Od velikih evropskih sila, osim Rusije i Austrije, koje su se posebno zanimale za Bosnu, prva je interesovanje pokazala Francuska, još krajem 18. stoljeća. Francuzi su Bosnu vidjeli kao moguće tržište za svoje proizvode, ali također i zemlju odakle će dobavljati sirovine za proizvodnju ili gotove proizvode. Bosna im je bila posebno zanimljiva jer je njome ekonomski dominirala Habsburška monarhija. U skladu s dugoročnim planovima, Francuska je 1793. godine u Travniku otvorila svoje prvo konzularno predstavništvo koje je postojalo do 1797. godine, piše Amir Krpić, historičar s Filozofskog fakulteta u Tuzli, u svom radu “Konzulati velikih sila u Bosni u 19. stoljeću”.

Primarni francuski interes bila je trgovina i potiskivanje Austrijanaca na tom polju, ali se njihova djelatnost nije ograničila samo na to. Naprotiv, otvaranje konzularnog predstavništva bio je jasan pokazatelj zanimanja Francuske za najzapadniju osmansku provinciju. To se vidi i iz jednog pisma, koje tačno opisuje dužnosti konzularnog predstavnika Marka Bruera. U tom pismu, od 9. oktobra 1793. godine, stoji da je potrebno proniknuti u tajne osmanske politike i u raspoloženje bosanskog stanovništva, pod plaštom bavljenja trgovinom steći povjerenje domaćeg stanovništva, obavještavati vladu o svim podacima iz domena privrede, skupljati vijesti koje dolaze iz susjednih zemalja i pomagati sve Francuze koji dođu u Travnik bilo kakvim poslom.

Drugi konzulat Francuska otvara u Travniku 12. maja 1806. godine, a za konzula je postavljen Pierre David.

Bosanski beglerbeg Husref Mehmed-paša gostoljubivo je dočekao konzula, kojem se poslije žalio kako domaće stanovništvo uopće ne vjeruje ni njemu ni Francuzima.

Zanimanje Francuske za Bosnu i tada, kao i ranije, bilo je veliko, pa su Francuzi provodili i agitaciju među bosanskim franjevcima, od konzula tražili da im šalje opis Bosne, pa čak slali svoje oficire i vojnike na teritoriju Bosanskog ejaleta. To gostoprimstvo omogućavao im je bosanski namjesnik i to je konzul David veoma dobro znao. Također je znao da domaće stanovništvo nije sretno s takvom beglerbegovom politikom, jer su Bošnjaci posebno mrzili Francuze otkako su oni zauzeli Egipat, strahujući da će se i njima slično dogoditi. Stoga je konzul David na sve načine pokušavao od svojih nadređenih osigurati podršku za Mehmed-pašu i što je duže moguće produžiti njegov boravak u Bosanskom ejaletu. Konzulova misija u Bosni završena je s Napoleonovim porazom 1814. godine.

Nakon zatvaranja austrijskog konzulata 1820. godine, u Bosni službeno nije bilo konzulata stranih zemalja. Njih se ponovo otvara sredinom 19. stoljeća, započevši s austrijskim konzulatom.

Francuska nije željela Bosnu olahko prepustiti Austriji te je otvorila svoje novo konzularno predstavništvo ili vicekonzulat 1852. godine, a kasnije je ono pretvoreno u konzulat. Za prvog vicekonzula postavljen je Eduard Wiet, koji je u Sarajevo stigao 28. januara 1853. godine. U prvom susretu s lokalnim kršćanima, vicekonzul im je poručio da vicekonzulat ima zadatak da popravi njihov položaj u Bosni. Kako je, barem nominalno, to bio zadatak i austrijskog konzulata, neminovno je bilo da između njih dođe do nesuglasica, koje su se vrlo brzo iskazale i konstantno povećavale.

Wiet je na toj dužnosti ostao do 8. januara 1862. godine, kada je premješten u Skoplje, a na njegovo mjesto došao je Alphonse-Maruis Rosseau, koji je u Bosnu stigao 25. jula 1862. Dužnost je preuzeo već 1. augusta iste godine. Mnogo je putovao po Bosni i upoznavao zemlju i ljude, te o tome podnosio izvještaje. Ruso je iza sebe ostavio brojne zapise ali, bez sumnje, njegov najveći poduhvat bio je pokušaj da napiše historiju i geografiju Bosne.

Rosseau je 7. novembra 1866. godine premješten u Damask, ali je u Sarajevu sačekao novog konzula Pierrea Mulena, koji je stigao 13. januara, a preuzeo dužnost 14. januara 1867. Do 1870, do kada je trajala njegova konzulska misija, i on je, kao i Rosseau, dosta proučavao prilike u Bosni, slao svoje saradnike na putovanja, a putovao je i sam.

