Za Izeta Sarajlića kraj ljubavi bila je istinska propast svijeta

Mada je pripadao prvoj generaciji pjesnika poslije Drugog svjetskog rata, koje je obilježilo ratno i poratno vrijeme, zajednički ideali, posebno u periodu obnove i izgradnje razrušene zemlje, Izet Sarajlić je, kako istinskom pjesniku i priliči, bio i ostao sam. Prve pjesme napisao je 1947, a objavio 1948. prvu knjigu, U susretu, 1949. godine. Uspomene na rat bile su najjači razlog što je u svojoj poeziji, sa željom da se rat ne ponovi, neprestano zagovarao mir.

Onako kao što se, naglašenim intimizmom, pedesetih godina prošlog stoljeća, odupirao socrealističkoj, horukaškoj, udarničkoj i prekomjerno optimističkoj poeziji, isto tako se, potom, odupirao bezličnosti, hermetičnosti, nekomunikativnosti i uniformnosti modernističke poezije. A sve vrijeme je, samosvojnim senzibilitetom, branio čovjekovu osjećajnost, koja je bila izložena svakojakom nasilju, grubostima i otuđenosti, branio potrebu za iskrenošću, toplinom, ljubavlju, druženjem i prijateljevanjem.

Umjesto vedre i vesele akcijske ili, kasnije, jezički eksperimentalne i hladne poezije, pisao je tankoćutnu, sivovikendaški sjetnu i elegičnu poeziju, te od pjesničkih početaka nadalje branio pjesnikovo pravo na tugu, kao što je, u tako naslovljenom tekstu, koji je preusmjerio poslijeratnu bosanskohercegovačku kritiku, zapisao Ivan Fogl. Upravo njegove elegične i baladične pjesme, melanholične i sjetne tugovanke, kako među ranim tako i među kasnijim pjesmama, potvrđuju da ga je, usprkos podsticajnim uticajima Jesenjinove harmonično oblikovane duševnosti, Whitmanove lavine dugih, vitalističkih i čovjekoljubivih stihova, Prévertove anegdotične ljubavne lirike i Brechtove, jednostavnim riječima izricane, društvene kritike, trajno obilježila lirska atmosfera stražilovske linije pjesništva, od Branka Radičevića, preko Miloša Crnjanskog i Milana Dedinca do Stevana Raičkovića.

Mada obljubljen kod onih koji su ga čitali i čak znali mnoge od njegovih pjesama napamet ili ga rado slušali, zbog čega je bio rado viđen učesnik 53 pjesničkih susreta kako u zemlji tako i izvan nje, Sarajlić je nerijetko bio meta kritike. Ne samo književne nego, kako onih kojima se nije sviđala njegova poetika i poezija tako i onih čiji napadi su bili više osobni i/ili čak prevashodno politički. Događaji u književnosti i književnom životu potvrdili su ispravnost njegove pjesničke dosljednosti, što potvrđuje i to da su neki od nekoć njegovih najžešćih kritičara u međuvremenu promijenili svoje mišljenje. Zato mi se i ne čini potrebnim pominjati njihova imena. A čini značajnijim navesti neka od mišljenja pjesnika i kritičara koji su, pišući o Sarajlićevoj poeziji, ukazivali na njene osobenosti i posebnosti, kao i njen značaj, te ga time podržavali na izabranom pjesničkom putu.

Branko Miljković je 1960. godine napisao: “Sarajlić je vrlo uspešno učio na Majakovskom kako biti pesnik, a ne biti smešan”. Ivan Fogl, 1963.: “Malo je pjesnika našeg doba i našeg tla koji su se tako bespoštedno dali opštim motivima ljudskog trajanja i u njima našli svoj intimni svijet”, a Kajetan Kovič 1971: “Već ovlašan pogled na Sarajlićevu poeziju kaže nam da se njegova riječ neprestano teži udaljiti od apstraktnog i kreće se u neposrednom opipljivom svijetu. Tako i ljubav, koja predstavlja njegov osnovni osjećaj i ideju, nije nešto deklarativno i predimenzionirano, nego je načinjena po čovjekovoj mjeri”. Poljska prevoditeljica Danuta Straszynska, 1973: “Sarajlić, koji je itekako svjestan velikih istorijskih promjena, zna vrijednost tzv. malih stvari i o tim malim stvarima govori s najvećom ljubavlju i saosjećanjem”, a Midhat Begić, 1974: “Sva je poezija I. Sarajlića zasnovana na doživljajnosti, na neposredno kazanoj pjesničkoj riječi. Po tom podsticaju koji je vjeran izraz njegove ljudske i pjesničke prirode, Sarajlić je izgradio svoj lik, svoje stilsko predivo pjesme u kome se sučeljavaju raznovrsni porivi intimnog bića i glasovi pjesnikova vremena u rijetko viđenoj saobraznosti”.

