Skandalozna izjava federalne ministrice kulture Sanje Vlaisavljević (HDZ BiH) da ratni zločinci nakon odslužene kazne moraju biti rehabilitirani u društvu, šokirala je bh. javnost.

Dakle, govorimo o ministrici kulture i visokoobrazovanoj ženi kojoj u biografiji stoji da je „autorica preko dvadeset knjiga i publikacija koje se odnose na kritičko mišljenje, javno argumentiranje, kulturu dijaloga i političku filozofiju, a koja je doktorirala s tezom „Javni um i mogućnosti deliberacije u doba etnonacionalizma u BiH“.

U duhu kulture dijaloga po mjerilima Sanje Vlaisavljević da iznesemo nekoliko primjera tipova ratnih zločinaca koje bi rehabilitirala.

Osim masovnih ubica, među osuđenim za ratne zločine poveliki je broj silovatelja.

Suđenje bivšem predsjedniku lokalnog odbora Srpske demokratske stranke Kozarca Dušku Tadiću ušlo je u historiju na više načina. To je bilo prvo međunarodno suđenje za ratne zločine posle Nirnberga i Tokija.

Jednako važno, bilo je to prvo međunarodno suđenje za ratne zločine koje je uključivalo optužbe za seksualno nasilje. Pretresno vjeće je zaključilo da su nakon preuzimanja kontrole nad područjem Prijedora srpske snage u logorima zatočile na hiljade Bošnjaka i Hrvata. Tokom jednog stravičnog incidenta u logoru Omarska, jedan od zatočenika je bio primoran da drugome odgrize testise. Muškarci u uniformama, uključujući i optuženog Duška Tadića, stajali su okolo i vikali da jače zagrize. Pretresno vjeće je u maju 1997. godine Tadića proglasilo krivim za okrutno postupanje (kršenje zakona i običaja ratovanja) i nečovječna djela (zločin protiv čovječnosti) za ulogu koju je imao u ovom i drugim incidentima.

Dvije godine kasnije, u žalbenom postupku, dodatno je osuđen za teške povrede Ženevskih konvencija: nečovječno postupanje i hotimično nanošenje velike patnje ili teških povreda tjela ili zdravlja. “Svojim prisustvom, Duško Tadić je pomagao i podržavao grupu muškaraca koji su aktivno učestvovali u napadu. Ovdje je od posebne važnosti okrutnost i poniženje naneseno žrtvi i drugim zatočenicima,” zaključile su sudije. U januaru 2000. godine Tadić je osuđen na dvadeset godina zatvora.

Predmet protiv Ante Furundžije je bio prvi predmet pred MKSJ koji se u potpunosti skoncentrisao na optužbe za seksualno nasilje. Suđenje se fokusiralo na višestruka silovanja Bošnjakinja koja su počinjena tokom isljeđivanja koja je vodio Furundžija, koji je u to vrijeme bio komandant „Džokera“, specijalne jedinice Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u BiH. Furundžija nije lično silovao ženu pred nasmijanom publikom drugih vojnika, već njegov podređeni. Pa ipak, kao zapovjednik jedinice, Furundžija je proglašen krivim kao saizvršilac i pomagač i podstrekač. Osuđujuća presuda je potvrđena u žalbenom postupku i Furundžija je osuđen na kaznu od 10 godina zatvora.
Trojica optuženih oficira vojske bosanskih Srba, Dragoljub Kunarac, Zoran Vuković i Radomir Kovač su imali istaknutu ulogu u organizovanju i održavanju sistema zloglasnog silovanja u istočnobosanskom gradu Foči.

Kampanja seksualnog zlostavljanja počela je nakon što su bosanski Srbi u proljeće 1992. godine preuzeli kontrolu nad Fočom. Bosanski Srbi su Bošnjakinje zatvorili u zatočeničkim objektima po gradu gdje su ih silovali srpski vojnici. Mnoge žene su odvođene u stanove i hotele koji su vođeni kao javne kuće za srpske vojnike. Sudije su čule svedočenja više od 20 žena u vezi s kontinuiranim silovanjima, grupnim silovanjima i drugim vrstama seksualnog zlostavljanja i zastrašivanja. Svjedočenje ovih žena je pokazalo da su korišćene da obavljaju svakodnevne poslove u kući, da su morale da ispunjavaju sve zahtjeve ljudi koji su ih držali u zatočeništvu, nisu mogle da odu odatle i da su prodavane kao roba. Ukratko: živjele su u uslovima ropstva.

