Koliko se pokazala tačnom ranije iznesena tvrdnja o “fuziji hrvatsko-srpskog nacionalizma i dijela sarajevska ljevice” pokazuje komentar Edina Karića. Ovaj dugogodišnji urednik portala Žurnal napisao je skandalozan status na društvenim mrežama u kojem brani notorne šovinističke ispade Franje Šarčevića tvrdnjama kako je “Franjo Šarčević simbol otpora fašistima” te nastavlja: “Šovinističko leglo okupljeno oko SDA, njihovog satelita Željka Komšića i zaljubljeno u nedjela Benjamine Karić, cipelari svakoga ko javno prokaže njihovu namjeru da pod plaštom ‘građanske BiH’ napravi Isil na Balkanu.”
Ovakav komentar, koji nadmašuje i Šarčevićev početni šovinizam, jer crta vrlo opasnu i stvarnu metu na leđa barem polovini građana Bosne i Hercegovine te lijepi etiketu “islamskih terorista” svima onima koji glasaju za SDA, DF ili Benjaminu Karić, dodatno je potvrdio koliko je dio sarajevskih ljevičara potpuno usvojio narative tipične za srpsko-hrvatski politički mainstream, “koji u odnosu prema Bošnjacima ne funkcionira na osnovu racionalnog već predrasuda, stereotipa i zdvojnosti. U okviru takve političke kulture, bilo kakva demokratija u kojoj su Bošnjaci većina nije ništa drugo već ‘šerijatizacija’ koja zahtjeva žestok odgovor.”
Karić, kao i većina njegovih istomišljenika, u suštini je mentalni boljševik. On piše ne da bi diskutirao već da bi eliminirao. Nesposoban da tolerira drugačije mišljenje, on je svoju isključivost ka političkim neistomišljenicima u Sarajevu dodatno oplemenio najcrnjim srpsko-hrvatskim šovinizmom spram većine građana Sarajeva koji podržavaju SDA, DF ili Benjaminu Karić. Pod parolom zaštite pojedinca od šovinizma mase, Karić je demonstrirao najcrnji govor mržnje ka čitavom jednom kolektivu.
Suluda tvrdnja da se SDA, DF, ali i dio SDP-a, zalažu za građansku državu kako bi pravili islamski halifat, i to ne bilo kakav, već ISIL-ovski, a što će reći genocidno-teroristički, razotkrila je Karića ne samo kao najgoreg šovinistu već i mučku hulju spremnu da ugrozi slobodu pa čak i živote svojih sugrađana i njihovih porodica. Koristiti takve etikete u današnjem islamofobnom svijetu, nakon Iraka, Sirije i Palestine, gdje su na osnovu takvih kleveta ubijene stotine hiljada ljudi, može samo osoba koja priželjkuje i priziva fizičke likvidacije neistomišljenika dronovima i raketama, neko ko ne bi imao ništa protiv da gradovi u kojima žive takve skrivene “pristalice Isila” budu “pročišćeni” plamenom vatre.
Činjenica da je Karić urednik medija koji finansira i sponzorira USAID trebala bi upaliti sve alarme. Pokaže li se da su Karićevi šovinistički stavovi nešto s čim u USAID-u nemaju problema, što su spremni i dalje finansirati, to će signalizirati da se “nova američka politika” za Zapadni Balkan ne svodi samo na protežiranje Vučićeve Srbije, zadovoljavanja apetita Zagreba u Bosni i Hercegovini ili nametanja marioneta Bošnjacima već i na promociju potencijalno genocidne islamofobne retorike. Kada vas jedan američki plaćenik nazove ISIL-om, sljedeće što možete očekivati su bombe.
U jednu ruku sve to nije ništa novo.
Islamofobna demonizacija i dehumanizacija Bošnjaka u ovom smislu počela je još sarajevskim procesom 1983. godine, dobila na snazi početkom devedesetih, kada je rezultirala genocidom, da bi bila dodatno osvježena od 11. septembra 2001. godine nakon kojeg su srpska i hrvatska politika koristile globalni američki “rat protiv terorizma” kako bi legitimizirali svoje pretenzije na Bosnu i Hercegovinu a svoje zločine nad Bošnjacima prikazale kao preventivno djelovanje protiv “islamskog terorizma”.
Također, nema ničeg novog u preuzimanju i upotrebi takvih opasnih linč-etiketa za ideološke neistomišljenike od strane sarajevskih ljevičara. Takav internalizirani islamofobni šovinizam ima dugu i plodnu tradiciju te su, u suštini, novi samo nazivi, koji se “unapređuju” u skladu s vremenom. Homeinijevi pasdarani, Gadafijeva džamahirija, Alijini fundamentalisti, Al-Kaida, ISIL, nema kako nisu etiketirani konzervativni ili nacionalno osviješteni Bošnjaci koji su odbijali mirno predati svoja prava i slobode.
Ono što je kuriozitet jeste širenje kruga žrtava, pa tako danas dio sarajevske ljevice, koja brani Šarčevićev antibošnjaki šovinizam, jer ga i sama baštini, islamofobne etikete koristi i za one neistomišljenike koji su ili sami ljevičari ili čak etnički nebošnjaci. Interesantno, neke od današnjih žrtava ovoga specifičnog šovinizma su koliko do jučer i sami bili njegovi pasionirani praktikanti uživajući da neistomišljenike označavaju “bošnjačkim Isilom”.
Danas je, pak, na njih došao red.
Ipak, nema tu prostora za bilo kakvo likovanje. Kada god bi se islamofobni antibošnjački šovinizam proširio s jedne ciljne grupe Bošnjaka na širi društveni presjek, to bi najavljivalo dolazak kriznih vremena. Baš kako je etiketa Alijinih fundamentalista proširena s male grupe slobodnomislećih intelektualaca na kompletan bošnjački narod kao uvertira za Agresiju na Bosnu i Hercegovinu i Genocid nad Bošnjacima, baš tako i današnje proširivanje etikete ISIL-a na većinu Bošnjaka ali i mnoge nebošnjake sugerira dolazak vrlo opasnih vremena.
Eldin Karić i njemu slični samo su zli uvodničari.
