Za Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a 25. novembra 1943. godine vezane su dvije povijesne činjenice na kojima se gradi recentna naracija lijevog ideološkog spektra bošnjačkog/bosanskog političkog bloka, a koje vape za dekonstrukcijom.

Prva povijesna činjenica jeste ta da nosioci narodnooslobodilačke borbe u Drugom svjetskom ratu jesu bili Josip Broz i njegovi komunisti, te kao takvi i organizatori i ZAVNOBiH-a, ali istina, koja se zanemaruje ili izvrće, jeste da Broz Bošnjacima i Bosni nije učinio nikakvu uslugu obnovom državnosti Bosne, nego je samo platio dug za pristanak Bošnjaka da se priključe NOB-u.

Druga je sadržaj Rezolucije ZAVNOBiH-a, koja se i danas doživljava kao sveto slovo, pri čemu se niko ne usuđuje da otvoreno, jasno i glasno kaže šta je u njoj dobro, a šta loše za Bošnjake i Bosnu. Izdvajamo najvažniji dio: “Danas Narodi Bosne i Hercegovine kroz svoje jedino političko predstavništvo, Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine, hoće da njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska nego i srpska, i muslimanska i hrvatska bude slobodna i zbratimljena Bosna i Hercegovina, u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost i jednakost svih Srba, Muslimana i Hrvata. Narodi Bosne i Hercegovine učestvovaće ravnopravno sa ostalim našim narodima u izgradnji narodne demokratske federativne Jugoslavije.” (istakao A. P.)

U našoj javnosti, nažalost, ni tri decenije nakon obnove nezavisnosti države, ZAVNOBiH nikada nije kritički valoriziran u dijahronom smislu. Sama obnova državnosti svakako jeste krucijalna, ali niz pitanja koja se deriviraju iz promišljanja o relaciji narod – država i dalje ostaju zatvorena, što iz objektivnih razloga (nakon oružane, politička agresija na našu zemlju, koja još traje), što zbog ne profesionalne, nego moralne potkapacitiranosti većine naših historičara i politologa koji odbijaju da ih otvore.

Nemamo ih namjeru ni mi ovom prilikom otvarati. Samo ćemo podsjetiti da su Bošnjaci 25. novembra 1943. godine zvanično ostali bez historijskog imena, a svoju državu “na izvol’te” dali narodima koji već imaju svoje države. Kako god, budući legalisti, a priznajući posljedice povijesnih mijena, kroz koje prolaze svi narodi i sve države, nećemo lamentirati nad sudbinom. Tim više, jer nam se ona i osmjehnula pojavom Alije Izetbegovića i SDA, koji su pokrenuli proces povratka neovisnosti i suverenosti Bosne i Hercegovine upravo na temeljima odluka Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, jer drugačije i nije bilo moguće. Drugim riječima, bilo bi nefer zanemariti važnost i pozitivne strane tog historijski važnog događaja.

Ali sve to ne mijenja činjenicu da je 25. novembra 1943. godine Bosni vraćena državnost, ali i da su Bošnjaci, kao njeni jedini autentični domaćini, praktično razvlašteni. Ostala im je samo jedna trećina “imanja”, a ukinuto im je i povijesno ime.

Drugačije nije moglo biti, kako rekosmo. Međutim, povratkom političkog subjektiviteta Muslimana/Bošnjaka osnivanjem SDA počeo je proces ispravljanja povijesnih nepravdi ili posljedica grešaka koje smo sami pravili u prošlosti, odnosno – otvoren je prostor da drugačije / bolje i za Bošnjake i za Bosnu može biti. Dio Bošnjaka okupljenih oko “osmorke” nastoji zaustaviti taj proces.

