Opat Petar (Petrus) Venerabilis (1092. Auvergne, Francuska – 1156. Cluny, Francuska) prvi je na Zapadu počeo temeljito proučavati Kur'an i islam. O toj svoj namjeri ovako je zapisao: „Pristupam vama, kažem, ne s oružjem, kako to često naši čine, nego s riječima, ne sa silom, nego s razumnim razlozima, ne s mržnjom, nego s ljubavlju.“
Očito da je bio svjestan i političke i religiozne opasnosti koja je prijetila kršćanskom svijetu, posebno Zapadu, od islama i islamskih emirata i sultanata. „Taj je smrtonosni otrov“, kaže on, „zarazio više od polovice kruga zemaljskoga“. Dakle, ovo su riječi upisane u njegov znameniti spis „Contra sectam Saracenorum“ te je time razvidno da o „ljubavi“ i „dijalogu“ u ovome ne može biti ni spomena. Namjeravao je Venerabilis, pošto je na latinski dao prevesti Kur'an i druga djela o islamu, sve prevedeno proučiti da bi „svojim spisima obraćenima (s islama) koristio, ili se neprijateljima odupro, ili domaće vjernike učvrstio, ili barem sebi kao piscu tih spisa priuštio mir koji je obećan ljudima dobre volje“.
Petar Venerabilis je rođen u bogatoj plemićkoj obitelji pod imenom Pierre Maurice de Montboissier. Pohađao je školu u Sauxillangesu, koja je bila povezana sa benediktinskom zajednicom u samostanu Cluny. Tri godine nakon njegova rođenja, na Sinodi u Clermontu, prvi se puta pozvalo zapadne kršćane na odbranu od islama vojnom silom, da bi se Palestina obranila od muslimana. U to je vrijeme poglavar Katoličke crkve bio papa Urban ll, redovnik iz Clunya. Blaženi Petar Venerabilis je bio inicijator temeljnih istraživanja i studiranja islama. Od 1142. do 1143. godine čitao je i obrađivao Kur'an i druge arapske spise o islamu.
S obzirom da Petar Venerabilis islamu prilazi kao „opasnoj krivovjernoj sekti“ i „zarazi“ treba se uzeti kontekst vremena u kojemu su do tada kršćanske zemlje južne Italije i Španije pod vlašću islamskih vladara, čime je i kršćanska vjera bila ugrožena, čak velikim dijelom nestala, piše Filip Hitti u „Historiji Arapa“.
Arapi 711. osvajaju i gotovo cijeli Pirenejski poluotok, te 732. dopiru do Poitiersa u srednjoj Francuskoj. Za vrijeme dinastije Abasida (750-1258), koji su odmah na početku prenijeli prijestolnicu u novosagrađeni Bagdad (762), nastaje u islamskom svijetu doba mirnog razvitka i kulturnog napretka, masovno se prevode na arapski grčka filozofska i medicinska djela, halifa Ma'mun (813-833) osniva akademiju Međutim, arapska se država počela cijepati. Španski emirat s Kordobom kao glavnim gradom, otcijepio se već 756, a nakon toga slijedili su Maroko, Tunis, pa Egipat (872), gdje se ustalila dinastija Fatimida (973-1171).
Iz Tunisa su Arapi ugrožavali Siciliju i južnu Italiju. Siciliju osvajaju 831, a u južnoj Italiji (Napulj, Bari) 837. U južnoj su Italiji ostali do kraja 9. vijeka, a na Siciliji do 1091. To je, dakako, imalo i učinke interkulturalnih razmjena i međusobnog upoznavanje. Bez sumnje je i to pridonijelo da je kasnije - naime za vlade Fridriha II Hohenstaufovca (1215-1250) - tu nastalo važno središte za prevođenje arapskih djela na latinski. No iz zemalja Sjeverne Afrike, posebno iz Tunisa, i iz južne Italije Arapi (Saraceni) su osvajali obale Sredozemnog i Jadranskog mora.
Dakle, crkva smatra da je kršćanski svijet bio ugrožen ne samo s juga nego i s istoka i sa zapada. S istoka su Arapi nadirali prema Konstantinopolu te osvojili Siriju i Palestinu. Zatim nastaje još gora konsternacija među kršćanima jer Seldžuci osvajaju najveći dio bizantske Male Azije, a ujedno su ovladali Sirijom i Palestinom.
