Uoči oktobarskog puča generala Abdela Fataha al-Burhana u Sudanu, sudanska ministrica vanjskih poslova Mariam al-Sadiq al-Mahdi izrazila je šok i razočarenje što njen egipatski kolega Sameh Shoukry nije odgovarao na njene telefonske pozive. Shoukry također nije izrazio solidarnost s ministrima i drugim funkcionerima koje je Burhan zatočio, za razliku od drugih državnih vlada koje su javno odbacile državni udar.

Mahdijini komentari, koje je dala u intervjuu za Al Jazeeru, odražavaju i njenu političku naivnost i uticajnu ulogu koju je egipatski režim odigrao u sudanskom puču. Shoukry je godinama reklamirao državni udar predsjednika Abdela Fataha el-Sisija na regionalnom i međunarodnom planu. Uloga Egipta u Burhanovom puču - koji je sam po sebi bio samo pitanje vremena - svima je jasna.

Tokom protekle dvije godine evidentna je neravnoteža između civilne i vojne komponente Sudanskog Suverenog vijeća. Premijer Abdalla Hamdok nije uživao nikakav stvarni autoritet koji bi mu omogućio da djeluje nezavisno od vojske.

Sudanska vojska je postavila temelje za državni udar. Slično kao u Egiptu kada je 2013. Sisi iskoristio razlike između Muslimanskog bratstva i civilnih snaga kako bi preuzeo vlast. Nema šanse da bi sjeverni susjed Sudana, Egipat, kojim vlada general koji je došao na vlast vlastitim krvavim pučem prije osam godina, prihvatio na svojoj južnoj granici državu pod civilnom vlašću a kamoli demokratsku. Doista, Kairo nikada nije skrivao svoju zabrinutost u vezi s ovom temom, nakon što je u više navrata izrazio svoje nezadovoljstvo civilno-vojnim partnerstvom Sudana.

Prema egipatskim izvorima citiranim u Wall Street Journalu, šef egipatske obavještajne službe, general major Abbas Kamel, posjetio je Sudan nekoliko dana prije puča i susreo se s Burhanom. Navodno je odbio da se sastane s Hamdokom i rekao Burhanu: "Hamdok mora otići." Novine su takođe izvijestile o Burhanovoj tajnoj posjeti Kairu dan prije puča, tokom kojeg je izvijestio Sisija i zatražio njegovu podršku.

Egipat je odbio podržati izjavu Sisijevih regionalnih i međunarodnih saveznika (uključujući Saudijsku Arabiju, UAE, SAD i UK) u kojoj se poziva na povratak sudanske prelazne civilne vlade i ukidanje vanrednog stanja koje je Burhan uveo uoči državnog udara.

Jednostavna analiza Burhanovog govora dok je najavio državni udar takođe sugerira da je on napisan u Kairu, a ne u Kartumu, a mjere koje je Burhan od tada poduzeo su isti put kojim je Sisi krenuo 2013. Kao da su Sisijevi postupci postali putokaz za sve koji se žele okrenuti protiv svojih civilnih partnera.

Do sada su ti koraci postali dobro poznati: isključiti građansku opoziciju pod izlikom očuvanja države; poremetiti tranzicijske procese; imenovati nominalnu vladu; i kontrolirati politički proces. Ne treba čuditi ako u Sudanu idućih mjeseci budu raspisani predsjednički izbori na kojima se Burhan ili njegov zamjenik, general Mohamed Hamdan Dagalo, zvani Hemeti, odluče kandidirati.

Tuniski predsjednik Kais Saied upotrijebio je isti jezik, stil i metode za izvođenje puča protiv ustava, vlade i Parlamenta u julu. A isto bi se uskoro moglo dogoditi i u Libiji.

Ono što Kairo želi od Kartuma i drugih arapskih prijestolnica koje sanjaju o uspostavi demokratske civilne vladavine jasno je i eksplicitno - neće prihvatiti civilnu vlast, bez obzira na cijenu, čak i ako je potrebna direktna intervencija da se ona prekine.

Arapska demokratija postala je nešto poput crvene linije za Sisija i kontrarevolucionarnu osovinu, jer nastoje zaštititi svoj imidž, moć i uticaj u regiji. Stoga se može očekivati ​​da će sa sve većim pritiskom sudanske ulice i civilnih snaga na Burhana i njegove saputnike egipatska intervencija biti sve jača. To znači da Sudan čeka težak put a civili će platiti visoku cijenu zbog sukoba s Burhanom i njegovim pobornicima.