Iste godine je Igor Mandić, kritičar znan po svojoj beskompromisnosti, tvrdio: “U kužnom zraku hermetičkog pjesništva Sarajlićeve pjesme dolaze kao spasonosna doza kisika”. A i kasnije, mnogi su izrekli različita pohvalna mišljenja o Sarajlićevoj poeziji. Branislav Petrović je 1980. godine napisao da za njega “pevati znači postojati”. Risto Trifković, 1981: “Poslije Borhesa dokumentarizam je postao bezmalo ne samo znak raspoznavanja nego i dobrog ukusa. Sarajlić je davno prije te mode bio pjesnik dokumentarnih zabilježaka o svijetu. On je i u tom smislu pretekao svoje vrijeme”. Jevrem Brković 1984. godine kaže da je “vršnjak svih generacija”. Stevan Raičković, 1984: “Duša ovog pesnika još uvek melanholično luta u prostorima i vremenima u kojima je umetnost bila ili bi mogla biti najviša mera sveukupnoga života”, a Blaže Koneski, 1990: “U krugu moje lektire ja ne vidim, osim Sandberga, drugog pjesnika koji se toliko približio proznom iskazu a pritom djelovao takvom poetskom neposrednošću”.

Sličnih mišljenja je o Sarajlićevoj poeziji bilo mnogo. Vjerojatno je Juraj Martinović u eseju Poetski svijet i pjesnička ideologija Izeta Sarajlića, objavljenom 1981. godine, a u dopunjenoj verziji 1984, najsvestranije i najobjektivnije pisao o književnohistorijskim i osobnim okolnostima, o karakteristikama vremena u kojem je pisao, kao i o karakteristikama njegove poezije, kojom se suočavao s vremenom, koje mu nije bilo uvijek naklonjeno, kao ni on vremenu, u kojem su za njega iščezle temeljne čovjekove vrijednosti, kako u životu tako i u umjetnosti. Između ostalog, Martinović zapaža da Sarajlićeva “gorčina iznevjerenih očekivanja” nije izražena samo u humornim i ironičnim stihovima, nego je “do umjetnički najpotpunije sublimacije najčešće dospijevala kada bi se u istinski doživljenoj paradoksalnosti svojih izvorišta preobrazila u samoironiju kao suverenu sintezu emocionalne ranjivosti i intelektualne samosvijesti”.

Sarajlić je, izvan poezije i u njoj, posebno volio i njegovao epistolarnu formu, ili kako u jednoj pjesmi kaže: “I sâm ljubitelj pisama,/ koja su možda naše najljepše pjesme”, tako da je Branislav Petrović imao pravo kada je, povodom knjige pjesama Pisma (1974.), napisao da je njegov “put do najveće pesničke prepiske našeg vremena... logična posledica traženja sebe u drugima i svih u sebi”, dodajući: “Celokupna poezija Izeta Sarajlića jeste jedno pismo”, kojim je želio druge “u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, obavestiti o čudu sopstvenog postojanja”. I upravo je u toj vrsti komunikacije Sarajlić ponajviše raskrivao svoju predanost poeziji, koju je izjednačavao sa životom, kojem je u svojim pjesmama širom otvorio vrata. Usprkos spoznaji da je sva poezija već napisana, odnosno sve osim njega, koji je, kao i svaki drugi čovjek, jedinstven i neponovljiv. Zato ne čudi da je uglavnom upjesmljivao samoga sebe i ono što je u najtješnjoj vezi s njim samim.

