Zato što su, prema stajalištu Ambasade SAD u Bosni i Hercegovini, a u vezi sa slučajem “Respiratori”, “tužioci Tužilaštva BiH Mirza Hukeljić i Džermin Pašić... trpjeli nemilosrdne napade optuženih i pojedinih medija”, proglašeni su “herojima mjeseca augusta”. Ovakva objava na zvaničnoj stranici Ambasade SAD u našoj zemlji isuviše je jaka simbolička poruka – Ambasadi SAD u našoj zemlji nije do vladavine prava, nego do detroniziranja SDA. A još teže: nije joj do slobode govora, nego do zloupotrebe slobode govora, odnosno širenja laži. Radije manipulira javnošću radi ostvarivanja cilja koji ima, što god da joj je cilj. Šta se, zapravo, krije iza slučaja “Respiratori”, ne treba posebno objašnjavati, dovoljno je čuti izdvojeno mišljenje sudije Branka Perića. Trenutni epilog slučaja samo je simptom ozbiljnijih problema.

ZAPAD BJEŽI OD SAMOGA SEBE?

Dugo se tražio odgovor na pitanje zašto je politika Zapada prema Zapadnom Balkanu takva kakva jeste. Zašto Zapad stalno naglašava važnost vladavine prava, a doslovno radi protiv nje? Zašto, dalje, mirno posmatra divljanje srpskog klerošovinizma u Crnoj Gori, zašto dopušta urušavanje institucija sistema države koja je članica NATO-saveza? Zašto afirmira one političke i nevladine organizacije koje su isključivo i samo deklarativno prozapadne, a suštinski ništa drugo do u potpunoj harmoniji s antizapadnom, totalitarnom (socijalističkom) paradigmom... Tražili su se razni odgovori, a negdje u podsvijesti tinjalo nam je: “Valjda znaju šta rade.” Đavo je odnio šalu objavom na zvaničnoj stranici Ambasade SAD-a kojom se herojima proglašavaju tužitelji u slučaju Respiratori.

Da je takva objava osvanula na stranici Ambasade SAD-a u, recimo, Vučićevoj Srbiji, da su tužitelji smogli snage da se obračunaju s nekim uglednim političarem režima Šešeljevog najboljeg učenika, možda bi i imalo smisla, bez obzira na to što je kristalno jasno da je težina slučaja “Respiratori” doslovno benigna, pa i moralno upitna s obzirom na kontekst – haos u doba COVID-a. Opće je poznato da javno mnijenje u Srbiji kontroliraju jedan čovjek i jedna partija. U Bosni i Hercegovini slika je potpuno drugačija – javno mnijenje kontroliraju različiti centri koji imaju jedan zajednički sadržitelj – odijum spram Stranke demokratske akcije i Islamske zajednice, muslimanske tradicije, latentnu i podsvjesnu mržnje spram islama, osim u mjeri u kojoj su ezani, džamije i Baščaršija simpatičan turistički potencijal. Drugim riječima, u Bosni i Hercegovini nije bilo nikakvih “nemilosrdnih napada optuženih i pojedinih medija” na tužitelje čija imena šira javnost jedva da je i znala. Nije ih ni moglo biti u javnosti koju populizmom i moralizmom permanentno truju FACE TV, Oslobođenje, TV SA, nerijetko i Javni servis, najutjecajniji mediji u državi, koji su i kreirali slučaj “Respiratori”.

Ambasada svjetske sile, koja jeste, uz Veliku Britaniju, glavni zaštitnik liberalno-demokratskih vrijednosti, proglašavanjem tužitelja u slučaju Respiratori za heroje, ponovimo, poslala je jasnu simboličku poruku – nije cilj demokratizacija Bosne i Hercegovine, jačanje vladavine prava, cilj je rušenje SDA. Nismo otkrili toplu vodu ovim što smo rekli. Argumenata za to je bilo i do sada, ali sada su zatvorena sva vrata razmišljanjima da, možda, rade nešto dobro za Bosnu i Hercegovinu. Čak i stajališta da to nije politika Washingtona, nego samo loša procjena njihovih izaslanika, sve i da imaju uporišta u realnosti, ne igraju veliku ulogu: skora promjena zapadne politike, a zbog poslovične sporosti birokratskog aparata Zapada, nije na vidiku.

