S postizbornim intervencijama OHR-a, koje su rezultirale jačanjem etnokratskih principa vladavine u Bosni i Hercegovini, te ustoličenjem sadašnje vlade FBiH, na našoj se javnoj sceni, posebno onoj koja gravitira Sarajevu, političko stanje sve učestalije počelo opisivati kao “kolonijalno” i kao rezultat “imperijalističke” politike. I sam potpisnik ovih redova je, kritizirajući poteze ali i jezičke figure Visokog predstavnika u njegovim javnim nastupima, u kojima je hvalio period habsburške vladavine u Bosni i Hercegovini, posezao za arsenalom antikolonijalne retorike.
U međuvremenu, dogodilo se nešto neočekivano, pa je “probosanski” antikolonijalni diskurs dobio trojanski dar u liku jednog neželjenog saveznika iz političkih redova: Milorada Dodika, koji se i ranije redovno obrušavao na djelovanje američkog ili njemačkog ambasadora u Bosni i Hercegovini, a sad u svojim javnim istupima gotovo redovno “zapadnom imperijalizmu” suprotstavlja “suverenost” kao vrijednost. Čak je njegova stranka u državnom parlamentu pokrenula donošenje deklaracije o suverenosti kojom bi se sve strano uplitanje u Bosni i Hercegovini označilo kao nepoželjno i nelegalno. No jasno je da se taj koncept “suverenosti”, koji Dodik i njegova grupacija žele monopolizirati, može označiti kao falsifikat i očito je pokušaj manipuliranja osjećajem nezadovoljstva bosanskih građana zbog nekih poteza zapadne politike, jer on podrazumijeva samo otklanjanje zapadnih utjecaja, ali ne, recimo, i ruskog, koji i dalje minimizira.
Ta Dodikova “suverenost” također nipošto ne zabranjuje uplitanje susjednih zemalja u Bosnu i Hercegovinu, koje, objektivno, predstavlja najveći problem u izgradnji normalne i moderne države Bosne i Hercegovine, a time i suverenosti zemlje. U vezi s tim, pozivanje na vanjsku suverenost (u odnosu na Zapad) u izravnom je proturječju s negiranjem unutrašnje suverenosti koju izravno potkopavaju Srbija i Hrvatska, upravo uz pomoć svojih agenata kao što je Milorad Dodik.
To je važno naglasiti ne samo zbog toga što u posljednje vrijeme, a prvenstveno zbog rata u Gazi, neki glasovi u javnosti koji se predstavljaju kao bošnjački iskazuju određene simpatije prema Dodikovoj antizapadnoj retorici, nego i zbog razumijevanja činjenice da se kolonijalizam i imperijalizam u moderno doba manifestiraju u različitim stepenima, sadržajnim i prostornim. Naime, ako imperijalizam najprije shvatimo kao težnju za ekonomskom i političkom dominacijom nad drugim zemljama, a kolonijalizam kao doslovno zaposjedanje zemlje i preinačavanje njenog identiteta, onda ne možemo govoriti samo o zapadnom imperijalizmu jer prava opasnost za Bosnu i Hercegovinu dolazi naravno od susjednih zemalja koje imaju upravo takve aspiracije.
Ako na trenutak zauzmemo suverenističku perspektivu, odnosno poziciju u kojoj bi na prvom mjestu bila vrijednost opstojnost i samoodređenje bosanskohercegovačkog subjekta, onda valja imati na umu da je opasnost za gubitak, recimo, kulturne suverenosti veća što je potencijalni kolonizator sličniji objektu koloniziranja, a manja što je imperijalni okvir širi i bez jasne identitetske fiksiranosti. Tako je Bosna i Hercegovina zadržala svoju kulturnu prepoznatljivost u stoljećima imperijalne vladavine, osmanske ili austrougarske, dok je bila na pragu da se potpuno izgubi u kratkom razdoblju postojanja prve Jugoslavije, u kojoj je unutarnja i mentalna kolonizacija – o kojoj ćemo još govoriti – već krenula u punom zamahu.
No, pokušajmo sad taj kompleks imperijalizma, kolonijalizma i asimilacije podrobnije razabrati. Njemački historičar Jürgen Osterhammel koloniju određuje kao “novostvorenu političku tvorevinu, nastalu nakon invazije, koja se nadovezuje na pretkolonijalno stanje, a čiji su nosioci vladavine stranci, te u trajnom odnosu zavisnosti od udaljene matične zemlje ili imperijalnog centra, koji pak polaže ekskluzivno pravo na posjedovanje kolonije”. “Posjedovanje”, posebno posjedovanje zemlje, odnosno teritorija, u ovom je određenju veoma bitna kategorija – posebnu aktualnost ima u jeku trenutne rasprave o državnoj imovini.