Najznačajnije putovanje obavio je u ljeto 1868, kada je obišao skoro sve veće gradove u Bosni, a rezultat njegovog putovanja bio je obiman putopis. Kao konzul, Mulen je ostao u Sarajevu do maja 1870, kada je dužnost predao Ladislavu-Symphorienu-Josephu Ordegi, koji je stigao 1. maja u grad. U Sarajevu je ostao samo do 15. novembra jer je u međuvremenu izbio rat između Francuske i Pruske. Toga dana dužnost je predao Leopoldu Moreauu.

Prvi austrijski konzulat otvoren je početkom 19. stoljeća kao reakcija na otvaranje francuskog konzulata, a prvi je konzul bio Paul von Mittesser, iskusni pedesetogodišnji diplomata. Kako piše Kadrić, njegovi su zadaci bili analiza događaja u Bosni i pograničnim ejaletima, praćenje ekscesa koje osmanski podanici čine na granici i pregovaranje s valijom bez čekanja na posebne naredbe, kako bi se izbjegli neželjeni događaji te pridobijanje povjerenja katoličkog stanovništva i njihovo vezanje za Austriju, uz stalnu podršku i savjetovanje.

Konzulat je otvoren sredinom 1808. godine sa službenim nazivom Austrijski carski konzulat. Von Mittesser obavljao je kao konzul dosljedno svoj posao. Živo se zanimao za situaciju u zemlji u koju je stigao, održavao sastanke s beglerbegom, s francuskim konzulima, prikupljao vijesti o događajima u susjednoj Dalmaciji, gdje je bila stacionirana francuska vojska, te u Srbiji, gdje je buktao ustanak.

Na dužnosti je ostao do 1811. godine, kad ga je zamijenio Aleksandar von Paulics, koji je kasnije premješten na Krf, a u Bosnu je stigao posljednji diplomatski predstavnik prvog konzularnog doba u Bosni Josef von Simbschen. U junu 1820. godine on se sukobio s tadašnjim beglerbegom Dželaludin-pašom, što je preraslo u diplomatski sukob i na kraju dovelo do gašenja konzulata.

Gašenju konzulata doprinijele su i opće okolnosti, koje su se počele mijenjati, svakako pod utjecajem općih dešavanja u Evropi. Francuska je počela gubiti, naročito nakon katastrofe u Rusiji. Francuski konzulat zatvoren je nakon Napoleonovog poraza, pa je samim tim i potreba za postojanjem austrijskog konzulata umanjena.

Nakon Bečkog kongresa trebalo je umiriti Evropu, a Austrija je u tome imala važnu ulogu, pa je Bosna pala u drugi plan. Zatim je došlo i do ustanka na krajnjem jugu Balkana pa su evropski moćnici imali drugih briga. To je umnogome dovelo do kraćeg zastoja u zanimanju velikih sila za Bosnu, među ostalim i same Austrije. Uz sve to, Austrija nije bila zadovoljna ni politikom tadašnjeg bosanskog beglerbega, pa je odlučila zatvoriti svoj konzulat službeno 18. januara 1821. godine.

Diplomatske aktivnosti u Bosni sredinom 19. stoljeća, po naređenju austrijskih vlasti, vodio je profesor Dimitrije Atanasković. Na osnovu instrukcija kancelara Klemensa Wenzela von Metternicha, Atanasković je još od 1844. godine trebao tajno raditi na prikupljanju informacija iz Bosne. Iako je bila zabrinuta dešavanjima u Evropi, pa i u samoj svojoj državi, austrijska vlast nije smjela prepustiti Bosnu drugima da šire svoj utjecaj. Austrijanci su vrlo dobro znali za interes Rusije na Balkanu, a također su poznavali i stremljenja iz susjedne Srbije. Upravo je 1844. godine srpska politika definitivno uobličena u programu Načertanije od Ilije Garašanina, koji je odredio kurs srpske politike u narednom periodu, a jedna od ekspanzionističkih meta bila je i Bosna.

Kako bi vratila svoj utjecaj u Bosni, Austrija je odlučila ponovo otvoriti konzulat. Time bi se ujedno spriječio i ruski prodor ka Jadranu, ali i britanski i francuski trgovački interesi na tom prostoru imali bi suparnika. S tim u vezi, car Franz Joseph I odobrio je već 9. oktobra 1849. godine osnivanje novog Generalnog konzulata u Travniku i vicekonzulata u Mostaru, s Atanaskovićem kao generalnim konzulom. Sljedeće godine Atanasković je stigao u Bosnu, ali su ondje vladali nemiri, odnosno sukobi bosanskih prvaka i Omer Lutfi-paše. Stoga je zastava na zgradi konzulata podignuta tek 1851. godine.

