Mediha Šehidić, Kapija, “Buybook”, Sarajevo, 2021.

Danas se posredstvom književnosti sve više govori o bolesti, ne samo društva nego i tijela, odnosno promjenama kroz koje prolazi bolestan čovjek (psihičkim i fizičkim), i to više nije niti tabu niti sramna tema kako je nekada bilo ne samo u književnosti nego i u kulturi. Međutim, jasno je da bolest kod zdravih pripadnika društva izaziva najčešće nelagodu, strah, a nerijetko je i poistovjećivana sa smrću, što nije ništa iznenađujuće, jer bolest i smrt predstavljaju najveći čovjekov strah.

U bosanskohercegovačkoj književnosti posljednjih godina narativ bolesti umnogome otvaraju žene svojim snažnim glasovima transformirajući u priču svoje autentično iskustvo. I koliko god mi nastojali odvojiti tekst od autora, ponekad to i nije najlakše, jer u slučaju romana Kapija autorica Mediha Šehidić prolazi identično iskustvo i stanja o kojima se govori na razini romana (u posljednjem dijelu romana jasno se navodi da je glavna junakinja upravo Šehidić), dok pripovijedanje u prvom licu navodi na zaključak da je ovdje riječ o autobiografskom diskursu, odnosno posrijedi je moć pričanja vlastite priče (Arthur W. Frank). U fokusu romana jeste tematiziranje traumatičnog iskustva žene od prve spoznaje sebe (djevojčica) i sazrijevanja, prateći promjene tijela, sve do otkrića dijagnoze karcinoma dojke. Kroz ovaj roman riječ je o nastojanju, borbi da otkrije i prihvati svoje ja u jednom patrijarhalnom društvu u kojem je nesreća biti žena jer žena trpi maltretiranje, udarce, smatrana je manje vrijednim članom društva. Sve je to obuhvaćeno i opisano romanom Medihe Šehidić Kapija, prikazujući u krupnom planu svakodnevicu žene/žena. Zašto je sramota biti žena? Njeno je tijelo nakazno i sramotno, jer kako stoji na početku romana: “Grudi su sramota. Tijelo je sramota. (...) Sram me što majka ima rak dojke jer to je rak sramotne sise. (...) Mrzim žensko tijelo.” (Šehidić: 15, 19, 20) Takav odnos prema tijelu ostaje sve do saznanja o bolesti. Nakon tog saznanja se želi (u umnogome i uspijeva) zanemariti tijelo kroz postojanje, kao da ono nestaje i nije dio nas (ili je riječ o želji kojom bismo se oslobodili uzroka svih ženskih problema). “Nemam osjećaj za vlastito tijelo. Bestjelesna sam i pretvorena u trup. (...) Utrnuta sam i lelujam kao šupalj objekat u bezvazdušnom prostoru.” (Šehidić: 85,86)

Kapija nije samo priča o bolesti, ovo je i priča o gubitku (porodice i doma), priča o patrijarhatu, o spoznaji, istini, priča o ratu, gubitku domovine i priča o smrti. Prvi dio romana govori o porodici koja se raspada, nije to raspad uzrokovan društvenim promjenama nego smrću, smrt prvo dolazi po oca, zatim i po majku, prikaz je to borbe i nastojanja šesnaestogodišnje djevojčice da se majci “olakšaju” posljednji dani. Godinama kasnije ta djevojčica bit će suočena s istom dijagnozom. Tada počinje potresna ispovijest žene i njena borba za preživljavanje koja se manifestira liječenjem u Paviljonu 23, u kojem je smješten odjel onkologije. Svaki izlazak s tog odjela značio je mogućnost novog života koji se brojao ne u mjesecima, ni danima nego mogućim satima. Ovdje je karcinom (i majke, kasnije i kćerke) prikazan kao posredno i neposredno iskustvo, kao psihičko i fizičko stanje koje ruši identitet, jer gledajući majku kako umire, djevojčica upoznaje i drugu stranu života i počinje da mrzi tijelo, jer čovjeka tijelo zapravo i ubija. Susan Sontag u knjizi Bolest kao metafora opisuje rak kao sporu bolest povezanu s prostorom (rak se širi, množi, rasut je), a “čovjek koji umire od raka predstavljen kao biće lišeno svake mogućnosti transcendencije i poniženo strahom i agonijom”. Iz užasa kojim je okružena, i iz straha od ili pred životom izrasta žena koja se sve vrijeme pita: Ko sam ja? I kako takva mogu biti dio svijeta? I najčešći odgovor na ovo pitanje jeste: “Niko sam. Ništa ne tražim, nigdje ne idem. (...) Pravog lica ove žene nema.” (Šehidić: 46) Time se zapravo ne bježi od sebe, nego se ja stapa sa Svijetom koji je veliko Ništa i ovim odgovorom pokazuje se rezignacija upravo spram tog i takvog svijeta.

