Britanija je prošle sedmice dočekala novog premijera, kojeg nije izabrao narod. Da, dobro ste pročitali: nekolicina odabranih iz Konzervativne stranke dala je podršku Rishi Sunaku, što predstavlja dovoljnu podršku da zamijeni Liz Truss.
Ipak, pažnja šire javnosti nije bila toliko na novom vođi Torijevaca kojeg narod nije izabrao, već na pozadini novog premijera. Ovo je, navodno, historijski trenutak koji se poredi s pobjedom bivšeg američkog predsjednika Baracka Obame, iako je pobijedio mandatom naroda, a ne nekolicine odabranih.
Događaji proteklih dana trebali bi nas natjerati da postavimo neka hitna pitanja. Kako je reprezentativna politika, zasnovana isključivo na dijeljenju istog naslijeđa kao neko, korisna mjera političke svijesti? Šta za ekonomski marginalizovane građane znači da nam je premijer najbogatiji političar? Uredno je istaknuto da je Sunak bogatiji od kralja, sa procijenjenim bogatstvom od 730 miliona funti (845 miliona dolara).
Zaista, ovaj trenutak neće nužno povlačiti za sobom bilo kakav oblik opipljive ekonomske promjene kako bi se pomoglo onima kojima je to prijeko potrebno tokom velike i široko rasprostranjene krize troškova života. Ovaj trenutni propust tvrdnje da se nalazimo u postkolonijalnom, post-rasnom svijetu nije ništa više od poricanja, razotkrivanja kako se utrka razumijeva kroz stjecanje viših pozicija moći. On pomjera fokus sa političke prevare, produbljivanja nejednakosti i društvenog sloma za čije su ponovno uspostavljanje trebale decenije.
Sunak, u tom smislu, predstavlja svoju klasu - one na samom vrhu. Klasa je varijabla koja raslojava Britaniju na mnogo načina; oblik društvenog inženjeringa od kojeg niko od nas ne može pobjeći. Njegovo prisustvo kao lidera zemlje je ono što bih nazvao mitskom rasnom noćnom morom.
Spajanje ekonomije i rase ovdje je akutan način da se naglasi kako estetika lidera označava kozmetičku promjenu, dok se zadržavaju iste fiskalne politike, što koristi onima u istoj ekonomskoj poziciji kao i Sunak. Upravo ove godine, Sunak je održao govor u Tunbridge Wells-u gdje se hvalio preusmjeravanjem javnih sredstava iz "uskraćenih urbanih područja" u bogatije biračke jedinice.
Ublažava bijelu anksioznost
Sunak se zalaže za plan za Ruandu, prema kojem se izbjeglice koje stignu na obale Britanije deportuju u Ruandu na obradu njihove dokumentacije. On je također izrazio želju da proširi definiciju ekstremizma, ciljajući na one koji „klevetaju Britaniju“.
Ovo je intrigantna tačka. Dan prije nego što je Sunak prihvatio premijersku funkciju nakon sastanka s kraljem, on je artikulirao kako želi vratiti zemlji kojoj toliko duguje. Time se ne samo proglasio liderom zemlje, već je i ustvrdio da on nije opasnost, ističući svoju krajnju lojalnost. Takvo javno priznanje opravdava ga da je „Drugi“ i ublažava anksioznost bijelaca.
Sunak kao zahvalni imigrant koji i dalje poštuje metropolu imperije jedini je način da umiri nesigurne, potvrđujući ideju da Britanija nikako ne može biti rasistička. Pravljenje servilnog sahiba sa pristupom glavi stola nije nepoznata taktika.
Usred britanske kolonizacije Indije, čuveni govor „Zapisnik o obrazovanju“ održao je Thomas Macaulay 1835. godine. On je podijelio svoje ambicije o tome kako unaprijediti Britansko carstvo, napominjući: „Trenutno moramo dati sve od sebe da formiramo klasu koja može biti tumač između nas i miliona kojima vladamo, klasa ljudi Indijaca po krvi i boji kože, ali Engleza po ukusu, mišljenjima, moralu i intelektu.”
Proširenje kapitala
Predložio bih da stvari danas nisu drugačije, iako bez britanskog Rajha. U igri je slična mašina: ekspanzija kapitala unutar viših slojeva društva, sa mrvicama razbacanim među onima na dnu, radničkom klasom.
Sunakovo uzdizanje pozdravljeno je kao napredak za one porijeklom iz Južne Azije u Britaniji, uprkos njihovim izuzetno različitim iskustvima. Za razliku od velike većine populacije iz Južne Azije u Velikoj Britaniji, Sunakova lična migracijska priča se često naziva „dvaput migranata“. Porijeklom iz Gujranwale (u današnjem Pendžabu u Pakistanu), njegova porodica se preselila u Keniju prije nego što je migrirala u Veliku Britaniju 1960-ih.
Uvjerenje da će se većina Južnoazijaca u Britaniji, koji su radnička klasa, nekako osjećati ushićeno vidjeti nekoga ko „liči na njih“ na vlasti, da bi to trebalo biti dovoljno da smanji njihovu ekonomsku anksioznost, predstavlja oduzimanje rase od ekonomije. To je ono što ja nazivam odvratnom politikom: politika nesposobna da kritikuje državne aktere, jer je reprezentativna politika naoružana kao smetnja.
Južnoazijci koji su se već nastanili u Britaniji prije dolaska Azijata iz istočne Afrike stvorili su politički radikalne pokrete koji su se žestoko borili protiv asimilacionizma i poticali odbijanje onih na vlasti.
Trenutačni romantizam "biti viđen" neće nas spasiti od krize troškova života. Prepuštanje ovom trenutku zamagljuje i briše štetu koju je Konzervativna stranka nanijela zemlji 12 godina.
Sada je vrijeme da zajednički gradimo od temelja. Vrijeme je da se razbiju neviđene politike vladinih aktera i prestane sa maskiranjem nasilja onih na vlasti samo zato što „liče na nas“.
Piše: Fatima Rajina