Austrijski generalni konzul umro je 4. februara 1857. godine. Zato što je Atanasković bio pravoslavne vjere, sahrana je obavljena po obredu pravoslavne crkve i izvedena je s velikom pompom, kakvu Sarajevo nije nikada zapamtilo da se čini jednom nemuslimanu. Povorku su predvodili beglerbegovi vojnici s muzikom, pravoslavni đaci i mitropolit, a prvi je put nošen križ kroz grad. Do imenovanja novog konzula poslove austrijskog konzulata vodio je Franjo Soretić, a 7. aprila 1857. imenovan je Emanuel Rössler, koji je u Sarajevo stigao 30. jula iste godine.

Dužnost austrijskog generalnog konzula u Sarajevu Rössler je obavljao do 1860, kada ga zamjenjuje grof Georgi. On je dobio posebne političke instrukcije. Austrija je i dalje bila orijentirana na veoma konzervativnu politiku prema Osmanskoj državi, a posebnu pažnju posvetila je katoličkom stanovništvu. Shodno tome, Georgiju je preporučeno da se drži toga stava i da ga na nevidljiv način podržava kod bosanskih katolika, naglašavajući da oni u Austriji imaju oslonac za njihovo uspješno djelovanje. U odnosima s drugim konzulima trebalo je uvijek konsultirati Beč, iako mu se napominje da podrži akcije zaštite kršćana koje poduzimaju francuski ili ruski konzuli, dok prema britanskom konzulu treba biti povjerljiv.

Njegovi nasljednici na položaju, Stefan Jovanović (konzul od 1862. do 1866) i Ferdinand Haas (od 1866. do 1868) dobili su istovjetne instrukcije, sa zamjerkom da istaknu da Austrija nije zanemarila katolike u Bosni.

Austrougarski (od 1867) generalni konzul Stefan Herzfeld dobio je 1868. sasvim drugačije instrukcije, jer je preokret u evropskim dešavanjima inicirao pokrete kršćana u Osmanskoj državi, upravo u vrijeme kad Austro-Ugarska čini preokret u svojoj politici prema Istoku.

Konzul je morao obratiti posebnu pažnju na nacionalne ideje iz Srbije i Rusije te dati do znanja da Monarhija neće dozvoliti spajanje Bosne i Hercegovine sa Srbijom. Savjetuju mu se dobri odnosi s francuskim i britanskim konzulima te posebna opreznost u odnosima s ruskim i pruskim konzulima. Konzul Herzfeld nije imao ugleda ni kod stanovništva ni kod osmanske vlasti, a Monarhija je istovremeno poprijeko gledala nacionalno buđenje, naročito srpsko.

Novi konzul Franjo Soretić (1869–1871) svojim je djelovanjem i pomoći stanovništvu popravio ugled konzulata, a u prilog mu je išla i činjenica da je u Bosni već imao prakse kao kancelar svoga konzulata. Pretposljednji austrougarski konzul Svetozar Teodorović (1871-1877) nastavio je pomagati stanovnike, a posebne zadatke imao je u vrijeme ustanka 1875–1878, baš i kao njegov nasljednik na položaju i posljednji austrougarski konzul u Bosni, Konrad Vasić (1877–1879).

Pozivajući se na odredbe mirovnog ugovora iz Kučuk-Kajnardže od 1774. godine, Rusija je imala pravo zaštite pravoslavaca na osmanskoj teritoriji, a između ostalog i pravo na osnivanje svojih diplomatskih predstavništava. Osim svega toga, ona je pratila djelatnost drugih evropskih velesila, koje su sredinom stoljeća osnovale svoje konzulate, pa je i ona sama to učinila.

Odluku o povećanju broja diplomatskih predstavništava na Balkanu Rusija je donijela nakon teškog poraza u tek završenom Krimskom ratu (1853–1856), tačnije 16. jula 1856. godine, a zadatak da procijeni gdje treba osnovati konzulate dobio je generalni konzul u Edirneu po nalogu ministra vanjskih poslova A. M. Gorčakova. Odlučeno je da, među ostalim, i Bosanski ejalet postane oblast u kojoj Imperija ima svoje predstavništvo. Oblast Bosne i Hercegovine do tada je, po svemu sudeći, pripadala nadležnosti ruskih konzula u Beogradu, a potom u Dubrovniku. Konačnu odluku o osnivanju konzulata u Bosni ruska vlada donijela je u oktobru 1856. godine