Veliki dio radnje posvećen je priči o liječenju u kojoj se prepliću razmišljanja (i nastojanje da se shvati i razumije postojanje) o životu, prošlosti, roditeljima koji “postoje” još samo u bordo fotoalbumu, neprestano evociranje sjećanja na njih i djetinjstvo, izgradnju kuće u kojoj će nešto malo kasnije i umrijeti (roditelji od bolesti, djeca trajno obilježena gubitkom). Riječ je o digresijama, preplitanju sjećanja i emocija i sve je na granici stvarnosti i opsjene, snova i noćnih mora, između laži i istine, priviđenja i smrti. Vrijeme iz kojeg se “priča priča” jeste sadašnje, koja se isprepliće s prošlošću od porodice, preko rata i puta (bijega) iz Bosne u Austriju, dolazak u izbjeglički centar (nova agonija) pomiješano sa snovima i noćnim morama, halucinacijama, priviđenjima. I nastojanju da se u dosadašnjem životu pronađe “uzrok bolesti” (genetska mogućnost isključena) jer je ovo priča o životu koji treba zapisati, opisati sa svim detaljima (uzrocima i posljedicama određenih stanja) jer nije fokus samo na saznanju da bolest postoji, nego osjećanja uzrokovana tim saznanjem, kao i pokušaj pronalaska korijena problema.

Narativ bolesti funkcionira i kao koherentna priča o uspjehu, jer ne pobjeđuje se samo bolest nego i žena iz ogledala od koje se tokom cijelog romana bježi. Riječ je o nemogućnosti spoznaje sebe i konstantnom potragom za identitetom, snažno je prikazana izgubljenost žene u svijetu koji je okružuje (prvo u Bosni, zatim i u Austriji). Ona sklanja pogled ispred ogledala, koje je prisutno na razini cijele knjige, ogledalo kao simbol suočavanja sa sobom, jer mi smo doista mi, onakvi kakvi jesmo, ne onakvi kakvi želimo biti ili kako nas drugi vide, samo pred ogledalom, tu smo sa svim svojim manama i vrlinama. E, pred ogledalom je strah od suočavanja sa sobom, jer nezaštićena djevojčica, djevojka, kasnije i žena ne pripada ovakvom svijetu u kojem žena dobije batine jer je “zaslužila”, ona želi biti “izvan ovog vremena i prostora” (Šehidić, 50). I najčešće okreće glavu od ogledala u kojem je neki lik, njoj neprepoznatljiv, kao da će tako izbjeći sebe. Nakon saznanja dijagnoze karcinoma dojke proces suočavanja pred ogledalom je mnogo teži, jer sada i ono potvrđuje bolesno tijelo. “Stojim ispred ogledala. Šta je stvarnije i bliže mome biću? Ovaj ogoljeni kostur ili ona dugokosa žena od jučer?” (Šehidić, 172) Da bi se na koncu (kada se više nema gdje i kada ne želi da bježi) desilo suočavanje i prihvatanje sebe, jer je ispred ogledala snažna žena.

“Stojim ispred ogledala. Žena koja me otamo posmatra, nakon više od godinu i po dana teške kušnje, patnje i trpnje, još uvijek ima jednu glavu, nešto djevojčice u tijelu, glatku kožu, sjetan i umoran pogled, vjeđe spuštene nadolje, srcolike usne, kratku i kovrdžavu smeđu kosu, dvije vidljivo urezane bore između očiju, jedva primjetan ožiljak ispod donje usne, dvije ruke, dvije noge, dva stopala i dvije dojke. Na jednoj dojci nalazi se bljedunjav ožiljak dugačak četiri centimetra. On ima svoje ime. Zove se Opomena. Volim taj ožiljak. Svaku noć poslije tuširanja on mi prišapne: – Ne komadaj se! Ti si cjelovito biće.” (Šehidić, 190-191)

Riječ je o nastojanju da se prihvati ja iz ogledala, fokus knjige jeste na promjenama kroz koje prolazi biće, odrastanjem i sazrijevanjem, a kasnije i suočavanjem s bolešću, osvještavajući pri tome poziciju fluidnog ženskog identiteta. Pričom o liječenju, zapisima stanja kroz koja prolazi i u sebi i u bolnici ogoljeno je i bez zazora prikazano (naturalistički) egzistencijalno stanje i suočavanje sa smrću. Ovdje nije posrijedi strah od smrti, nego strah od toga šta proces umiranja nosi (bol, nemoć, nepokretnost i upućenost na druge). Smrt se u ovom romanu ne doživljava kao kraj nego kao nepoznanica, pa će u jednom razgovoru sa smrću, a zapravo je to propitivanje i uvjeravanje sebe kroz tobože “ukazanje” smrti, kazati: “Ne plašim se tebe, samo puta do tebe.” Dok smrt rezonuje: “Nema ničeg što je put a da nije put do mene.” U ovom slučaju pisati i razgovarati sa smrću, suočiti se s njom, znači i savladati strah od nje. Smrt i pisanje ovdje su dva ključna pojma za osvještavanje i razumijevanje vlastitog postojanja. Blizina smrti znači želju, nadu, mogućnost u život koji bi se mogao nastaviti, ako ne i krenuti ispočetka, a pisanje, također, razumijevamo kao jedan vid borbe sa sobom, ono ima i terapeutsko dejstvo, progovoriti o sebi i prikazati se bez zazora, potpuno ogoljen pred drugima, to je hrabrost, kako stoji na kraju knjige, pričati o vlastitoj traumi znači prevladati tu traumu, zatvoriti jednu i otvoriti drugu kapiju.