Ne treba čuditi izjava Milorada Dodika: “Treba postojati nacionalni i narodni dogovor da više nikada neko ko pobijedi kod Srba ne treba da pravi dogovor sa SDA...” Ono što čudi i zabrinjava jeste kako današnji zagovornici bosanske nacije ne vide da svojim narativima pomažu velikosrpskom projektu. Oni nisu razumjeli ono što Srbi odavno znaju – najveći neprijatelj velikosrpskom projektu jeste bošnjačka kultura, bošnjaštvo, a njen zaštitnik jeste Stranka demokratske akcije.
Političko bosanstvo nije isto što i bosanska nacija
Zagovornici bosanske nacije nerijetko koriste sintagmu “političko bosanstvo”, koje po sebi ne mora biti problem. U konačnici, i rahmetli Alija Izetbegović je u svom posljednjem intervjuu pozvao sve građane “da budu malo više Bosanci, a manje Srbi, Hrvati i Bošnjaci”. Njegova vizija, njegova percepcija “Bosne kao ideje” ni dan-danas se ne razumije na ispravan način na mjestima i u krugovima u kojima bi se trebala razumjeti. Alija Izetbegović je, organizirajući odbranu bošnjaštva, istovremeno udario temelje političkom bosanstvu, pa je pitanje na koje bi se trebao naći odgovor: Zašto su zagovornici političkog bosanstva i bosanske nacije najljući neprijatelji političke partije koju je utemeljio?
Ne treba se boriti protiv političkog bosanstva, ne treba isključivati mogućnost pronalaženja najmanjeg zajedničkog sadržioca tri dominantne kulture u Bosni, ali ne onoga o “prošlosti”; kako bi htjeli iz Naše stranke, nego onoga za budućnost. Što će biti teško. Bošnjačka crvena linija jeste – priznavanje i pokajanje zbog Genocida. Teško, dakle, no ne i nemoguće. Političko bosanstvo je poželjno, za sve. Osjećanje pripadnosti Bosni i Hercegovini, svih njenih građana... Ne vidimo zašto bi to nekome smetalo. Ali ne i nauštrb istine, još manje ne afirmiranjem bosanske nacije na način na koji se danas afirmira, definitivno ne gašenjem bošnjačke nacije – Bošnjaci ne žive samo u Bosni.
Postoji bosanska metakultura, ali ne i bosanska kultura
Ne treba gajiti iluzije. Ako je bosanska kultura postojala u srednjem vijeku, a jeste, mi danas ne možemo reći da je očuvala svoj kontinuitet. Od 15. vijeka srednjovjekovna bosanska kultura počela se fragmentirati na religijskim osnovama i krajem 19. vijeka okončan je proces etabliranjem tri zasebne etno-nacionalne kulture: bošnjačkom, hrvatskom i srpskom kulturom u Bosni i Hercegovini.
S druge strane, ozbiljna antropološka i kulturološka istraživanja, pa i genetičke analize, zasigurno bi našla znatno više zajedničkih sadržilaca između danas formiranih i zasebnih etnonacionalnih identiteta, nego što u ovom trenutku možemo i pomisliti, posebno poslije patološke mržnje koju su inovjerna “bosanska braća” pokazala prema Bošnjacima. Ipak, znanstvena istraživanja bi dala zavidne rezultate koji bi nam objasnili čak i to kako su i zašto dva u Bosni formirana etno-nacionalna identiteta, koji s trećim dijele istu vrijednost (bosansku metakulturu), uspjela izroditi dovoljno zločinaca zbog kojih su njihovi politički projekti dobili i sudski epilog na međunarodnom nivou.
Zato govorimo o bosanskoj metakulturi, ali ne i bosanskoj kulturi, jer ova danas ne postoji. Naša kognitivna i emocionalna veza sa srednjim vijekom skoro je nepostojeća. Podizanja spomenika kralju Tvrtku u Tuzli, najava istoga u Sarajevu, historijski/znanstveni narativi o srednjovjekovnoj Bosni, svakako jesu nešto što treba podržati. Međutim, rijetko ko danas u Bosni i Hercegovini osjećanje pripadnosti (bošnjačkom) etnonacionalnom identitetu veže za našu srednjovjekovnu kulturu. Zašto je tako, pitanje je koje bi se u neka mirnija vremena trebalo otvoriti, te u skladu s odgovorima do kojih se dođe zarad jačanja nacionalnog identiteta sistemski reafirmirati naše srednjovjekovno nasljeđe. (S njim se držimo samo jednom slamkom – pozitivnim emocionalnim odnosom prema zastavi sa zlatnim ljiljanima.) Ali ne i da bi se negirala, anulirala, “u četiri zida” povukla bošnjačka kultura i stvorila bosanska nacija.
Ko, kada i zašto promovira političko bosanstvo i bosansku naciju
Političko bosanstvo, kako rekosmo, ne da nije problem nego je i poželjno. Međutim, koliko je racionalnih glasova u Bosni i Hercegovini koji govore o političkom bosanstvu pozivajući se na empirijske činjenice? Ili samo o bosanstvu, kao metakulturi? I ako ih ima (jedini ozbiljan zagovornik takvog bosanstva jeste Rusmir Mahmutćehajić), vrlo važno je pitanje da li o njemu, uopće, treba govoriti u postojećim društvenim i političkim prilikama. Dva su razloga zbog kojih ne bismo rekli da treba.