Ruska imperija svoj konzulat u Bosanskom ejaletu otvorila je 4. juna 1857. godine s Aleksandrom Fjodorovičem Giljferdingom kao prvim konzulom. U Sarajevo je stigao 23. maja 1857. godine. U svojim prvim izvještajima ruskoj vladi opisao je ono što je vidio dok je putovao kroz ovu osmansku provinciju, pri čemu je posjetio nekoliko hercegovačkih manastira. Izvijestio je o položaju pravoslavnog stanovništva i posebno o njihovoj brojnosti i ulozi u Sarajevu, najznačajnijem i najbogatijem bosanskom gradu, gdje pravoslavci žive u “spokojstvu i blagostanju”.

Za razliku od instrukcija koje su dobili britanski, francuski ili austrijski konzuli u Bosni i Hercegovini, instrukcije za ruskog konzula nisu poznate. Kada je stanovništvo u pitanju, u potpunosti je odbijao saradnju s muslimanima i katolicima. Za prve piše: “Nema se šta reći o muslimanima koji mrze Moskova više od svakog kaura”, a katolike pak optužuje da “svom dušom pripadaju Austriji”. Smatra da je najveći oslonac ruskog djelovanja pravoslavno stanovništvo, ali i njega svrstava u pet kategorija: mitropolit, niži sveštenici, trgovačka klasa, seljaštvo i stanovnici Hercegovine. Ističe pritom da su niže sveštenstvo i seljaci najpouzdaniji, za trgovce kaže da su se prodali Austriji, dok Hercegovce posebno hvali, ističući da se stanovništvo Hercegovine odlikuje “dobrotom, hrabrošću i bezgraničnom predanošću crkvi i ruskom imenu”.

Novi konzul Evgraf Romanovič Ščulepnikov stigao je u Sarajevo 17. februara 1858. godine, a dužnost je preuzeo osam dana poslije. Zbog ustanka je boravio i u Mostaru, gdje je imao zadatak da radi na uređenju odnosa između ustanika i osmanskih vlasti. Isti cilj imali su britanski, francuski i austrijski konzuli, koji su se, također, okupili u Mostaru. Ščulepnikov je nastavio Giljferdingovu politiku pridobijanja stanovništva, ali s posebnim akcentom na trgovce, za koje je ubrzo konstatirao da se postepeno mijenjaju. Istovremeno dolazi do sve veće netrpeljivosti vlasti prema konzulatu, za što Ščulepnikov okrivljuje Istanbul, ali se ne brine za antiruske članke u listu Bosna, jer je smatrao da nije bilo mnogo pismenih ljudi koji bi to čitali. Ščulepnikov je dužnost obavljao do 23. maja 1868. godine, kada u Sarajevo stiže Aleksej Nikolajevič Kudrjavcev.

U svom prvom službenom izvještaju od 28. maja novi konzul ocijenio je da je položaj konzulata dobar, da su razvijeni dobri odnosi s drugim konzulima i stanovništvom, ali da se mora posvetiti pažnja osmanskim vlastima. U vrijeme njegovog odsustva, koje je trajalo od 27. maja do 8. oktobra 1870. godine, u Sarajevu ga je mijenjao Jakobson Viktor Arnoldovič. Kudrjavcev je odmah po povratku tražio premještaj, pravdajući to činjenicom da su Evropljani u Sarajevu udaljeni od civiliziranog života. Premještaj je tražio opet, i to 1871. i 1875, kada je poslao svoju porodicu u Moskvu, ali mu nije udovoljeno.

Osim konzulata u Sarajevu, a zbog situacije u Hercegovini, pokazala se potreba i za otvaranjem predstavništva u Mostaru. Prijedlog za osnivanjem vicekonzulata došao je još 1850. godine i to od hercegovačkih pravoslavaca. Nakon brojnih zahtjeva, konzul Ščulepnikov podigao je 11. septembra 1858. zastavu u Mostaru, oslanjajući se na odobrenje dato konzulu u Sarajevu da se brine i o pitanjima Hercegovine. Vicekonzulat u Mostaru ukinut je 13. maja 1875. godine.

Nakon austrijskog i francuskog, u Bosanskom ejaletu osnovan je i britanski konzulat, a prvi britanski konzul bio je George Churchill, koji je u februaru 1857. stigao u Sarajevo. Istovremeno je uspostavljen i vicekonzulat u Mostaru s Jamesom Zohrabom kao prvim vicekonzulom. Churchillu je naloženo da poštuje lokalne vlasti u Bosni i nastoji s njima održavati prijateljske odnose, kako to rade austrijski i francuski konzuli te da što je prije moguće isposluje berat i ferman, bez kojeg konzulat nije mogao početi raditi. Vrlo brzo, u novembru 1856. godine, berat i ferman su stigli i konzuli su mogli početi s radom.