NACIONALIZAM I KORUPCIJA NISU GLAVNI PROBLEMI

Bez obzira na to, ne treba sumnjati da će se politika Zapada na Balkanu vratiti izvornim vrijednostima. Liberalna demokratija snažno je zaštićena institucijama i zasigurno će se izvući iz problema u koje je pala još u vrijeme kada je postalo jasno da je Rusija odlučila izvršiti hibridnu agresiju na zapadne vrijednosti. Ali na to ne treba čekati. Dok se Zapad ne vrati samome sebi bit će napravljena šteta neslućenih razmjera u teškim procesima tranzicije društava zapadnog Balkana. Tim više, jer su pomaci na putu kolektivnog svjesnog iz socijalističkog u demokratsko, od pada Berlinskog zida do danas, u znatnoj mjeri već ruinirani. Recentnom politikom Zapada izgrađeno, a urušeno, dodatno se urušava: novu snagu, novi vjetar u leđa dobili su politički narativi i ideologije kojima su nevažni suštinski razlozi prijepora na zapadnom Balkanu – očuvanje i artikuliranje kulturno-političkog subjektiviteta malobrojnih naroda, Bošnjaka i Crnogoraca prije svega, glavnih prepreka velikonacionalnim ciljevima Beograda.

Dileme, nažalost, nema: Zapad je odlučio povjeriti sudbinu Zapadnog Balkana osovini Zagreb – Beograd – Tirana. Lamentirati zbog toga iracionalno je, a opasno, veoma opasno zbog te nemile činjenice odustati od zapadnih vrijednosti, bez obzira na to što zapadni izaslanici svojim djelovanjem rade upravo protiv njih, krivo razumijevajući suštinske probleme na Balkanu. Dobrim poznavaocima djelovanja zapadnih emisara u Bosni i Hercegovini još od Dejtonskog sporazuma poznato je da prave grešku targetirajući nacionalizam i korupciju kao suštinske probleme, što je nonsens.

Nacionalizam, po sebi, ne može biti problem, osim ako je usmjeren protiv samih zapadnih vrijednosti, što u slučaju zapadnog Balkana vodi samo ka jednom centru, Beogradu, a ne ka Sarajevu ili Podgorici, u kojima je, paradoksalno, nacionalizam u deficitu. Za očekivati je bilo jačanje bošnjačkog nacionalizma poslije Genocida koji su preživjeli, kao i crnogorskog, nakon što su se otvorili “arhivi”, ukinuta (auto)cenzura na događaje iz prošlosti iz kojih se može saznati da su Srbi početkom 20. stoljeća bili namijenili istu sudbinu Crnogorcima kao i Bošnjacima tokom cijelog 20. stoljeća. A ni traga nacionalizmu ni kod Bošnjaka ni kod Crnogoraca.

Korupcija je pošast koja se rješava sistemski, promjenom mentaliteta građana, što je dug proces u kojem je glavni alat jačanje sudske vlasti i poštivanje ustavnih normi, a upravo njih su ugrozile zapadne diplomate u Bosni i Hercegovini. Problem korupcije na prostorima zapadnog Balkana ne može se riješiti smjenom partija koje su dugo na vlasti, jer oni koji dolaze nisu ni manje ni više korumpirani od onih koji trenutno vladaju. Korupcija je stanje svijesti, psiho-socijalnog nasljeđa, nedostatka spoznaje da ne možemo dugoročno uživati blagodati ličnog materijalnog dobitka ako zajednica u kojoj ga ostvarujemo nema neki benefit od toga. Korupcija je, slobodno to možemo reći, dijete zajednice u kojoj je nacionalna svijest na neprihvatljivo niskom nivou. Ma koliko nametnutim narativima izgledalo neprihvatljivo, što je više iskrenog nacionalizma, manje je korupcije, bar ako se držimo strogih definicija pojmova.

“GELD” ILI VRIJEDNOSTI

Ako nam je jasno šta to Zapad radi na Balkanu, potrebno je ući u uzroke njihova djelovanja, kako bismo lakše artikulirali vlastiti odgovor. Hoćemo li, tražeći uzroke, pretjerati ako uputimo na stihove pjesme grupe Laibach, Entartete Welt: “Welt, ohne Lust, ohne Wort, ohne Traum, alles Geld.” (“Svijet, bez žudnje, bez Riječi, bez snova, sve je novac.”)? Ne bismo rekli, jer odluka da se na Balkanu poštuje statistika realne moći, a ne same vrijednosti Zapada, potvrđuje legitimnost upozorenja Laibacha. Bazična zapadna vrijednosti jeste poštivanje ljudskih prava, a očuvanje kolektivnog identiteta jeste ljudsko pravo par exellence, na što neumorno podsjeća crnogorski pisac Milorad Mijo Popović. A Zapad je, po svemu sudeći, politiku koja uključuje relevantnost kulturnih identiteta zamijenio realpolitikom, uvažavanjem realne moći na terenu, time indirektno ugrozio ljudska prava malobrojnih naroda.

