaju normalizaciju. To je kulminiralo raspravama na samitu G20 u New Delhiju u septembru 2023. godine, kada je najavljen projekt za poboljšanje transporta i komunikacija između Indije i Evrope preko država Perzijskog zaljeva s Izraelom kao centralnim čvorištem. Američko-izraelski savez, zajedno s arapskim državama koje zagovaraju normalizaciju, aktivno provodi ovo regionalno preuređenje poretka dok Gaza gori u plamenu kao nova Hirošima. Međutim, njihove planove i napredak na tom putu ozbiljno ometa činjenica da je Izrael suočen sa značajnim poteškoćama zbog otpora na koji nailaze u Gazi. Ako se stvari posve otmu kontroli, bit će to potencijalno i sučeljavanje s otporom cijele osovine otpora u zapadnoj Aziji.