Kao lirski subjekt je u središtu svoje pjesme, odnosno posmatrač i posmatrani istodobno. U toj zagledanosti u sebe i svojevrsnoj opsjednutosti sobom, pokatkad je, nesumnjivo, ponešto suvišnog, inače za pjesnike neizbježnog narcizma, odnosno samodopadnosti i samozaljubljenosti, kojima se, povremeno, i sam podsmjehivao. Ali to, da u jezgru njegove pjesme damara srce uistinu osjetljivog bića, duša kojeg, posredstvom riječi, zatreperi i odjekne pri svakom zračku ljubavi, odnosno pri svakom dašku radosti ili tuge, koju uzrokuje, ponajčešće, upravo ljubav, daje njegovoj lirici posebnost, prepoznatljivost i vrijednost. Ali njegove pjesme iskazuju i veliko zanimanje za druge ljude. Upravo je zbog sretanja s drugim ljudima i komuniciranja s njima u njegovoj poeziji toliko radosti, a i još više tuge zbog oproštaja s njima. U pjesmama se oprašta od svih umrlih koje je volio. Ne zaboravlja na njih ni onda kada je njihova posljednja adresa groblje, nego im, često, i dalje šalje svoja pisma u stihovima.

U pjesmama-pismima Sarajlić čitatelja često upoznaje sa svojim pogledima na život i svijet, bilo da tvrdi da danas više nema snova, nego je sve “stvarnost”, da je novac gospodar svijeta i slično. U jednoj pjesmi pita voljenu ženu u koje su to stoljeće zalutali, a u drugoj kako da pobjegnu iz povijesti u kojoj stalno nekome sude, čak i pjesniku koji je pisao ljubavne pjesme. Zato ne čudi što često potraži zavjetrinu u XIX. stoljeću, kod Tolstoja ili nekog drugog književnog velikana. Ali je, usprkos tome, vjerovao da u XX. stoljeću ne sija jedino zvijezda besmisla, jer je u njemu, pored ostalog, postignuta, za njega veoma značajna, pobjeda nad Hitlerom, i nisu napisane samo mnoge antipjesme i antiromani nego i mnoga djela koja je posebno cijenio. Dugo ga, naime, nije napuštala nada u bolji svijet i vjerovanje da će ponovno nastupiti humanizam i renesansa, u kojima estetika neće biti značajnija od etike i života.

U mnogim pjesmama je naglašavao svoj antiratni pjesnički angažman, na što ga je podsticalo osjećanje da može bilo kada ponovno doći do rata. Dvadesetom stoljeću je najviše zamjerio što je u njemu proglašen rat ljubavi, a uz to vlada kriza ljubavne poezije. Ma koliko nekom izgledalo da u svojim pjesničkim nekrolozima slavuju i glagolu voljeti donekle pretjeruje, njima je, zapravo, veoma jasno raskrio veliku istinu doba, koje je bilo u znaku svakovrsnog raščovječenja. O tom sumraku ljudskosti, po njemu, svjedoči i gubljenje značaja pisma. Prevashodno ljubavnog. A mnoge od njegovih najtipičnijih i najboljih ljubavnih pjesama istodobno su i ljubavna pisma.

U njegovoj poeziji se, s jedne strane, radi o romantičnoj ljubavi, a s druge, o ljubavi koja se ostvaruje i čuva usred često potpuno neromantične životne svakodnevice. O ljubavi koja može učiniti neobičan dan od običnog, kojem je napisao odu upravo zato što se u njemu, izuzev očekivanja poštara, ništa posebno ne događa. A upravo iz takvih je dana, po njemu, sastavljena naša “besmrtnost, ako je ima”. Čini mi se da je Sarajlić, koji je davao prednost životu nad estetikom, odvojenom od njega, upravo s takvom upjesmljenom ljubavlju znao (Begić je rekao unutrašnjom i vanjskom organizacijom pjesme) čudovito estetizirati ne uvijek lijep život i poetizirati prozu svakodnevice.