Nije teško zaključiti da su Zagreb, Beograd i Tirana znatno jači u vojnom, diplomatskom i demografskom smislu od Sarajeva i Podgorice, a Hrvati, Srbi i Albanci politički praktično nepodijeljeni kada su u pitanju nacionalni interesi. K tome, lakše je s jedinstvenim nacijama, čije institucije sistema ne može ugroziti neko drugi, pregovarati o budućnosti balkanske regije, nego s Bošnjacima, kojima je navučena luđačka košulja Dejtonskog sporazuma, i Crnogorcima, koji nisu iskoristili priliku etabliranja nacionalnih institucija, a pritom su još i duboko politički podijeljeni, skoro na identičan način kao i Bošnjaci.

Ali treba biti iskren: lakše je poštivati realnu, vidljivu moć (oružje, novac, brojnost), nego nevidljivu, moć kulture koja se više manifestira kroz unutarnje, emocionalne i duhovne aspekte. (Lakše ne znači i istinitije.) Budimo pošteni i priznajmo sebi da bismo, možda, i mi sami na zapadni Balkan poslali Escobara, Sattlera, Schmidta da sjedimo u nekom od zapadnih centara moći.

Ako ostavimo po strani činjenicu da Zapad sam sebi puca u nogu svojom politikom na Balkanu (a puca, jer ugrožavanjem ustavnih normi i pritiskom na pravosudni aparat doslovno gazi vlastite vrijednosti), teško je oteti se dojmu da radi ono što je najbolje iz aspekta vlastitih interesa, a bazični je – miran Balkan. Ako uvažavamo samo realnu moć, lakše je zamisliti miran Balkan ako se pod šapu hrvatskog, srpskog i albanskog velikonacionalizma stave Bosna i Hercegovina i Crna Gora, dobrim dijelom i samo Kosovo. Zadovoljit će se apetiti najbrojnijih, najjačih i rata biti neće. Srbija će ući u NATO, za njom Bosna i Hercegovina, procvjetat će ekonomija... Ali kulturni i politički subjektiviteti Bošnjaka i Crnogoraca bit će dovedeni do nestanka. Neće biološki nestati građani koji su etnički Bošnjaci i Crnogorci, pa ni njihove države, ali njihova kultura, time i politički subjektivitet, s vremenom će se otapati i ostati u arhivama u kojima će istraživači moći konstatirati da je “bio jednom jedan narod...”

DVA KLJUČNA PITANJA

Dva su ključna pitanja na koja bismo morali dati odgovor: 1) Imamo li moralno pravo očekivati od Zapada da skrbi za naš identitet; 2. želimo li mi očuvati kulturni i politički subjektivitet, i zašto?

Poslije preživljenog Genocida, mi se sigurno nećemo umiriti. Nikada! Možda bismo i trebali potpisati kapitulaciju da je Srbija vojno okupirala Bosnu, da su nas u viteškoj borbi pobijedili. Nije strašno izgubiti rat. Ratovi se gube i dobijaju. Granice država se mijenjaju. Granice Bosne i Hercegovine su, usuđujemo se reći, bogomdate (prirodne), povijest naše zemlje milenijska... No, ne može teritorij biti svet toliko da se njegove granice ne promijene i još jače – ne smijemo pasti u zamku mita o nepromjenjivosti granica, prolaziti glavom kroz zid. Ali postoji nešto sveto, zbog čega nam granice Bosne i Hercegovine postaju svete – kosti u masovnim grobnicama. Postoje Vrijednosti, od kojih Zapad, izgleda, odustaje. Mi nemamo moralno pravo očekivati od njih da se prilagode nama, njima njihova, nama naša vjera. Mi imamo obavezu napraviti interesni ugovor sa Zapadom onakav kakav jeste. A u artikuliranju naših interesa vjera nam ne dozvoljava da silniku (Srbima) dozvolimo ostvarenje njegovoga cilja.

