Kako se širi i produbljuje ekonomska kriza na koju sve više utjecaja ima rat u Ukrajini, bolje rečeno rat takozvane Ruske Federacije protiv Ukrajine, iako je on nije izazvao niti generirao njezine stvarne uzroke, sve je više glasova i na Zapadu koji pozivaju na rješenje pregovorima, ne radi poštivanja načela o mirnom razrješenju sporova, već zbog straha od pogoršanja ekonomske situacije.
Osim činjenice da tzv. Ruska Federacija, ako je suditi po izjavama njezinog predsjednika, ne želi pregovarati s Ukrajinom, već sa Zapadom, što je potpuno nerazuman i neutemeljen zahtjev, pregovori u ovakvom odnosu snaga i bez prekida vatre te osiguranja načela iz Povelje UN-a nisu niti mogući.
BOSANSKI POUČAK PREGOVORIMA
Ovdje bi se trebalo prisjetiti bosanskog iskustva s načelom pregovaranja pod uvjetima fait accomplia, odnosno srbijanske agresije i okupacije dijela teritorije, izvedenog etničkog čišćenja i Genocida nad Bošnjacima koje je urodilo tek djelimičnim poštivanjem načela međunarodnog poretka, suvereniteta i teritorijalnog integriteta. Vlasti Bosne i Hercegovine bile su prisiljene pregovarati pod nemogućim uslovima, uz insistiranje predstavnika takozvane međunarodne zajednice na etnoteritorijalnim podjelama, na bazi ratnim zločinima zauzetim teritorijama suverene i međunarodno priznate države, članice Ujedinjenih nacija i labavom suverenitetu te tek formalnom teritorijalnom integritetu, odnosno pod uslovima ustupanja pred svršenim činom agresije i genocida. Rezultat je poznat, a nestabilnosti koje su proizašle iz mirovnog sporazuma baziranog na takvom pristupu danas poprimaju vrlo ozbiljne i opasne dimenzije, iako je mir osiguran, odnosno traje skoro trideset godina.
Rješenje za rat protiv Ukrajine jesu i bit će pregovori, ali ne više ni u Minsk formatu i nikako ne prihvaćanjem statusa quo, odnosno rusijanske agresije, okupacije i ilegalne aneksije dijela ukrajinske suverene i međunarodno priznate teritorije. Svaki se rat završava kapitulacijom jedne sukobljene strane (napadača ili napadnutog) ili pregovorima. Kako je kapitulacija jedne od strana u ratu neizvediva i nerealna u odnosu snaga, onda je jasno da će se u nekom trenutku pristupiti pregovorima. Pitanje je samo s kojih polazišta i uz poštivanje kojih principa međunarodnog poretka. Naime, situacija je, u odnosu na prethodne, pa i onu za vrijeme Agresije na Bosnu i Hercegovinu bitno drukčija i još opasnija. Ovdje se Vijeće sigurnosti UN-a u formatu pet stalnih i deset nestalnih zemalja članica Ujedinjenih nacija ne može više pojaviti kao posrednik ili domaćin pregovora jer je jedna njegova stalna članica prekršila Povelju Ujedinjenih nacija, pod lažnim i izmišljenim optužbama izvevši agresiju na drugu članicu UN-a i anektiravši dio njezina suverenog teritorija. Zbog toga tzv. Ruska Federacija više ne može i ne smije biti stalna članica Vijeća sigurnosti, a reforma Ujedinjenih nacija mora poći od proširenja stalnih članica, kako je to predlagao predsjednik Turkiye Recep Tayyip Erdogan – jer je svijet veći od pet, kako je govorio i pisao. U ovom slučaju od četiri, jer tzv. Ruska Federacija više nema šta tražiti u Vijeću sigurnosti kao stalna članica.
Nadalje, ta je država aktivan sudionik i agresor u ovom ratu, pa je potpuno nelogično da istovremeno figurira i ima utjecaja kao stalna članica u najvišem tijelu Ujedinjenih nacija u ulozi posrednika u pregovorima. Također, nema šta pregovarati sa Zapadom jer zapadne i druge zemlje samo poštuju Član 51. Povelje UN-a koji stipulira kolektivnu odbranu napadnute članice, odnosno pomoć njezinoj samoodbrani. Sjećate se, baš taj član 51. zazivale su vlasti Bosne i Hercegovine prilikom uzaludnih pokušaja da skinu suštinski ilegalni embargo na uvoz oružja kojim bi se bolje oduprle agresiji iz Srbije. Ukrajina, na svu sreću, s time nema problema. Pomoć koja joj stiže itekako doprinosi njezinoj aktivnoj odbrani i oslobađanju okupiranih teritorija.