U široko rasprostranjenom i sistematskom napadu na civile, silovanje je korišćeno u strategiji “protjerivanja putem terora” s ciljem da se Bošnjaci protjeraju s područja Foče. Silovanja su postala način na koji su “Srbi potvrdili svoju nadmoć i pobjedu nad Muslimanima”. “Dok je silovao  FWS-183, optuženi Dragoljub Kunarac joj je rekao da treba da uživa u tome ‘da je je.. Srbin’. Nakon što su on i još jedan vojnik bili gotovi, smijao joj se i rekao da će sada nositi srpsko dete…”

Osuđujuće presude je potvrdilo Žalbeno veća u junu 2002. godine i Kunarac, Kovač i Vuković su osuđeni na 28, 20, odnosno 12 godina zatvora.

Predmet protiv Radislava Krstića je pokazao vezu između silovanja i etničkog čišćenja, koje je u kontekstu zločina u Srebrenici u julu 1995, bilo blisko povezano s genocidom.

Krstić je bio komandant Drinskog korpusa tokom operacije koja je rezultirala pogubljenjem više od osam hiljada dječaka i muškaraca Bošnjaka iz Srebrenice u julu 1995. godine.

Nakon što je Srebrenica pala pod kontrolu vojske bosanskih Srba, približno 20-30.000 stanovnika bošnjačke nacionalnosti, uglavnom žena, djece i starijih osoba potražilo je utočište u obližnjem selu Potočarima. Nekoliko hiljada njih je potražilo zaštitu u vojnoj bazi Ujedinjenih nacija. Srpski vojnici su ušli u bazu, pomješali se sa gomilom, prijetili, premlaćivali i ubijali ljude. U ovom vrtlogu nasilja, srpski vojnici su također počinili i mnoga silovanja.

Pretresno veće je Krstića proglasilo krivim za zločine počinjene u Potočarima, uključujući i silovanja, koja su smatrana “prirodnom i predvidljivom posljedicom kampanje etničkog čišćenja”.

Žalbeno veće je 2004. godine potvrdilo osuđujuću presudu za seksualno nasilje. Krstić je osuđen na kaznu od 35 godina zatvora.

Nakon prihvatanja sporazuma o priznanju krivice, Sud BiH osudio je Radivoja Soldu na pet godina zatvora zbog zločina počinjenog na području Konjica.
Soldo je osuđen da je tokom juna i jula 1992. godine ženu bošnjačke nacionalnosti nezakonito zatvorio u bungalov na Boračkom jezeru, u sklopu kampa Vojske Republike Srpske (VRS), gdje ju je svakodnevno silovao i prisiljavao na prinudni rad.
Kako se navodi u presudi, oštećena je morala čistiti bungalove u kampu, prati vojničke uniforme i obuću, te je bila izložena maltretiranju i poniženju.

“Oštećenu su silovali i drugi nepoznati pripadnici VRS-a, kao i vojnici iz Srbije. Zbog prijetnji po život, bila je prisiljena da promijeni ime i vjeroispovijest, što je oštećenoj izazvalo trajne psihičke posljedice”, kazala je Mediha Pašić, predsjedavajuća Sudskog vijeća.

Ranka Ćešića je Tribunal u Hagu 2004. godine osudio na 18 godina zatvora zbog mučenja, silovanja i ubistva bošnjačkih i hrvatskih zatvorenika u logoru "Luka" 1992. godine.

Presuda mu je izrečena nakon što je pred tim sudom priznao da je ubio 10 osoba, od kojih su dvije umrle usljed premlaćivanja, a osam iz vatrenog oružja.

Priznao je da je u logoru prisilio dva brata muslimanske vjeroispovesti da se pred ostalim zatvorenicima prvo tuku, a onda i vrše seksualne radnje jedan nad drugim.

Prema saznanjima Misije OSCE-a u periodu između 2004. i 2016. godine, sudovi u BiH okončali su 116 predmeta protiv 162 optužena koji su uključivali optužbe za seksualno nasilje (u velikom broju predmeta, optužba za seksualno nasilje bila je jedna od više različitih optužbi). Ishodi krivičnih postupaka u predmetima seksualnog nasilja u oružanom sukobu bili su različiti, zavisno od vremena i od nivoa na kojem su procesuirani. Ukupno gledajući, u periodu između 2004. i 2016. godine 123 optužena su osuđena za krivična djela seksualnog nasilja.

Pred Trubunalom u Hagu optužnice koje su uljučivale seksualno nasilje podignute su protiv više od sedamdeset osoba, a skoro trideset lica je osuđeno za zločine koji uključuju seksualno zlostavljanje i silovanje.

Dakle, ovo je tek mali dio velike tvornice strave i užasa koje su počinili presuđene masovne ubice i serijski silovatelji koji bi „javni um“ Sanje Vlaisavljević rehabilitirao.