Sarajlić je napisao i mnogo pjesama u prozi, u kojima je posebno uočljiva karakteristična nostalgija za nekadašnjim vremenima i kritičnost prema svemu što u naše vrijeme raščovječuje čovjeka, te elegična intoniranost, kojom prožima brojne varijacije svojih opsesivnih tema. Posebno svoj intimizam i pjesnički kozmopolitizam, svoj humanizam i antinacizam, osudu rata i, prije svega, svoju obranu ljubavi. U pjesmama u prozi sjeća se djetinjstva provedenog u Trebinju, gdje je rat grubo prekinuo njegove igre i sanjarenja, a njegov dom radosti pretvorio u dom žalosti. Jer su bile, u vrijeme rata, njegove dvije sestre uhapšene, a starijeg brata Ešu pred njegovim očima Italijani su odveli i, potom, u zatvoru na Mamuli strijeljali. O njemu je 1953. godine napisao i jednu od svojih najpoznatijoj pjesama, “Rođeni dvadeset treće, streljani četrdeset druge”. A 1973. potresnu pjesmu u prozi “Turizam mojih starih”. I u pjesmama u prozi, kao i u većini ostalih, prevashodno govori o ljubavi i s ljubavlju, prije svega nježnim i toplim riječima, kroz koje prosijava osjetljiva i nad sudbinom ljubavi zabrinuta pjesnička duša.

Mada neki Sarajliću nisu priznavali pjesničke vrijednosti, još manje vizionarstvo, u životu se, nažalost, dogodilo upravo ono na što je njegova poezija, koju su neki smatrali sentimentalnom i naivnom, sve vrijeme upozoravala – čega se pjesnik najviše bojao i čemu se odupirao svojim pacifizmom. Dogodio se, naime, još jedan krvavi rat, koji je, svime što je u njemu sam proživio, dijeleći sudbinu sugrađana u opkoljenom Sarajevu, udvojilo tamnu sjenu, neprestano prisutnu u njegovoj poeziji, koju je u nju utisnulo sjećanje na Drugi svjetski rat. Obistinio se njegov stih, napisan 1969.: “Čitav život tako:/ ili si u ratu/ ili se sjećaš rata”.

Da su strašna iskustva iz novog rata otvorila nikad zacijeljenu ranu u njegovoj duši, uvjeravaju nas pjesme koje je napisao od 1992. do 1995, kao svjedok i žrtva ratnih strahota u opkoljenom Sarajevu, te ih uvrstio u knjige Sarajevska ratna zbirka (1992.) i Knjiga oproštaja (1996.). Sarajlićevo pjesništvo je sve vrijeme neposredno korespondiralo s njegovim svakodnevnim životom i bilo neprestano zagovaranje njegovih estetskih i etičkih načela, na kojima je ustrajavao, usprkos svijesti “da je u životu najteže ostati vjeran sebi”. Kada je u pitanju pjesnička forma, uočljiva su Sarajlićeva traženja najprikladnijeg oblika izricanja pjesničkih sadržaja.

Ali, mada je držao do forme i iskušavao se u različitim pjesničkim oblicima, čini mi se da je njegovoj pjesničkoj osobenosti i posebnosti bio i ostao najprimjereniji slobodni stih, kojim je napisao i najveći broj najkarakterističnijih, pa i najboljih pjesama svog obimnog pjesničkog opusa. Jezik njegovih pjesama napisanih o ratu i u njemu je do ogoljelosti oslobođen svih suvišnih pjesničkih ukrasa, tako da je, time, svoju i inače čitljivu i razumljivu poeziju, učinio još komunikativnijom, prijemčivijom. A pjesničku poruku, pjesmama kojima je i okončao svoj opus, glasnijom i jasnijom.

Ponajčešće je pisao ljubavnu liriku, i upravo ona je nadživjela svakojake pjesničke pomodnosti, radikalni modernizam i periode antipoezije, kao i pomračenje svake vjere i u poeziju i u ljubav. I, već pomenuta, jedna od njegovih najznačajnijih pjesama, koja je ne samo antologijska, nego poodavno postala gotovo i narodna, “Rođeni dvadeset treće, streljani četrdeset druge”, kao i mnoge druge, poziv je na ljubav. Jer počinje i završava stihom: “Večeras ćemo za njih voljeti”. A ujedno je i molitva za one poginule u ratu, kojih je, kako u toj pjesmi kaže, “bilo ... više nego što je ikad u jednoj pjesmi bilo ljubavi”. I to iskreno i duboko suosjećanje s patnjom Drugog posebno naglašeno iskazuju pjesme koje je napisao u prvoj polovici posljednjeg desetljeća prošlog tisućljeća, dijeleći, sa svojom obitelji, ratnu nesreću svojih sugrađani u opkoljenom Sarajevu.

