Sigurnosna situacija u Sarajevu odavno nije bila gora. Brutalna ubistva bez stvarnog motiva i povoda osim osionosti ubica, svakodnevne saobraćajne nesreće koje sve više nalikuju na pokušaje ubistva motornim vozilima, pokušaji zataškavanja identiteta pojedinih počinilaca krivičnih djela od “organa”, dok istovremeno situacija s narkoticima toliko izmiče kontroli da prljavi novac od droge ulazi u sve pore društva u takvoj mjeri da utječe na ekonomske parametre čitavog kantona.

No, šta za to vrijeme rade sarajevski profesionalni revolucionari, angažirani pojedinci, grupe za pritisak i njima bliska protestna ambasadorčad iz ostatka Bosne i Hercegovine? Idu u Tuzlu da traže smjene tamošnjeg ministra i direktora policije!

Zašto?

Odgovor je prozaičan. Zato što ambasadorska “trojka” suvereno vlada Kantonom Sarajevo dok je u Tuzlanskom kantonu na vlasti koalicija okupljena oko SDA.

Taj selektivan osjećaj za pravdu i nepravdu nije ništa novo. Baš kao ni instrumentalizacija tragedija u političke svrhe. Prisjetimo se samo svojevremenih protesta iz 2008. godine, kada je zbog ubistva u tramvaju tražena smjena sarajevske gradonačelnice Semihe Borovac i kantonalnog premijera Samira Silajdžića. Sjetimo se i tzv. bebolucije iz 2013. godine pa zatim i paljevina iz 2014. godine, koji su se na kraju pretvorili u otvoreni pokušaj državnog udara putem nasilne smjene vlasti.

Sjetimo se samo kako je “trojka” iskoristila slučaj ubistva Dženana Memića da dođe na vlast te da se pokušalo iskoristiti masovno umiranje građana od virusa korone, za šta su bile direktno odgovorne neadekvatne mjere “trojkine” Vlade Kantona Sarajevo, kako bi se narodni bunt i nezadovoljstvo preusmjerilo na KCUS i tamošnje ljekare.

Takva lista gotovo demonskog besramlja pokazuje modus operandi ovdašnjih plaćenika spremnih kidnapirati svaki tragični događaj kako bi ga iskoristili u političke svrhe. Istovremeno, ona svjedoči i o njihovoj spremnosti da šute, svjesno ignoriraju, pa čak i aktivno amortiziraju svaku pojavu i događaj koji su politički štetni za interese “trojke” i njenih sponzora iz ambasada.

Modus operandi je sasvim jasan. Dok vladajuća većina u Kantonu Sarajevo odbija čak i održati sjednicu kantonalne skupštine u vezi s narušenom sigurnosnom situacijom, iako se Sarajevo guši od kriminala, istovremeno izvozi svoje profesionalne revolucionare i aktiviste u druge kantone kako bi kidnapirali tamošnje tragedije i izazvali političke posljedice slične onima na kojima je “trojka” došla na vlast u Sarajevu.

U svemu ovome posebno je zanimljiva tzv. karton-revolucija, kojoj je narod već nadjenuo politički nekorektno, ali vrlo opisno i tačno ime koje ovdje ne možemo ponoviti. Ovi tuzlanski mezimci i kućni ljubimci zapadnih ambasada, koji ih koriste kao prezervativ za svoje političko siledžijstvo, vrlo su angažirani kada je riječ o zaštiti prirodnih ljepota planine Konjuh, ali istovremeno potpuno ignoriraju doslovno guljenje šuma i uništavanje čitavog ekosistema planina oko Vareša koje provodi britanska kompanija.

U istom maniru pažljivo odabranih ciljeva, dvostrukih kriterija i selektivne borbe za pravdu, kartondžije i njihovi saradnici danas iskorištavaju slučaj ubistva u Tuzli kako bi tražili smjene i pozivali na rušenje tamošnje vlasti, koju optužuju da “troši pare za ratne transportere koji ničemu ne služe”.

Iako nabavka transportera nema nikakve veza sa samim slučajem, u kojem je počinilac munjevito priveden i procesuiran, takve narativne poveznice otkrivaju one političke. Ako znamo da su se ambasade protivile opremanju MUP-a Tuzlanskog kantona transporterima i da su pokazivale aktivan interes da kadroviraju tuzlanskom policijom, kao što to već rade sa sarajevskom, te da im je vlast u Tuzlanskom kantonu trn u oku, postaje jasno čija to ruka povlači pijune od kartona.