Ali vratimo se na definiciju kolonijalizma. Postoji nekoliko varijanti kolonijalne vladavine: a) kolonije mogu biti prostori vladanja nad kojima strana sila vrši vlast u cilju privrednog eksploatiranja, strateškog osiguravanja imperijalne politike ili sticanja nacionalnog prestiža; b) kolonije se mogu instalirati kao vojne baze; c) kolonije mogu biti i “kolonije naseljavanja”; na vojno zaposjednuti prostor naseljavaju se kolonizatori iz matične zemlje okupatora, s ciljem korištenje jeftine zemlje i radne snage. Kolonijalizmom se na tragu ovog klasičnog modela mogu nazvati i situacije bez formalnog osnivanja kolonija u doslovnom smislu te riječi, kao što je “vladavina nekog naroda nad drugim narodom” pri čemu je ključna odrednica “kulturna stranost” vladajućeg naroda u odnosu na potčinjeni kolektiv.
Ipak, ne stvara svaka vladavina jednog nad drugim odmah i kolonijalnu konstelaciju. Ona nastaje onda kada potčinjena zajednica bude lišena “svojeg vlastitog historijskog razvitka” i preusmjerena u “služenje potrebama i interesima kolonijalnih gospodara”. Kulturalna razlika postaje bitna zbog toga što se od koloniziranih subjekata očekuje “akulturacija u skladu s vrijednostima i običajima” kolonijalnih gospodara, pri čemu nije potpuno isključena, mada je historijska rijetka, akulturacija u suprotnom smjeru, kada kolonijalni gospodari preuzimaju vrijednosti iz potčinjenih civilizacija.
Osim ova dva ključna momenta, izrabljivačkog potčinjavanja i kulturalne stranosti ili tuđinstva, Osterhammel navodi i još jedan aspekt koji je veoma bitan, a to je “interpretacija”, odnosno specifično stanje svijesti, kao što je to, recimo, orijentalizam koji je opisao Edward Said, a podrazumijeva kolonijalni pogled na drugog, odnosno stav o vlastitoj, pretežno, prirođenoj superiornosti u odnosu na potčinjene subjekte. Uglavnom se ovo mentalno utemeljenje moći ispoljava kroz tezu o nadmoćnosti vlastite kulture u odnosu na koloniziranu kulturu, što se opet povezuje s figurama historijskog poslanja ili misije, po kojoj je neka nadređena, veoma često metafizički shvaćena, instanca, odabranom kolektivnom subjektu (narodu, religijskoj zajednici, eliti) dodijelila zadatak da ovlada drugima da bi je civilizirala. Otuda proistječe i veoma jak neksus između imperijalizma i kulture koji je upravo Said podrobno analizirao u brojnim svojim spisima.
Dakle, možemo razlikovati političko-vojnu, privrednu i kulturnu kolonizaciju, pri čemu je osobito zanimljiv jedan aspekt ovog posljednjeg oblika podčinjavanja: riječ je o fenomenu koji ćemo ovdje nazvati mentalni kolonijalizam. To je situacija u kojoj podređeni subjekt preuzima dubinske matrice mišljenja i pogleda na svijet imperijalnog centra. U njemu se, dakle, ne mijenjaju samo vanjština (npr. usklađivanje odjevnih navika ili retorika), ne dakle samo semantika nego i struktura, gramatika svijesti. Od tog trenutka kolonizacija postaje historijska, jer nekoć podjarmljeni subjekt u svojoj svijesti gubi kontinuitet s vlastitom prošlošću, više nema pristup svojem nekadašnjem Ja, pa o njemu sad govori kao o nečemu stranom. Najdrastičniji primjer mentalnog kolonijalizma jeste potiskivanje, gubitak ili potpuni zaborav vlastitog jezika: to se recimo dogodilo u Irskoj, u kojoj od nezavisnosti traju sistematični pokušaji obnavljanja i literariziranja irskog jezika – no bez velikog uspjeha jer je, osim u nekoliko enklava, engleski i dalje dominantan kao jezik svakodnevne komunikacije.
Taj postupak mentalne (samo)kolonizacije svojedobno je analizirao Frantz Fanon u knjizi Crna koža, bijele maske, opisujući nastojanje nekih pripadnika kolonizirane crnačke populacije da se na svaki način i po svaku cijenu asimiliraju u bjelačku kolonizatorsku zajednicu. Međutim, u tome nikad ne uspijevaju u potpunosti jer se iza bijelih maski ipak krije crna koža iz koje ne mogu izaći – i koju će bjelački kolonizatori uvijek prepoznavati kao onu specifičnu razliku koja dijeli svijet gospodara od svijeta robova.
