Posudio sam ovu rečenicu od cijenjenog Valerijana Žuje iz emisije Leksikon Sarajeva, koju je uređivao na TVSA, dosta davno i u jednom vremenu kada je Sarajevo ponovno izrastalo i bujalo oporavljajući se od brutalne opsade, ali i na auri nepokorenog grada. Vjetar je puhao kroz džepove, no srce i glava bili su neprobojni. Svijest o pobjedi izgrađena na jednostavnoj činjenici golog opstanka davala nam je osjećaj posebnosti. Gotovo nekakve čudne superiornosti. Naravno da je i u drugim krajevima Bosne bilo slično, ako ne i izražajnije pa čak i opravdanije.
Postratni period obilježen je, reklo bi se, logičnim društvenim procesima. Sunovrat u rat bio je težak. Povratak u mir bio je zbunjujući. Nove elite, novi heroji, stari ideološki sukobi i uvijek isti dvojbeni interesi bojili su i sarajevsku svakodnevicu. Postratno tranzicijsko društvo zapelo je između sjećanja i nadanja, htijenja i mogućnosti, želja i strahova i s novom periodizacijom naših života. Dojam, s druge strane, da su stvari samo zamrznute nije se mogao tako jednostavno odagnati.
No Sarajevo je postalo i centrom bošnjaštva i ovu zasluženu ulogu dobro je nosilo. Nacija koja je u posljednjih stoljeće i po poznavala samo udarce, često i poraze, dobila je središte iz kojeg će krenuti luča obnove i uzdizanja, centar iz kojeg će Bošnjaci biti napajani sadržajem, a koji će zauzvrat biti napajan smislom. Ovu vezu Sarajeva i bošnjačkog naroda gradi(lo) se pažljivo i s mukom, ali stalno idući naprijed. Bilo je i nesporazuma, nepotrebnih riječi i djela, no dominantno je Sarajevo bivalo mjestom prema kojem smo se kao narod okretali tražeći podršku, potporu i ideju vodilju i dajući mu potrebnu snagu.
Glavni grad Bosne i Hercegovine svjedočio je tokom čitavog ovog perioda i teškim političkim procesima, nerijetko pravim obračunima. I to je dijelom logike ukupnih društvenih odnosa. Političke opcije nastojale su nametnuti svoje vizije, a političari iz tih opcija pokušavali su sarađivati. Jedni u želji da stvari čine boljim, a drugi da stvari čine njima bolje. Sukob općeg i ličnog interesa zadobivao je nekad jasne, nekad mutne forme. Šeher je tome svjedočio ipak ne gubeći na svojoj poziciji. Uloga koju mu je narod dao opravdavana je na više načina. Dakako, bilo je i promašaja. Nema sumnje da je nedostajala bolja komunikacija i preciznije planiranje, ali i to je pokazatelj onoga šta Sarajevo jeste postalo i šta se od njega očekivalo.
I čitava ova priča išla bi svojim tokom da se nije dogodila famozna “najbolja ekspertska” vlast u Kantonu Sarajevo. Pored bjesomučnih napada na one koje su po svaku cijenu željeli razvlastiti, ne obazirući se na činjenicu kako su građani upravo tim strašnim protivnicima dali najveću podršku na općim izborima, dogodio se i lagahni, skoro neprimjetni udar na Sarajevo kao bošnjačko središte. Prvo kao blagi ukor da je Sarajevo previše bošnjačko i ne odgovara predratnoj strukturi stanovništva. Kao da je Šeher sam pozvao da ga opkole, mrcvare i ubijaju, a potom u bijesu napuste.
Potom je naredni udar bio jači i otvoreniji. Nastojalo se kazati kako je Sarajevo u postratnom vremenu srozavano kao urbana sredina te dovedeno na niske grane. Jedan od glavnih razloga tome jeste i njegov bošnjački štih. Naseljeno ljudima iz unutrašnjosti i s periferije koji nisu znali duh grada mijenjalo je kako duh, tako i fizionomiju. Ranije mrzovoljna šaputanje o iftarima na otvorenom, slobodnim sahatom petkom za džumu i nazivima ulica postali su politička agenda i dokazivanje da se urbani napredni koncept mora obračunati s “politikom koja nas je vratila u srednji vijek”. Koliko je zlobe bilo u ovakvim udarima, govori i to da su napadani branioci grada od onih koji su ga napustili kad je trebalo ostati.
Vrhunac ove bruke i negativnog odnosa prema onome šta Sarajevo jeste i šta simbolizira dogodio se prije nekoliko dana. Za buduću dogradonačelnicu Šehera najozbiljnije je razmatrana osoba koja upravo baštini ovakav odnos prema bošnjačkom središtu. Govori o njemu kao bliskoistočnoj kasabi koju nastanjuje narod izmišljenog imena. Iz pozicije ničim opravdane nezavisnosti ušla je u politiku da bi izvadila (valjda?) ovaj grad iz takvog kalambura i uvela ga među “evropske prijestolnice”. Ideja nije njena, davno je predsjednik Naše stranke to najavio. Nekada nezavisna analitičarka, a sada partijski aparatčik svim silama, željela je biti reformatorom, nije šala, Sarajeva.
Ovaj slučaj najjasnijim je pokazateljem da političkim opcijama koje nastoje ostvariti primat unutar bošnjačkog biračkog tijela ne da je strano naše opće pregnuće nego ga nastoje devalvirati i prikazati nepotrebnim. I skoro na isti onaj način kako je to činjeno u vremenima iza nas, kada smo kao narod primali udarce, često pretrpjevši i poraze, u kojima je zagovarano da je bolje da nad nama neko drugi vlada. Jer od nas bolje zna, umije i može.
Zbog toga je potrebno ovaj koncept poraziti, oduzeti mu snagu i ozbiljno ga onemogućiti u nastojanjima da od Bošnjaka napravi evropski egzotični primjerak. Udarom u Sarajevu i uspjehom u bošnjačkom središtu nadaju se domino-efektu i u drugim krajevima. Ne trebamo dvojiti trebaju li se trgnuti snage svjesne važnosti Sarajeva za bošnjački narod. Nema potrebe tražiti nekakva izvinjenja koja ništa ne znače niti imaju smisla. Na političkom polju stvari se rješavaju tako da nikada više ne dođemo u situaciju u kojoj će se razmatrati opcija postavljanja na čelo grada nekoga ko ne poštuje ono šta on jeste i šta simbolizira. Ovo brukanje već je postalo zabrinjavajuće. A Sarajevo je ozbiljan grad.