Bošnjaci pojavom SDA postaju relevantan, autentičan i neovisan politički subjekt. I samo takvi uspješno su organizirali povratak suverenosti i nezavisnosti Bosne i Hercegovine, njenu odbranu (Armija RBiH) od vojne agresije, ojačali postojeće (Islamska zajednica), povratili ukinute (Bošnjačka zajednica kulture) i osnovali političke (SDA i ostale bošnjačke partije) institucije. Sanirane su sve posljedice ukidanja i negiranja političkog subjektiviteta Bošnjaka od 1463. do 1991. godine, time i otvorili put da se vrate samima sebi. Ali samo otvorili put...

Idemo li pravim putem u tom smislu? Moglo bi se reći da dio ide, a dio ne ide. Podijeljeni smo, ideološki i politički, i toj sumornoj istini trebamo gledati ravno u oči. Ako je slika stvarnog stanja Bošnjaka dobro oslikana brojevima glasova za političke opcije koje razumijevaju i one koje ne mogu, neće ili ne žele razumjeti važnost historijskog trenutka u kojem jesmo, onda smo “bara-bara”. I samo od “žrijeba” u pojedinim kantonima i političke vještine bloka SDA-DF ovisi hoćemo li u naredne četiri godine biti u agoniji zbog političara iz svojih redova ili ćemo oslabiti srpsko-hrvatske nasrtaje na Bosnu.

Ovaj dio Bošnjaka koji ne žele ili ne mogu (zbog intelektualnih i/ili emocionalnih nedostataka) racionalno / moralno djelovati u političkoj zbilji okupljen je oko “trojke”, odnosno “osmorke”. Teško da u budućnosti može biti “devetorke”, posebno ako se sjetimo da su bili “šestorka”, pa “četvorka”, pa “trojka”, pa su tu “trojku” ustabilili i okupili oko sebe male političke partije koji i ne znaju osnovno značenje pojma “ideologija”, ali odlično znaju da se ulaskom u vlast dolazi do mjesta gdje se skupljaju pare poreskih obveznika... Ta, dakle, politička grupacija, svime što je do sada rekla i uradila, jasno pokazuje da je potpuno odvojena od zbilje, odnosno da ili svjesno ili nesvjesno radi na političkoj desubjektivizaciji Bošnjaka. Među njima ima i jednih i drugih. Recimo, teško da su članovi NES-a ili Stranke za BiH svjesni u kako opasan projekt za Bošnjake i Bosnu ulaze, što se ne bi moglo reći za Našu stranku, kojoj je bošnjaštvo potpuno irelevantno, čiji lider javno govori da nije Bošnjak.

Odbijamo primjedbe da se ovakvim narativom suprotstavljamo političkom pluraliziranju bošnjačkog političkog subjektiviteta. Naravno da se politički subjektivitet jednog naroda ne može svesti, niti bi bilo dobro to činiti, na jednu i samo jednu političku partiju. To već vodi u totalitarizam, crveni (komunizam) ili crni (fašizam). Ali zanemariti vox populi u demokratskom društvu također je nemoralno.

A glas Bošnjaka bio je prilično jasan, nažalost ne i dovoljno glasan. Malo je falilo. Predizborni apel predsjednika SDA Bakira Izetbegovića “Tražimo trista hiljada glasova i obećavamo stabilniju Bosnu” zamalo je urodio plodom. Upravo manjak tih nekoliko desetina hiljada glasova za SDA otvorio je vrata budućoj političkoj nestabilnosti Bosne i Hercegovine formira li “osmorka” vlast s neizbježnom koalicijom HDZ-SNSD.

To su činjenice s kojima se valja suočiti i tražiti izlaz, nova rješenja za nove/stare probleme, a ključni je, ponavljajmo – intencija da se Bošnjaci politički desubjektiviziraju.

Ali zašto je bitan bošnjački politički subjektivitet? Može li biti Bosne bez njega? Može, ali to onda nije Bosna koju su tokom oružane agresije branili njeni najbolji sinovi i kćeri. To je neka druga Bosna, možda upravo ona jugoslavenska Bosna, Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina. Ona čiji je grb slao poruku da je njen cijeli milenij identiteta sveden na fabričke dimnjake.

