Milo Jukić, “Muke majstora Antona s Padove”, “Planjax”, Tešanj, 2021.

Etnologija je oblast oko koje se splela fabulacija kratkog romana Muke majstora Antona s Padove (koji je nagrađen na konkursu Fondacije za izdavaštvo FBiH za 2020. godinu); etnologija je, uistinu, jedna od oblasti u kojoj se istraživački i kreativni duh Mile Jukića (rođenog 1966. u Kreševu) iskazao i potvrdio – premda je u našoj kulturnoj javnosti poznatiji kao književnik, član Društva pisaca u BiH od 2015, kao publicist, novinar, dokumentarist i urednik. Nakon zapaženih knjiga Samo jednom se gubi (roman, 2012) i Od koložega do snežnika (poezija, 2015), nedavno se pojavio iz štampe i roman koji vam želimo predstaviti u ovom osvrtu.

Ispisan u prvom licu (“ich-forma”), kao pripovijest o jednomjesečnom nagradnom stipendijskom  boravku u rezidencijalnom smještaju za istraživače-etnologe “Kažunu” u Pazinu, ništa drugo o pripovjedačkom subjektu nećemo saznati osim inicijala M. L. i podatka da je kao laik-kustos zaposlen u kulturnim blagom bogato opremljenom muzeju nekog srednjobosanskog samostana te o boravku koji mu je omogućen na natječaju udruge “Štriga” iz Pazina, u Istri, kao domaćinska potpora istraživanju kojim bi se tamo bavio (a tiče se aplicirane etnološke teme Nadnaravne pojave i fantastični motivi i borba Crkve protiv takvih vjerovanja kao čimbenik nastanka i rasta pojedinih naselja u Istri).

Ovaj kratki roman odlikuje se vrlo vještim preplitanjem nekoliko poetičkih/žanrovskih modela ili vrsta proznog izraza: Jukić je u lijepo organiziranu i spletenu fabulu unio raznovrsne elemente stvarnosno-ispovjedne proze, kozerije, satire, putopisno-esejističke, stručno-etnološke pa i čisto fantastički profilirane pripovjedne proze. “Šmek” stvarnosnog posebno dolazi do izražaja u opuštenom tonu dobroćudne ironije s kojom autor vrlo slobodno i duhovito opisuje osebujni duh franjevaca u srednjobosanskom podneblju, odnosno u samostanskom muzeju gdje je zaposlen, kao i u dionicama teksta gdje izvještava o kulturološkoj pitoresknosti i jedinstvenosti, začudnostima i drevnostima istarskog podneblja – ne ustežući se da i u autorefleksijama svog pripovjedačkog subjekta boje i okuse realnog života pojača humornom/ironijskom distancom prema samom sebi.

Koječega ima sličnog, neuobičajenog, osebujnog i neukrotivo divljačnog u oba ta mentaliteta/senzibiliteta, u oba ta kulturna miljea – istarskom i srednjobosanskom – što je vrlo blisko i privlačno/prisno autoru, to jest njegovom pripovjedačkom subjektu: duh romana vjerno oslikava i prenosi taj kulturološki specifikum i taj senzus (unutar kog je moguće da “i fratri imaju po dvije cure”, da vilenjaci, vještice i fantastična mitska bića budu posve realan element kulturne baštine, gotovo na svakom koraku vidljiv i prepoznatljiv, kao što je to slučaj upravo u Istri). Elementi putopisne proze ugrađeni su u sažete i efektne opise istarskih eksterijera i pejzaža, koji više nego bilo koja druga područja regije naprosto odišu nekim mitskim, izvanvremenskim i fantastičkim ozračjem.

Roman ne bi bio to što jest da nema u fabulu ugrađenu i “ljubavnu priču”, to jest avanturu u koju se pripovjedački subjekt upušta s Istrijankom koju je ranije “upoznao” na internetu; i taj segment odiše specifikumom o kom smo već govorili – spontanom simpatijom i slobodnom ljubavlju s razvedenom medicinskom sestrom-akušerkom Marinom, samohranom majkom (koja ipak nikad ne prelazi granice, u smislu neke preeksplicitnosti opisa), u vezi s čim će se, međutim, kao prepreka pojaviti nagla opsjednutost pripovjedačkog subjekta likom i tajanstvenom sudbinom freskopisca Antona s Padove (o kom će, igrom slučaja, pronaći tajanstveni glagoljični prepis iz starine). Humorni i fantastički otkloni na neki će način “razvodniti” tu ljubavnu priču i staviti je u funkciju raspleta – posve neočekivanog i začudno nadrealnog, u kom će pripovjedački subjekt na svojoj koži osjetiti u kojoj su mjeri i na koji način te “nečiste sile” i danas prisutne i djelatne. Upravo taj i takav rasplet na samom kraju romana, a koji se majstorski “kap po kap” nagovještava kroz peripetije, drži čitaoca budnim i zainteresiranim (faktički ne dopuštajući da se knjiga odloži dok je ne dočitaš do kraja) – iako prva polovina teksta ni na koji način ne upućuje da bi o takvom nečem moglo biti riječi.

Rečenica prozaiste Jukića majstorski je profilirana: na sintagmatskom i sintaktičkom mikroplanu gotovo sve dionice teksta stilistički su dotjerane i izbrušene – iako je ponekad možda i previše bio sklon upotrebi gabaritnih/predugih ekskursa. Današnji čitaoci, kako god im interesantan sadržaj ponudiš, teško izlaze nakraj s rečenicama dužim od četiri-pet redova – tako da bi se jedino to moglo istaknuti kao neka kritička objekcija/zamjerka autoru: ponekad se u toj produženosti ekskursa teško “hvata” inače dobro zamišljena usputna opaska, žaoka ili humorna poenta. Likovi, situacije, artefakti, relacije i ponašanja živo su predstavljeni, bez suvišnih “razrada” i epskih razvlačenja/dilatacija u fabuli – pri čemu dolazi posebno do izražaja plastičnost, “uvrnutost” i preciznost opisa i karakterizacija: tekst je doista natopljen onim najrjeđim i najplemenitijim humorom (kojim je najgušće “impregniran” lik Ante Vištice, profesora književnosti, beskrajno duhovitog pripovjedačevog prijatelja – kroz kojeg autor “plasira” one najvrcavije komentare i “provale”). Začudnost koja se evocira originalnim i efektnim karakterizacijama i opisima na neki način (poput zvučne/muzičke pozadine u filmskim scenama) unaprijed nagovještava da će tu itekako biti “svega i svačega” – koliko god se preobičnim i preprozaičnim u samom startu činili svi elementi fabulativnog postava.

Posebno je efektno uobličen i sveden rasplet, posljednjih desetak stranica teksta; Jukiću je uspjelo “materijalizirati” i kroz snoviđenja/vizije, i kroz sirovo realne slike fatamorganskog “bježanja” ili “iskrivljenja” stvarnosti, taj duboki dijalektički prijepor i tu “borbu neprestanu” – između unaprijed zadatosti, uobičajenosti/banalnosti izvanjskog realnog svijeta, na jednoj, i čudesne/ nepredvidljive krhkosti-ruševnosti unutrašnjeg svijeta (slutnji, osjećanja, stanja), izloženog pritisku, opsesijama i stresu, na drugoj strani. Ovim je romanom Jukić vrlo produktivno i izazovno bacio neobično svjetlo na sve to što tako komotno nazivamo stvarnošću (pouzdajući se u njenu “jasnost”, “pouzdanost” i “prezentnost”) – odškrinuvši nam vrata prema onom čudesnom i fantastičnom što se iza te stvarnosti uvijek već skriva...