“Umiremo./ Umiremo strašno brzo/ i strašno ružno/ u ovom gradu/ na kraju vijeka/ na kraju ljubavi”, kaže u jednoj od pjesama Knjige oproštaja, u kojoj se oprašta od mnogo čega i mnogo koga, ali ne i odriče ičega “u svom bivšem životu”. Jer za njega je kraj ljubavi kraj svega. Istinska propast svijeta. Zato je, i u stihovima svoje ratne lirike, pisane uz zvuk leta i detonacije granata i zuj snajperskih metaka, svjestan da mu svaki od tih stihova može biti i posljednji, nastojao, kao i kada je počinjao, “kroz stihove rehabilitovati ljubav”. Istrajavajući u zagovaranju života u miru i ljubavi, te dogradnji mita osobne ljubavi, u vremenu “koje se ponosi time/ što se u njemu ne pišu ljubav - ne pjesme”, brojem i vrijednošću pjesama, obogatio je posebno ljubavno pjesništvo u BiH. Pridajući poseban značaj glagolu voljeti, uspostavio je čak kult ljubavi. Koja je i romantična, ali, uz sve njegove simpatije prema prošlosti i vremenu slavuja, diližansi i guščjih pera, nije, kako je ustvrdio i Juraj Martinović, i romantičarska. Nego je sazdana od krvi i mesa. Od svakodnevnih sitnica koje život znače i koje zrače “i kad nema snova, kada je sve stvarnost”. Koja, nerijetko jedina, uspijeva udahnuti smisao našem, prečesto obesmišljenom životu.

Tako da bismo njegov cjelokupni pjesnički opus mogli nasloviti antiratni ljubavni roman u stihovima, koji je otpočeo i okončao se ratom. Jednim u kojem je izgubio voljenog brata, i drugim, skoro pedeset godina potom, u kojem je bio i sam ranjen, a kratko poslije kojeg je umrla njegova voljena žena, i time se, odnosno ljubavnim pjesmama koje je napisao poslije njene smrti, zaokružila njihova polustoljetna ljubavna priča. Do knjige Abdulaha Sidrana Sarajevska zbirka (1979.) Sarajlić je o Sarajevu napisao i najbrojnije i najljepše pjesme. Iskazavši njima veliku ljubav prema gradu u kojem, istina, nije rođen, ali s kojim se, živeći u njemu od mladosti do smrti, više nego srodio. Za koji je, igrom slučaja, vezan i prezimenom, ali još snažnije brojnim i trajnim ljubavima i prijateljstvima. U pjesmi “Sarajevo” (1961.) kaže: “Uostalom, možda ovo i nije grad u kome ću umrijeti,/ ali u svakom slučaju on je zaslužio jednog neuporedivo vedrijeg mene,/ ovaj grad u kojem i nisam bio najsretniji/ ali u kome je sve moje i gdje uvijek mogu/ naći barem nekog od vas koje volim/ i reći vam da sam sam do očajanja.” Na kraju dodavši: “ali u kome i kiša kad pada nije prosto kiša”.

Ukazao je na posebnost Sarajeva, ali i na posebnost svoje pjesničke prirode i poezije, u kojoj se smjenjuju viđenja svijetle i tamne strane života. Jer usporedo sa ranom sviješću o neminovnom čovjekovom staranju i umiranju, proljetni pejzaž njegove pjesme mijenja se u jesenji. Ili, kako bi, još ni tridesetogodišnjak, u pjesmi Lagano s tugom (1959.) rekao: “Ponovno jesen, opšta jesen, klasično doba elegija”. I taj elegičan ton postaje i ostaje karakterističan za mnoge njegove pjesme, pa i za cjelokupan njegov opus. Uključujući novonastale njegove pjesme, koje čine, usprkos svim promjenama književnog ukusa, postojanim i prepoznatljivim njegovim rukopisom ispisivan ratni, ali i dopisivan njegov sveukupni lirski dnevnik. U kojem se, kao u njegovoj poeziji uopće, prepoznaju mjesto, vrijeme, ljudi i događaji. Jer one su, razumljivo, kao posljedica istinske ljudske patnje, bliže njegovim tugovankama, nego njegovim radovankama. Ali i iznova potvrđuju da u njegovoj poeziji ne može biti sporan nepatvoreni humanizam i, najčešće, i tonom i pjesničkim načinom, bliskost takozvanom običnom, malom čovjeku, koji je oduvijek najskuplje plaćao ceh povijesti.