Upravo takva Bosna odgovora trima faktorima: zapadnim centrima moći, koji irelevantnim drže kulturne identitete, velikosrbima i velikohrvatima te bosanskim socijalistima. Određenim zapadnim centrima moći (koji su ili napustili ili krivo razumijevaju bazične liberalno-demokratske vrijednosti) jer bi takva Bosna bila lagan provizorij za neke nove milenijalističke poduhvate, velikosrbima i velikohrvatima da olakšaju teritorijalno širenje Srbije i Hrvatske, a bosanskim socijalistima da sačuvaju privid mogućnosti kako su komunističke distopije ostvarive i tako ostanu mirni sa samima sobom u vlastitoj disociranosti.

A postojala je takva Bosna, bila je to Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina – svačija (“i-i-i”), dakle ničija – provizorij. U takvoj Bosni Bošnjaci su se tiho asimilirali, kroz Jugoslavene u Srbe, ponajviše. Hvala Bogu ne i u dovoljnoj mjeri, prije svega zbog opstanka bazične institucije bošnjačke kulture, Islamske zajednice, u jugoslavenskoj zajednici. Da, bila je to Bosna u kojoj su mnogi Bošnjaci prvi put vidjeli grb dinastije Kotromanića onda kada su “osvanuli” na zelenim beretkama. Kognitivno i emocionalno bili su odvojeni od srednjovjekovne baštine, a za period osmanske Bosne vezani kroz Andrićeve romane, ne i divansku poeziju. I kao takvi, “kulturološki” relevantni samo u vicevima. Takve Bošnjake njegovala je socijalistička Bosna, nastala 25. novembra 1943. godine u Varcar-Vakufu.

Vraća li “osmorka” Bošnjake i Bosnu unazad, u njen socijalistički period? Nije problem HDZ, on je takav kakav jeste, nasljeđe “i-i-i”, na koje smo se obavezali i treba to poštivati. Problem je “osmorka”, koja ne poštuje ni važeće praznike, a okuplja, kojeg li paradoksa, upravo bosanske socijaliste, kojima je 25. novembar ideološki toliko važan. Na Dan državnosti, kada lijepi maniri nalažu da se ne radi, oni će raditi. Politički raditi. Potpisivati političke sporazume. Time dokazuju nedostatak civilizacijskih manira Zapada, poštivanje zakona, kakvi god da su.

Bosanski nacional-socijalisti, što “trojka” ideološki jeste (skrpljena od radikalnih bošnjačkih šovinista iz NiP-a i socijalista iz Naše stranke i dijela, za nadati se manjeg dijela, SDP-a), uvijek su dobrodošli saveznici velikosrbima i velikohrvatima jer socijalizam ili bilo koji drugi oblik totalitarizma politički unazađuje upravo autentičnu bošnjačku kulturu, koja je njima glavna smetnja, a koju politički brani Stranka demokratske akcije.

Cilj i “osmorke” i HDZ-a jeste marginaliziranje SDA, nikakva reforma, nikakav ulazak u Evropsku uniju, nikakva borba protiv korupcije. HDZ-u da pomogne velikohrvatskoj i savezničkoj velikosrpskoj politici da se proširi na bosanski teritorij, “osmorki” da Bošnjake vrati u socijalističku viziju svijeta. Da ih zbratimi s politikama koje ne odustaju od podjele Bosne, s narativima koji negiraju udruženi zločinački poduhvat i genocid nad Bošnjacima, s kulturama koje teško podnose postojanje bošnjačkog političkog subjekta.

Ostaje nam nada da će se najavljeni sporazum samo potpisati i ostati mrtvo slovo na papiru, odnosno da će u Domu naroda većeg bh. entiteta realnu moć imati autentična bošnjačka i bosanska politika (SDA-DF), a možda se i pojedincima u SDP-u prosvijetli i stanu na pravu političku i historijsku stranu.