Bosna i Hercegovina i dalje je inspirativni poligon za razne putopisce, koji su našu zemlju od 19. stoljeće pohodili dijelom zadivljeni čarobnim velom Orijenta, a dijelom kao strani špijuni ili izvidnici hegemonističkih politika velikih sila. Bosna je bila i ostala zemlja na razmeđu, kao takva prijemčiva interesu znatiželjnih očiju. Putopisne slike, koje se bilježe u današnje vrijeme, neizbježno kreću od ožiljaka rata nakon Agresije na Bosnu i Hercegovinu te utjecaja preživljene traume na multietničko društvo, a zatim se interes seli na neosporne ljepote naše domovine vazda ugodne oku kamere. Naravno da je pozitivno što se o prošlosti i sadašnjosti naše države govori širom svijeta, ali je još bitnije ko i na koji način govori te da li se prenose istinite činjenice ili se njima manipulira.
Popularna platforma “Netflix” nedavno je objavila italijanski dokumentarac o Bosni i Hercegovini pod nazivom Bosnia express, a u najavi se navodi da je riječ o “putovanju vozom u kojemu se istražuje moderni identitet države, ali kroz kulturološke poveznice s njenom prošlošću”. U filmu se osvrće i na dešavanja iz vremena Agresije na Bosnu i Hercegovinu pa već na samom početku režiser Massimo D’Orzio upada u zamku klišeja i predrasuda te dokumentarnu dramu forsira predstavljajući prostor “napunjenom mržnjom i otrovom”.
Autor je očito imao namjeru profitirati na tenzijama slojevitih društvenih odnosa pa i nije za očekivati da je bio u prilici kroz svoje putovanje otići dalje od unaprijed smišljenog scenarija s kojim je prešao državnu granicu. Bosna i Hercegovina nije “napunjena mržnjom i otrovom”, većina ljudi koji žive u njoj (i za nju) niti su ikada mrzili, niti su ispuštali otrov prema Drugačijem. Dakle, startna pozicija autora posve je krivo postavljena jer nije moguće vidjeti ljepotu jedne zemlje, a kamoli shvatiti psihizam njenih ljudi, ako se započne trovalačkom invokacijom.
Oslikavajući ratna dešavanja, spominje se da su mnoge žene silovane. Pa se opisuje kako su Srbi silovali, a kako Hrvati, a zatim se kaže da su “džihadistički borci to radije činili u kasarnama”, te da su “birali ženu koju nisu davali suborcima da je diraju“. Dok se govori o “silovanju džihadista” prikazuju se dvije pokrivene žene, vjerovatno zato da gledaoci na Zapadu mogu bolje povezati da je riječ o muslimanima. Onaj ko ne zna ništa o Bosni i Hercegovini i ratnim dešavanjima te strahotama koje su preživjele bošnjačke žene, nakon ovoga filma stječe utisak da su tokom Agresije žene podjednako silovali i srpski, i hrvatski, i bošnjački vojnici. Zanemaruje se činjenica da je više desetina hiljada Bošnjakinja silovano na najgore moguće načine, da su postojali logori za silovanje, da su silovane djevojčice... Budući da nije riječ o nečemu što je bilo imalo nedostupno zainteresiranom istraživaču, očigledno se namjerno preskaču istinite činjenice o razmjerima ratnih zločina srpske i hrvatske vojske, što je na koncu i verificirano sudskim presudama. Zašto se u filmu stvari ne nazivaju pravim imenom, a omjeri ratnih zločina tačno ne navode, već se predstavlja kao da su sve tri strane podjednako činile zločine? Zašto autor snima film u kojemu koristi narativ srpskih prekrajača historije? Iz toga proizlazi i pitanje od koga je to Massimo prikupljao informacije o ratnim dešavanjima, jer očigledno je da film nije snimao prema činjenicama.
U filmu se, zatim, nastoji predstaviti da je u državi mnogo “borbenih popova i imama punih mržnje, spremnih da potaknu narod da opet rastrgaju jedni druge”. Koliko nam je poznato, ne postoje snimci imama koji blagosiljaju jedinice Armije RBiH pred polazak na genocidno etničko čišćenje, niti snimaka kako danas pjevaju neke “džihadističke pjesme” u kojima prijete novim pokoljima srpskih civila. Postoje jedino snimke pravoslavnih popova, a one su javno dostupne, nisu skrivene, nisu nešto što je slučajno iscurilo u javnost. Dio je to vjerskog obrazovanja iz prošlosti koje se ponavlja u sadašnjosti, što posebno brine. Zašto onda izjednačavanje o navikama tri naroda? S druge strane, Bosna i Hercegovina može se pohvaliti i vjerskim službenicima sve tri konfesije koji održavaju plodonosne kontakte, zajedno se vesele i pjevaju, zajedno obilaze narod, pa je generalizacija u bilo kojem smjeru vrlo nezahvalna. Ipak, nedopustivo je da se Agresija predstavi kao “građanski rat”, gdje su sve strane jednako krive i s podjednakim brojem zločina na savjesti. Naprimjer, Potočari se pojavljuju u kadrovima, ali se ne govori ni riječ o tome ko ondje leži i zašto.
Govoreći o Mostaru i Starom mostu, Massimo se pokušava igrati riječima pa kaže da “niti jedna bomba nije pala na Mostar, nijedan snajperista nije pucao, nijedan most se nije srušio pod bombama”, te je most isti kao prije 500 godina, identičan, netaknut. Poslije obavještava da je narod Mostara, tokom srpske opsade i hrvatskog bombardiranja, jednog dana otišao na obalu i vidio da nema mosta, te da su ljudi plakali i pitali se zašto. Ko i kako je srušio mostarski Stari most, ko je suđen za ovaj urbicid, nema podatka. A znamo i odgovor na pitanje zašto. Zna ga svaki Mostarac. Hrvati tačno znaju zašto mrze, a i Bošnjaci su itekako dobro shvatili razmjere i uzroke te mržnje. Čemu igra riječi, čemu uopće služi ovaj dokumetarac ako ne nekoj vrsti kamuflaže i silovanju istine. Pa je i poanta, koju dokučujemo gledajući ovaj dokumentarni film, u tome da takozvani pogled izvana ne podrazumijeva nužno i objektivnost.
Ona je vazda u činjenicama, u dokumentima. A mi imamo pravo na posve subjektivne emotivne reakcije kada se činjenice izvrću. Možda više od “Netflixova” dokumentarca boli to da očito nismo uspjeli razviti zadovoljavajuću svjesnost o potrebi njegovanja kulture sjećanja, nismo dovoljno ulagali u njeno širenje. Hoćemo li to uopće biti kadri u budućnosti? Ako bismo sudili prema našem trenutnom stanju, teško. Uostalom, autorica ovog teksta je za ovaj dokumentarac saznala od poznanice, koja joj je rekla tačno ovako: “Imaš li ‘Netflix’? Obavezno pogledaj dokumentarac o Bosni. Prekrasan je, uživala sam.” I pogledala sam. I uvehnula nad nama samima, od tuge nad našom glupošću.