Bizantinski car Aleksije tada moli papu Urbana II za pomoć. Tako je bio pokrenut Prvi križarski rat 1096. za oslobođenje svetih mjesta od vlasti Seldžuka i uopće muslimana. Nakon Prvog križarskog rata bilo je i nekoliko drugih, a na četvrtom po redu križari napadaju kršćane te osvajaju i pljačkaju Konstantinopol (1202.) i kratkotrajno osnivaju Latinsko carstvo .
No, razni ratovi su pridonijeli da se Zapad upozna s islamskom i bizantskom kulturom, što je uvelike pridonijelo velikom razmahu nauke, filozofije i teologije na Zapadu. U tom pogledu vrlo je važan kordobski emirat u Španiji, gdje je do polovice 12. vijeka Petar Venerabilis našao ljude koji će mu s arapskog na latinski prevesti Kur'an, kako kaže „spis o životu i nauci Muhammedovoj“, i još neke spise, koji zajedno sačinjavaju „Toledsku zbirku“ (Collectio Toletana).
Da bi pobjedili muslimane mnogi su kršćanski učenjaci na Zapadu shvaćali da bi islam trebalo dobro proučiti kako bi se mogli protiv njega boriti. Petar Venerabilis 1143. potiče sv. Bernarda iz Clairvauxa, koji je upravo tih godina zagovarao Drugi križarski rat, da napiše knjigu protiv islamske „zablude“. Sv. Bernard to nije učinio pa se on uhvatio toga posla.
„Uvijek su se u Crkvi našli ljudi koji su odgovarali na nastala krivovjerja, samo protiv ovoga ne samo da nitko nije odgovorio nego se nitko nije ni potrudio barem malo istražiti što je tako velika kuga i odakle dolazi. Latini, posebno ovi moderni... znaju samo svoj jezik u kojem su rođeni, te zato nisu mogli prepoznati kako je velika ta zabluda, a kamoli mu se suprotstaviti“, piše u svojem „Sažetku protiv saracenskih krivovjerja i đavolje sekte“.
No, iako zapadni kršćani nisu proučavali islam, oni istočni su već imali dugu historiju polemika s islamom: sv. Ivan Damaščanski, Teodor Abukara, biskup u Palestini ili Siriji, sv. Grgur Dekapolit, Bartolomej, monah u Edesi, Niceta David Filozof, biskup, car Leon Mudrac i Filozof, Anastazije Bibliotekar, Samona, biskup Gaze u Palestini, Eutim Zigaben, monah u Carigradu, itd.
Čini se da su na Zapadu s tom literaturom bili malo upoznati, ali smatra se da je Zapad upoznao „legende o Muhammedu“ preko „Kronografije“ Teofana Ispovjednika, „Povijesti Crkve“ Anastazija Bibliotekara te „Dogmatske panoplije“ i „Rasprave“ Eutima Zigabena.
Petar Venerabilis znači počinje na Zapadu studij islama gotovo sa nule. Za to mu je bio prijeko potreban prijevod Kur'ana i pouzdane biografije Muhammeda, a.s. Neki su grčki oci i pisci očito čitali Kur'an na arapskom (npr. sv. Ivan Damaščanski; Bartolomej, sirski monah u Edesi, vrlo vjerojatno i Niceta David Filozof, jer analizira pojedine sure Kur'ana), ali latinski pisci nisu znali arapski, pa je trebalo napraviti prijevod, koji je bio uopće prvi prijevod Kur'ana Časnog na Zapadu. U tu je svrhu Petar Venerabilis našao u Španiji sposobne ljude i skupo ih platio. U toj skupini bio je i Herman Dalmatin (porijeklom iz Hrvatske), ali je ipak glavni bio Robert od Kettona, kako proizlazi iz njegova „Predgovora prijevodu Kur'ana“. Ovaj dvojac Petar Venerabilis našao je u Španiji kako proučavaju i prevode islamska filozofska, astronomska i matematička djela.