U bošnjačkoj tradiciji, sunitskoj tradiciji islama, hijeropovijesni događaj Kerbela možda i nije dobio vidljive oblike kroz koje se prepoznaje vrijednosni sustav naše kulture. Ali to ne znači da značenja tog događaja nisu utkana u habitus našeg kolektivnog bića i da on ne utječe na percepciju svijeta i odnos prema njemu. Postoje vrijednosti zbog kojih ne treba žaliti ovosvjetsku egzistenciju – za nas to jeste bošnjački kulturni i politički subjektivitet i neovisna, cjelovita i suverena Bosna i Hercegovina, taman da ćemo ponovo uzeti puške ili se politički boriti sa Srbima i Hrvatima i narednih stotinu, dvije stotine godine, do Sudnjega Dana. Nemamo moralno pravo očekivati od Zapada da skrbi za naš kulturni i politički subjektivitet. Uostalom, ako se Zapad oslanja samo na realnu moć, a mi ga trebamo kao strateškog saveznika, šta nam je činiti? Odgovor je jednostavan, ojačati u aspektu realne moći: finansijskom, vojnom, institucionalnom, diplomatskom. (Pa i bez obzira na to je li nam Zapad saveznik, nama je jačati realnu moć.) Ni Zapad nema moralno pravo očekivati od nas da skrštenih ruku gledamo kako on ostvaruje svoje ciljeve suprotne našim. Tim više jer se danas Bošnjaci znatno više od Amerikanaca i Britanaca bore za zapadne vrijednosti na Balkanu.

A šta je to kulturni i politički identitet? Znamo li zašto ga je potrebno očuvati, braniti i životima? Kakav je smisao nacionalnog identiteta koji je imaginarna kategorija samo u onom doživljaju svijeta i bivstvovanja za koja važe pravila u skupu realnih brojeva, a znamo da je život više od elementarne algebre?

Pitanja relevantnosti kolektivnog identiteta jednako su važna kao i pitanja individualnih sloboda, ni manje ni više. Za bošnjačku kulturu, kojoj je glavni stub islamski sistem vrijednosti, dileme nema. Uzvišeni Stvoritelj u Posljednjoj Objavi eksplicitno je rekao da je ljudski rod podijeljen na narode da bismo se bolje upoznavali. Nemamo šta tome dodati, osim konstataciju da našu političku scenu, uz pomoć dijela ambasada zapadnih zemalja, polahko preuzimaju one političke organizacije u čijim su teorijskim i ideološkim načelima pitanja identiteta potpuno irelevantna. Od Naše stranke, SDP-a i NiP-a u Bosni i Hercegovini, pa sve do GP URA, Evropa sad u Crnoj Gori. Riječ je o onim političkim partijama koje su se stavile u službu velikosrpske i velikohrvatske politike, koje su shvatile da deklarativna velikonacionalna retorika, ipak, ne može proći zapadne filtere, osim ako se vješto prikrije i dobije zeleno svijetlo poklonicima birokratskih načela, ne i suštinskih vrijednosti. Politički Beograd i Zagreb odlučili su za šaku dolara kupiti Bošnjake i Crnogorce koji će ruinirati institucije suverene Bosne i Hercegovine i Crne Gore, a kulturno-političke identitete Bošnjaka i Crnogoraca predstaviti kao glavnu prepreku za veću platu i penziju. U tome su uspjeli.

Sa žaljenjem konstatiramo da svakim danom bilježe nove uspjehe, tim više jer imaju moćan administrativni, birokratski i finansijski sistem dijela zapadnih ambasada iza sebe. Nadamo se, s druge strane, da će se svakim danom povećavati broj Bošnjaka i Crnogoraca koji ne žele živjeti u svijetu u kojem je “alles Geld”. U kojem je ekonomija važnija od ontologije, kako jezgrovito primijeti kolumnista crnogorskog portala AntenaM Jakov Daković: “Prihvatam da je važno gledati od čega se živi. Ali ne prihvatam da je ekonomija važnija od ontologije.”

Za Crnogorce nismo sigurni, ali za Bošnjake jesmo – dovoljno je svjesnih da je spas u strpljenju i molitvi, da se nećemo umoriti, i da je borba obaveza. Dovoljno je racionalnih koji prepoznaju da je teško očekivati od drugih da nas poštuju ako ne pokažemo da poštujemo sami sebe.