KAVKASKI KRUG KREDOM
Presedan koji bi se uspostavio eventualnim pregovorima, uz makar i djelimično uvažavanje rezultata rusijanske kontinuirane agresije na Ukrajinu od 2014. godine, ili njezinih uslova, a zauzvrat od Kijeva tražilo da se zadovolji neostvarenim ratnim ciljevima Moskve (svrgavanje “nacističke“ ili odnedavno “sotonističke” vlasti, pacifikacija Ukrajine itd.), a što je Ukrajina sama izborila, bio bi za Ukrajinu neprihvatljiv, a poguban za ostatak svijeta. Za Bosnu i Hercegovinu među prvima. Zato je, bez obzira na porast cijena energije (uglavnom spekulantski) i prateću inflaciju (koja je započela prije ove proširene, najnovije rusijanske agresije na Ukrajinu od 24. februara), opstanka međunarodnog poretka i mira u svijetu radi, neophodno podržati Ukrajinu i njezina prava, pomoći joj u samoodbrani i reintegraciji njezine privremeno okupirane i ilegalno anektirane teritorije Donbasa i Krima, isključiti tzv. Rusku Federaciju kao stalnu članicu Vijeća sigurnosti UN i proširiti sankcije prema toj zemlji i njezinoj eliti.
Ruska Federacija pokorenih naroda, u konačnici, mora postati denuklearizirana zemlja jer je kao država s nuklearnim naoružanjem, pokazalo se, opasna i prijeteća, ne samo komšijama već i ostatku svijeta, za razliku od svih ostalih nuklearnih sila. No, uspije li nakana tzv. Ruske Federacije da svoje carstvo opet i u ovom stoljeću (nakon ilegalne okupacije Južne Osetije i Abhazije, Transnistrije u prošlom) teritorijalno proširi na račun Ukrajine i za to dobije podršku u vidu međunarodno nadziranih pregovora, bez obzira na to kakvim će se rješenjima diplomati dovinuti da se stidljivo prekrije činjenica osvajanja tuđih teritorija, kakvim Rs-ovima i entitetima, doslovno svaka druga susjedna zemlja može biti sljedeća na udaru. Strah od raspada tzv. Ruske Federacije u slučaju gubitka rata, a to je ono stanje u kojem nije ostvaren niti jedan ratni cilj, uz velike ljudske i materijalne gubitke te ekonomski regres, iako bi rezultirao vjerovatnim ograničenim haosom u fazi disolucije te federacije, kako je bio slučaj i s raspadom Sovjetskog Saveza, ne može biti valjanim razlogom da se toj državi, posebno njezinom aktualnom režimu, na čelu s pogubljenim diktatorom, izlazi u susret i traže polovična rješenja truhlih kompromisa koji ne rješavaju konflikte, već ih zamrzavaju, a otvaraju Pandorinu kutiju sličnih ambicija nasilnih promjena granica i etničkih čišćenja.
Sam (Ras)Putin sebe već vidi kao ujedinitelja svih Rusa (zvuči poznato?) i za to je spreman i na upotrebu nuklearnog oružja, kojim je prijetio i on, a posebno njegovi trabanti. Je li prijetnja upotrebom nuklearnog oružja samo prazna prijetnja, jer je valjda i luđacima u Kremlju jasno da bi odgovor značio i njihov trenutni nestanak s lica zemlje, mišljenja stručnjaka se razilaze. Nuklearno oružje, u teoriji, služi za odvraćanje, a ne za napad. Prijetnja je postojanje oružja i njegova usmjerenost na strateške ciljeve protivnika, a ne njegova upotreba. Međutim, deklarirani ciljevi “ujedinjenja” svih Rusa (Malorusa, Bijelih Rusa i tzv. Velikih Rusa), koje je kremaljski midget objavio, neće tu stati, posebno ako ova operacija, makar i djelimično, uspije. Ne zaboravite, svi Rusi u jednoj državi znači povredu teritorijalnog integriteta i suvereniteta, osim Gruzije i Ukrajine, i Estonije, Litve, Letonije, Finske, Poljske, Bjelorusije, Moldavije, Kazahstana, Azerbajdžana, Kirgistana, Turkmenistana, Tadžikistana i Uzbekistana te Kine, Japana i Mongolije jer, osim planskog naseljavanja etničkih Rusa u zemlje bivšeg Ruskog Carstva i Sovjetskog Saveza i raseljavanja domicilnih naroda, ta federacija ima neriješenih problema s anektiranim teritorijama Kine, Mongolije i Japana, gdje je također planski, za vrijeme carstva i Sovjeta, naseljavala etničke Ruse. Kakav će odgovor tih država biti ako je suditi po ukrajinskom iskustvu?
Gdje je tada svjetski mir koji brane zagovarači pregovora? Ili oni možda nisu zabrinuti za svjetski mir, već za vlastiti komoditet jeftine energije i potrošačkog društva. Žrtvuj druge za svoju udobnost, makar i ograničenog trajanja, s nadom da možda neće biti gore, da je žrtvovanje jednog djeteta Mammonu dovoljno za zadovoljenje njegovih neutaživih apetita, posebno kada se još zaborave prethodne žrtve jer je u ograničenom i kratkom sjećanju vremena u kojem živimo to bilo davno, prije nekoliko godina. Baš onako kako je 1938. godine žrtvovana Čehoslovačka. Nastavak je ubrzo uslijedio, sa svim zamislivim i nezamislivim posljedicama.