Upravo o tom cehu govori Sarajevska ratna zbirka, koja je bila prva napisana i čitateljima dostupna knjiga pjesama u opkoljenom Sarajevu. Zato ne iznenađuje da su ta, kao i Knjiga oproštaja, prevedene na više jezika. Predrag Matvejević, koji je napisao predgovore pjesmama tih knjiga, objavljenih na talijanskom i francuskom jeziku, rekao je da “sve, o čemu piše Sarajlić, i kada se radi o prozaičnoj temi, postaje poezija”. Knjiga oproštaja je pjesnikov oproštaj od mnogo čega u životu, ne samo od brojnih, već mrtvih prijatelja. U njoj, s neskrivenom gorčinom, govori o posljednjem ratu i onima koji su ga prouzrokovali, a sjeća se lijepih trenutaka, koje je rat prekrio tamnom sjenkom. Sjenkom koja je zatamnila kako prošlost tako i budućnost. A upravo u ime te budućnosti Sarajlić nastoji očuvati vjeru u ljubav, koja je jača od mržnje. Pritom se ne odriče, kao što kaže u pjesmi “Oproštaj od Knjige oproštaja” (1995.), “ni svoje vjere u bratstvo ljudi/ toliko poljuljano u ovom ratu”.

Sarajlićeva Knjiga oproštaja korespondira s cjelokupnom njegovom dotadašnjom poezijom, a posebno s pjesmama iz knjige Slavim (1988.), u kojoj je, na sličan, pjesničko-kataloški način nabrajanja mnogih imena ljudi, gradova i događaja, slavio mnogo toga od čega se kasnije opraštao. U njoj kaže da “jesen uvijek računa na dušu”, a završava je stihovima: “Slavim tom jesenjom staromodnošću duše/ svjetove koji će sutra da se ruše”. Što se, pred njegovim i našim očima, i dogodilo u posljednjem ratu na prostorima nekadašnje Jugoslavije i Bosne i Hercegovine, u kojoj je taj bio posebno surov.

Suočavanjem s ponovnim ratnim strahotama raspršila se mnoga od njegovih dotadašnjih iluzija. Ostvarenje njegovih životnih i stvaralačkih ideala postalo je neizvjesnije nego ranije. Nada, i u zadaću i u smisao umjetnosti, a posebno poezije, dijelom se pretvorila u beznađe i očaj, što i sam konstatira u pjesmi “Oproštaj s Velikom umjetnošću”, jednoj od onih koje je napisao i kad je bilo teško pisati pjesme, odnosno kad je, kako je sam rekao, bilo teže još samo da ih ne piše. A nije ih prestao pisati ni onda kada se radilo o golom preživljavanju. U to sudbinsko vrijeme najočitije se pokazalo ko je bio u pravu, pjesnik ili njegovi nekadašnji kritičari. To je bila, mogli bismo reći, višestruka pjesnikova pobjeda – ako je, dakako, uopće moguće govoriti o pobjedi u životu bilo kojeg istinskog pjesnika, koji je, kao on, bio svjestan neizbježne “zime života” i koji je u jednoj od pjesama napisao: “Poezija to su porazi”, a, u drugoj tome dodao da je “jedina knjiga koju čovjek piše knjiga poraza”.

I cjelokupan njegov opsežni pjesnički opus, s usponima i padovima zajedno, koji je stvorio čovjek za čovjeka, kao što se stvara sva istinska umjetnost, jedna je sama knjiga životnih poraza i pjesničkih pobjeda.

PREUZETO IZ: Zbornik radova/Naučni skup o Izetu Sarajliću, Odjeljenje humanističkih nauka ANUBiH,  Sarajevo, 28. mart 2013.