Prijevod Kur'ana, koji je otpočeo 1141, bio je gotov već u ljeto 1143. Kada Petar Venerabilis kasnije piše knjigu „Protiv sekte Saracena“, s ponosom ističe kako su „kršćanski učenjaci, stručnjaci za arapski jezik, prodrli u njihova najdublja spremišta knjiga te na latinski preveli i knjige koje se odnose na islamsku religiju ili obred“, pa tom prilikom spominje Kur'an i „bilo koje druge svitke koji opijevaju islamski zakon ili zakonodavca“. Što se tu krije osim potpuno nepouzdanog prijevoda Kur'ana na latinski, na čijoj naslovnici je pisalo „Muhammed - lažni prorok“? Tu se, bez sumnje, podrazumijevaju prijevodi hrvatskog prevoditelja Hermana Dalmatina „O podrijetlu i odgoju Muhammedovu“ i „Muhammedov nauk“, koja se katkada zove i „Teologija Muhammeda, sina Abdalina, razgovorom objašnjena“, kao i „Saracenska hronika“, prijevod Roberta od Kettona.
Izdanje iz 1694. godine
Međutim, crkvena nauka smatra da je tu uključen i prijevod nekog puno važnijega polemičkog djela protiv islama, koji po izgledu i sadržaju spada u srednjovjekovnu kršćansku kontroverzistiku bliskoistočnog podrijetla i koji je tiskom izdao tek J. Muñoz Sendino 1949. pod naslovom „Apologija kršćanstva Al-Kindia“. Iz toga je djela Petar Časni obilno crpio podatke za svoja djela te sve navedeno sačinjava njegovu „Toledsku zbirku“ (Collectio Toletana), koja je bila temelj za novo proučavanje islama.
Sve u svemu, i crkvena nauka bilježi prigovor da je Petar Vunerabilis preuzeo neke podatke iz prevedenih arapskih spisa koji ne odgovaraju historijskoj istini, ali to opravdavaju time da nije imao istraživačke mogućnosti kakve imamo danas. Ipak, navodi se i velika pogreška koju je počinio, a koju je možda mogao izbjeći, a to je pretpostavka da je Muhammed, a.s., najprije pokušao zavladati u svojoj zemlji, pa se tek onda, kako bi lakše u tom uspio, „proglasio prorokom te se pod plaštem religije dočepao vlasti“. Ovo savremeni naučnik James Waltz naziva bitnom zabludom (essential error). Odnosno, pretjerana želja da se odbrani kršćanstvo vodilo je Petra Venerabilisa da stvori „kršćansko spremište duhovnog oružja“ (Christianum armarium), a bez obzira na sve to Venerabilisa se veliča kao nekoga koji je pokušao sučeljavanje kršćanstva s islamom prenijeti s bojnog polja na polje rasprave. Papa Benedikt XVl je na općoj audijenciji 14. oktobra 2009. naglasio da je „Petar Venerabilis bio čovjek mira i ljubavi, kao što su mnogi o njemu svjedočili“.
Crkveni naučnici vide i dijalošku perspektivu u njegovom djelu jer se trudio da prema Poslaniku islama bude koliko-toliko objektivan pa mu je priznavao zasluge što je preporučivao djela milosrđa, milostinje i molitve. Teško da se ovo može uzeti kao argument jer Venerabilis svaku moguću pozitivnu stranu islama odmah potom osporava, propituje i nipodištava.
Na koncu, pretjerano je govoriti da je djelo Petra Venerabilisa neka vrst miroljubive i mirovne misije u odbrani kršćanstva. Prije će biti da se vodio izrekom „upoznaj neprijatelja da bi ga mogao poraziti“ i to po direktnom nalogu same crkve. Uostalom, on islam vidi kao „vjeru đavola“ i „vjeru zablude“ koju „valja iskorijeniti“, a Poslanika islama označava kao „lažnog proroka“. Kako je islam „iskorijenjen“ iz Španije poznato je – nije bilo nimalo miroljubivo, štaviše. Kordoba je pala 1236, Sevilja 1248, a konačno i zadnje islamsko uporište, Granada, 1492. Zločini koje su pritom počinili kršćani bili su ogromnih razmjera.
Iz svega je na koncu nastao prvi prijevod Kur'ana na latinski i prvo studijsko proučavanje islama u Evropi. U današnje vrijeme kršćanski apologeti smatraju da je oštro pero Petra Venerabilisa i njegovo shvaćanje islama lišeno viška političke korektnosti od kojeg boluje savremenost te njegove nalaze uzimaju kao ozbiljan dokaz da je islam „lažna vjera“ i „da nije Božja volja“. Štaviše, širi se bojazan jer, kako kažu današnji branitelji katoličanstva: „U domovini blaženog Petra, Francuskoj, ima početkom 21. stoljeća više praktičnih vjernika muslimana, nego praktičnih vjernika katolika.“
