Haufluk nam dolazi od kur’anskog pojma havf (خَوْف) koji označava strah. U ovom obliku riječ se dvadeset i šest puta spominje u Kur’anu te još devedeset puta u drugim izvedenim oblicima.
Korijen riječi je kha-vav-fa (خ و ف) i označava uplašenost, prestravljenost, paniku, bojati se nekoga i nečega i bojati se za nekoga ili nešto, pa se u prenesenom značenju može odnositi i na mišljenje ili zakletvu, odnosno stav o nečemu za šta se bojimo, baš kao što u našem jeziku glagol bojati se označava i sumnju ili dvoumljenje, kao kada kažemo Bojim se da si pogriješio ili Bojim se da ti to neće uspjeti ali i Bojim se da te ništa nisam pitao ili Bojim se da se nismo razumjeli, itd.
Jedno od pomjerenih značenja u odnosu na izvorno značenje riječi haufluk (strah) jeste značenje praznine i pustoši koja rađa nervozu ili strah, pa se, naprimjer, u praznoj kući nastani nekakav haufluk (strah) ili se čovjek osjeća isprazno pa ga hvata neki čudan osjećaj panike i nervoze (kad neko kaže: Uhvatio me nekakav haufluk...). Također, riječ je poprimila i opće značenje nepogode, pa se kaže Kad prođe ovaj haufluk, sve će biti bolje. Također, za neku grupu ili pojedinca može se reći da Ima svoj haufluk u značenju preokupacije vlastitim problemima, pa tako ova riječ može dobiti i generalno značenje prepreke. Vjerovatno se zato, kako to prelijepo konstatuje moja kolegica iz struke (koja je već davno uočila da haufluk u leksičkom i značenjskom smislu ima kur’ansku vezu), u Sandžaku ova riječ koristi u frazeološkom izrazu Imati haufluk na očima ili Tjerati haufluk na oči u značenju nevoljne spriječenosti za reakcijom i rekao bih, akcijom, jer subjekt s hauflukom na očima kao da ništa ne vidi ispred sebe pa upravo zato osjeća nesigurnost ili strah. Suprotnost nesigurnosti je vjera, a vjera je sigurnost.
Najprije će, vjerujem, većina nas ovu riječ prepoznati po posljednjem ajetu kratke kur’anske sure Kurejšije (Kurejš), koji mnogi znaju napamet.
الَّذِي أَطْعَمَهُمْ مِنْ جُوعٍ وَآمَنَهُمْ مِنْ خَوْفٍ
Ellezine at'amehum min džu'in ve amenehum min havf.
Koji ih gladne hrani i brani od straha.
Kur'an (106: 4)
Prethodni kur'anski ajet odnosi se na običaj Kurejšija da idu putem trgovačke karavane, zimi i ljeti, koji su zaštićeni na tom putu, ali im se (i svima nama u sličnim ulogama) upućuje poruka da se klanjaju Gospodaru Kabe koji ih od straha brani. Međutim, slično, posebno je interesantno da Kur’an spominje ljude koji ustraju, koji stoje čvrsto na stanovištu priznanja Allaha, dž.š., za Gospodara i robuju samo Njemu, koji se pridržavaju toga (pa su time na pravom putu), gdje se kaže da njima dolaze meleci još kao zaštitnici (čuvari) njihovi i na ovom svijetu, pa im kažu da se ne boje (la tehafu–لَّا تَخَافُوا) i još da se ne žaloste i da se raduju Džennetu obećanom, te naglašavaju da su im zaštitnici i na ovom i na onom svijetu (up. Kur'an: 41: 30-31). U istom kontekstu, oni koji nemaju haufluka, opisani su na sljedeći način:
إِنَّ الَّذِينَ قَالُوا رَبُّنَا اللَّهُ ثُمَّ اسْتَقَامُوا فَلَا خَوْفٌ عَلَيْهِمْ وَلَا هُمْ يَحْزَنُونَ
(Innellezine kalu rabbunallahu summe (e)stekamu fe la havfun alejhim ve la hum jahzenun.)
Uistinu, oni koji kažu: "Gospodar naš je Allah", zatim ustraju na pravom putu (ostanu pri tome), tad neće biti straha nad njima i neće oni tugovati.
(Kur'an, 46: 13)
أَلَا إِنَّ أَوْلِيَاءَ اللَّهِ لَا خَوْفٌ عَلَيْهِمْ وَلَا هُمْ يَحْزَنُونَ
(Ela inne evlijae Allahi la havfun alejhim ve la hum jahzenun.)
I neka se ničega ne boje i ni za čim neka ne tuguju Allahovi štićenici (evlije).
(Kur'an, 10: 62)