Prvi je ideološka indoktriniranost naših univerzitetskih profesora, a o ostalim javnim ličnostima (političarima, analitičarima, umjetnicima...) da i ne govorimo. Šta je bosanstvo, šta političko bosanstvo, šta znači bosanska metakultura? Definicije ne postoje, posebno ne općeprihvaćene, a definitivno ne i dovoljan broj građana Bosne i Hercegovine koji bi u svoj emocionalni registar internalizirao bosanstvo i koristilo njegove potencijale za izgradnju bolje sadašnjosti i budućnosti, ne zanemarujući teške bosanske istine.
Drugi razlog je brutalna zloupotreba pojma bosanstvo u javnom prostoru. Zagovornici (političkog) bosanstva i bosanske nacije najljući su neprijatelji Stranke demokratske akcije. Ne uvažavaju realnost, ne uvažavaju slobodnu volju i zaštitnika i neprijatelja Bosne. Zašto, odgovor je jednostavan – u njihovom misaonom univerzumu stvarno značenje pojma “kultura” nema svoje mjesto, a zauzela bi centralno da su javne ličnosti poput Senadina Lavića emancipirane od socijalističkog poimanja svijeta, u kojemu se islamsku ulemu naziva etno-svećenstvom, u kojem je “religija opijum za mase”, time i identiteti zasnovani na njoj neka “kosmička greška”, što li.
Historijski procesi su tekli kako su tekli i ako nam se ne sviđaju, sve što možemo uraditi jeste pobuniti se protiv Mehmeda Fatiha, ući u neku vremensku mašinu i vratiti se pola milenija unazad s mačem u rukama i braniti Bosnu. Ova ironija je jedino što se može reći zagovornicima bosanske nacije, jer su ili iracionalni ili zlonamjerni. Odnosno, ne razumijevaju pojam kulture, ignoriraju ga, u duhu jugosocijalističkog nasljeđa.
SDA JE SMETNJA BOSANCIMA I VELIKOSRBIMA
Jer, šta je suština pregalaštva jučer Darka Brkana, danas Suada Kurtćehajića? Ništa drugo to totalitarna svijest, vjerovanje da je mir moguć samo ako postoji jedan narod u jednoj državi s jednim liderom. Za notornog “građanskog aktivistu” slobodno možemo reći da je radio po zadatku srpskih službi (njegov projekt “zlatne kašike” ne bi mogao biti instaliran u javnosti bez ozbiljne podrške političkog Beograda), ali Kurtćehajić je paradigma svih lutanja bošnjačkih univerzitetskih profesora. Ostavit ćemo po strani njegovu dojučerašnju borbu za bošnjaštvo i nedostatak moralnih kriterija. Problem je medijska strategija koja afirmiranjem bosanstva (ne i suvislog političkog bosanstva) i bosanske nacije koja, zaštićena briselskim novogovorom, sinhronizirano djeluju s velikosrpskim medijskim strategijama.
S jedne strane su velikosrbi s Miloradom Dodikom na čelu, sa svojim političkim drugaricama i drugovima iz “trojke”, s druge strane Kurtćehajić i njegovi sljedbenici kojima je problem identičan velikosrpskom problemu – realnost postojanja bošnjačke kulture, koju u političkom smislu štiti Stranka demokratske akcije.
Prihvatit ćemo kritiku da pretjerujemo što ćemo ovo reći... Za ostvarenje velikosrpskih planova nisu problem ni Bošnjaci ni međunarodno priznata Bosna i Hercegovina, nego upravo SDA, odnosno stranka koja personificira političko okupljanje nacionalno osviještenih muslimana. Dvije trećine institucija sistema (dolaskom “trojke” na vlast i treća trećina) već su u rukama političkih projekata (SNSD-HDZ) koji čine sve da mirnim putem ostvare planove Cvetković-Maček ili plan Milošević-Tuđman iz Karađorđeva. Bošnjaci, nikada kao danas nisu ne samo politički podijeljeni, nego i vrijednosno. Masovnim medijima dobro zatrovani pink-kulturom, posebno mladi, demotivirani su za racionalno i aktivno učešće u političkom životu. Intelektualci, odgajatelji mladih, i ne pomišljaju odreći se (novo)ljevičarskih narativa. Bosna i Hercegovina je oslabljena, Bošnjaci na granici moralne kapacitiranosti potrebne za opstanak. Jedino što je potrebno slomiti da bi “Bosna šaptom pala” jesu Stranka demokratske akcije i Islamska zajednica.
SDA je počela “postajati partija s kojom niko neće” onoga trenutka kada je odlučno počela čistiti vlastite redove. Veliki početak, u javnosti na državnom nivou potpuno nepravedno zapostavljen, bio je razlaz s Mirsadom Kukićem iz Banovića. Svega je bilo u SDA, i dobrog i lošeg. Dok je u njoj bilo tipova političara poput Kukića, Čampare, Konakovića, s njom su se i mogli praviti dealovi koji su kočili jačanje institucija sistema. Ali uvijek je bilo više iskrenih patriota u SDA, pa je država sporo, ali ipak napredovala. I kad se stanje stabiliziralo, kad je SDA mogla sebi priuštiti luksuz stvaranja nepoželjnog okruženja za korumpirane političare, počela je ozbiljno udaljavanje koalicionog partnera od nje (HDZ) i jačanje opozicionog bloka (“trojka”), koji nije opozicija SDA, nego Bošnjacima i državi.
Jučer su se organizirali političari, u projektu “trojka”, danas se pokušavaju organizirati Bosanci. Ovi prvi već su napravili dosta nevolja, ovi drugi ih neće napraviti, ali unose konfuziju. Ohrabren “trojkom” i Bosancima, Dodik se okuražio da eksplicitno kaže ko je stvarni i jedini kapacitiran neprijatelj velikosrpskom projektu. Njegova izjava s početka ovoga teksta, nalazimo, historijska je. Sve što je potrebno jeste da prepoznamo i zašto.