Zadaci britanskog konzulata uobličeni su u nekoliko grupa instrukcija koje su konzuli dobijali. Prva grupa instrukcija odnosi se na pokušaj popravljanja britanske političke i privredne, prije svega trgovačke pozicije u ovom ejaletu, koja do tada nije bila ohrabrujuća jer su Bosna i Britanija u prošlosti bile slabo povezane. Druga grupa odnosi se na metode zaštite britanskih nacionalnih interesa.

Churchilla je na dužnosti zamijenio William Holmes, za čijeg je dugogodišnjeg službovanja jasno ispoljen blagonaklon stav Velike Britanije prema sultanatu, što se jasno vidi u konzulskim izvještajima. To se naročito odnosi na one koji govore o stanju kršćana u Bosni, i to u vrijeme kada je britanski konzul u Istanbulu dao instrukcije svim svojim kolegama da osmansku vlast prikažu u dobrom svjetlu.

Holmes je, kao i francuski konzul, bio poštovan i od osmanskih vlasti zbog snažne podrške njihovih država sultanatu. Sa stanovništvom su imali malo veze. Holmes se dobro slagao sa svojim kolegama, a najviše od svega bio je poznat po zabavama i balovima koje je za njih priređivao. Ujedno je bio i član evropske komisije za pacifikaciju Hercegovine, koja je radila u Mostaru 1861, a po izbijanju ustanka 1875. godine odmah je iz Sarajeva s valijom Derviš-pašom, s kojim je bio i lični prijatelj, otputovao u Mostar. U Sarajevu je dužnost konzula od 1875. nastavljao obavljati njegov zamjenik Edward B. Freeman, koji je pred austrougarsku okupaciju bio imenovan i konzulom, a na tom položaju ostao je i nakon 1878. godine.

Italijanski konzulat u Sarajevu otvoren je 24. juna 1863. godine s primarnim zadatkom da brine o interesu katoličkog stanovništva kroz saradnju sa svećenicima, te da odvoji trgovinu Bosne od Austrije usmjeravajući trgovačku djelatnost na Jadransko more. Prvi imenovani italijanski konzul Cesare Durando stigao je u Sarajevo oko 20. juna 1863, a taj datum stoji na njegovom prvom izvještaju. Od samog početka svog djelovanja u Sarajevu, on je osmanske reforme smatrao frazama, sumnjajući da osmanska vlast može shvatiti šta to znače reforme te da je i želja za ekonomskim napretkom najobičniji blef jer, kako je smatrao, Osmanska država svoje pokrajine smatra feudima paša.

On je pratio i odnose susjedne Srbije i Osmanlija i zaključio je da bi moglo doći do rata, te je konstatirao važnost pitanja vjere, za koju u jednom izvještaju kaže: “Sloveni su svi, ali daleko jedni od drugih na hiljade milja.” Zbog shvatanja da će muslimani postati katolici ako Austrija okupira Bosnu, smatra ga se veoma naivnim. I pored toga, Durando je uživao velik ugled zbog jakih trgovačkih veza između Italije i Bosne.

Durando je bio konzul do 1868, a u Sarajevo je 18. oktobra iste godine stigao njegov nasljednik Eugenio Durio, nešto stariji i iskusniji diplomata. I on je, kao i Durando, smatrao da je sultanat u raspadu, ali je želio da on opstane dok Italija ne ojača, da bi i ona mogla učestvovati u pljački osmanske teritorije. Njegovo mišljenje nije mnogo uvažavano, ali se trudio da barem donekle poboljša položaj raje, u čemu je i uspio. Sjenu na njegov rad i karakter bacio je izvještaj od 9. oktobra 1869. godine u kojem piše da je Durando slao lažne vijesti da u Sarajevu postoji italijanska škola, jer je to ustvari bila katolička škola u Sarajevu.

Durio je bio konzul do maja 1874. godine, a za novog je imenovan Luigi Pero, koji je u Bosni proveo najteža vremena u doba ustanka, ali nakon odlaska na službeni put nije se više vratio, a zamijenio ga je Usilli. Na osnovu Usillijevih izvještaja može se zaključiti da je Pero ubijen kao žrtva nesporazuma, negdje u julu 1878. godine i to od nekog Travničanina Omer-bega. Bačen je u rijeku Bosnu, gdje su ga 2. augusta našli austrijski vojnici.