SAMOBOR je srednjovjekovni bosanski grad. Bio je stolni grad bosanskog velikaša Sandalja Hranića. Prvi put se spominje 1397. godine. U posjedu hercega Stjepana nalazio se 1444., 1448., 1454., i 1461. godine. Po mišljenju Marka Vege Osmanlije su Samobor zauzele prije 1466. godine, vjerovatno već 1463. Od posljednjih godina 15. vijeka imao je stalnu posadu sa dizdarom, koja je 1800. godine brojala 10 mustahfiza i 18 džebelija. Oko 1870. godine posljednji top iz Samobora prenesen je u Čajniče.

Na zapadnoj strani Samobora nalazi se izvor za čiju vodu se pretpostavlja da je u vezi sa vodom iz bunara u Samoboru. Voda je "provedena niz žlijeb na dva kraka, koji se naslanjaju na zid, te čine česmu dvojku. (...) Niže česme opet do 600 m nalazi se silno groblje. Ono je zaraslo sve u šumu; a vele da su ovdje ukopani oni borci koji su pali pri zauzeću Samobora."

"Megju grobovima osobito se jedan mezar sa dva četverouglasta nišana ističe na lijevoj strani puta. Nišani su preko 1,60 m visoki, te je jedan sa sjevera a drugi s juga; a na južnom isječena sablja dimiskija i više nje dvije jabuke. Narod pripovijeda, da je ondje zakopana nekakva djevojka iz Šama, koja je u vojsci turskoj bila i pri zauzeću Samobora poginula, a one dvije jabuke označavaju ponos djevojački - dvije dojke." (S. Delić, Samobor kod Drine, GZM, Knjiga III, Sarajevo 1892)

Ono što je u navodima o muslimanskom "silnom groblju" pored Samobora najvažnije, a što je S. Deliću i svim dosadašnjim historičarima promaklo, jeste: nišani orijentirani "jedan sa sjevera a drugi s juga", nisu postavljeni u skladu sa muslimanskom orijentacijom grobova u Bosni i Hercegovini, koja je u pravcu SI–JZ.

Terenska istraživanja „Djevojačkog mezara“ ispod srednjovjekovnog Samobora, provedena od strane autora ove studije 24. jula 2015. godine, prije svega pokazuju da su nišani iznad mezara okrenuti u pravcu SZ–JI, što je okomita orijentacija u odnosu na standardnu muslimansku orijentaciju nišana, koja je u pravcu SI–JZ. Mezar i nišani su situirani s lijeve strane puta koji iz Meduriječja vodi u Samobor. Ukrasi na nišanima razlikuju se od ukrasa o kojima informira Delić; na nožnom nišanu sablje nema i ona izostaje. Da li je u periodu od pet stoljeća uništena, teško je reći.

Uzglavni nišan "Djevojačkog mezara" dimenzija je 178 x 27 x  27 cm. U obliku je stuba koji se završava piramidalno. Sa sjeveroistočne strane ukrašen je izduženom kijačom, sa jugoistočne i sjeverozapadne strane sa dvije polujabuke. Nožni nišan, u obliku stuba s piramidalnim završetkom, dimenzija je 137 x 27 x 25 cm. U blizini je još nekoliko nišana bez ukrasa, orijentiranih u istom pravcu.

"Silno groblje" ispod srednjovjekovnog Samobora jedno je od najvećih bosanskohercegovačkih mezarja i zaslužuje posebna istraživanja. Imajući u vidu činjenicu da su u Samoboru Osmanlije držale vojnu posadu sve do 19. vijeka, određen broj mezara pripada etničkim Turcima. Međutim „Djevojački mezar“, ukrašen motivima polujabuke i kijače, sa velikom vjerovatnoćom nije osmanski. Na to ukazuju i susjedni nišani koji su znatno niži od nišana nad Djevojačkim mezarom i koji se tipološki razlikuju od djevojačkih nišana.

Uz odsustvo bilo kakvih ukrasa, obližnji nišani se ne završavaju piramidalno i uglavnom imaju blago zaobljene završetke.

Predanje o djevojci koja je poginula prilikom osmanskog zauzimanja Samobora, i o njenim nišanima, u bosanskoj etnologiji ima tipski karakter i nije usamljeno. Odgovara mu predanje o jednoj drugoj gazi-djevojci koja je na sličan način poginula prilikom zauzimanja srednjovjekovnog Kozograda, što se nalazi iznad srednjobosanske Fojnice. Djevojački nišani još uvijek se nalazi u Ostružnici kod Fojnice.

Samoborsko predanja nema historijskog utemeljenja, što se vidi po pučkom tumačenju dvije plastične jabuke sa samoborskog nišana, za koje se kaže da su „dvije djevojačke dojke“. Motiv jabuke je srednjovjekovni bosanski i ne označava djevojačke dojke. Polujabuke (jabuke) na nišanima astralni su motivi sunca. „Na mnogim polujabukama se primjećuju ili samo naziru zarezi, zbog čega one sliče cvjetovima, a još više zvijezdama.“

(Ibrahim Pašić, Od stećka do nišana u BiH, BZK Preporod, Sarajevo 2017)