Nešto slično može se reći i za jednu tendenciju u dijelu muslimansko-bošnjačkih intelektualaca koji su, osobito nakon Prvog svjetskog rata, težili osobnom asimiliranju kao i akulturaciji svoje zajednice u većinski srpski (ili hrvatski) identitet. U tom procesu bilo je i objektivnih faktora prisile: u ovom slučaju to je bila naracija o pobjedi srpske vojske u Velikom ratu, raširena percepcija da je srpski “temeljni narod” nove jugoslavenske države, a identitetske konverzije dodatno su bivale ohrabrene onim intelektualnim velikosrpskim diskursom koji je govorio o “bratstvu”, i u kojem se forsirala teza da je srpski identitet dovoljno širok da primi pripadnike svih vjera, pa i muslimanske.
Kod manjeg dijela muslimanskih intelektualaca to je naišlo na plodno tlo, no i oni su se, prije ili kasnije, konfrontirali s činjenicom da ih sam čin identitetske konverzije u srpsku nacionalnost nije učinio ravnopravnim, jer se svetosavlje, naravno, nastavilo smatrati identitetskim središtem, dok je “srpske muslimane” i dalje pratila stigma proistekla iz fantazme “turskog greha”.
Danas možda nekome tragikomično djeluju upiranja nekih bošnjačkih intelektualaca da opravdaju svoje srpsko opredjeljenje, ali je veoma poučno pročitati jedno predavanje Hasana Rebca u mostarskom Gajretu iz 1930. godine pod simptomatičnim naslovom Šta je ometalo i ometa bratsku slogu Srba muslimanske i pravoslavne vere, u kojem Rebac, koji se inače prethodno snažno opredijelio za srpsku nacionalnost, unutar tog identitetskog okvira nastoji otvoriti prostor za bosanske muslimane i učiniti ih ravnopravnim s njihovim “sunarodnicima” pravoslavne vjere. Tako Rebac otvara svoje izlaganje već tada ustaljenom figurom o Bosni kao najčišćoj jugoslavenskoj (i srpskoj zemlji): “Nijedan deo naše domovine nije čistiji i nacionalno kompaktniji od dojučerašnje Bosne i Hercegovine. Nigde nema manje tuđinaca nego tu, nigde se ne govori naš jezik čistije, bez i jedne greške u padežu nego tu; i to je tako od kako su naši djedovi ˙[ijekavica u originalu, op.a.] došli na Balkan pa sve do danas.” Rebac tu konstrukciju čiste Bosne suprotstavlja ostalim dijelovima Jugoslavije koji su bili izloženi dubinskim “tuđinskim utjecajima”, dok su takvi uplivi u “bivšoj Bosni i Hercegovini” bili tek površni.
Drugim riječima, Bosna i Hercegovina – a ne Srbija – u toj je Rebčevoj naraciji zapravo “rasni” i jezički fundament srpstva. Izokrećući motiv “turskog greha”, on čak iznosi tezu da je primanje islama sačuvalo taj srpski supstrat: “Možda bi nacionalno bilo mnogo štete i po Bosnu i Hercegovinu od turskog osvajača da nije bilo te sretne okolnosti da su mnogi ondašnji naši zemljaci primili islam i time sprečili naseljavanje Turaka.”
Rebac kao pozitivno svojstvo osmanske vladavine ističe okolnost da Turci “nisu imali pretenziju da potčinjene asimiliraju”, te da su u tom smislu bili “površni zavojevači”, pa su “u Bosni dali potpunu vlast pomuslimanjenim Srbima”. Odavde je samo korak do teze da su zapravo muslimani ne samo ravnopravan nego možda i najvažniji element srpstva te da otuda polažu u najmanju ruku jednaka prava kao pravoslavci.
No, žali se Rebac u svom predavanju, to nije slučaj, jer pravoslavna crkva ne dopušta nikome da joj preotme vlast nad identitetskim centrom niti želi da se srpstvo postavi kao multikonfesionalno. Kritizirajući čak i sam kosovski mit, kao jednostran i netolerantan prema islamu, Rebac nastoji reinterpretirati i historijske događaje u kojima su se sukobljavali muslimani i pravoslavci u Bosni i Hercegovini. “Svaka akcija tadanje i Crne Gore i Srbije, svi pokreti i ustanci, bili su strogo prožeti onim srpstvom, koje je bilo čisto pravoslavlje, istina nacionalno pravoslavlje, ali isključivo i netolerantno, specijalno prema islamu. Je li čudo što su naši muslimani koji su već odavna primili islam i zavoleli ga isto kako su zavoleli naši pravoslavci svoje pravoslavlje, je li čudo što su osećali smernice tih pokreta i ustanika, kojima je bio cilj umanjiti islam i ekonomski uništiti naše muslimane, je li čudo što su kao neustrašivi ratnici, borci i junaci, suzbijale te ustanke i branili svoju veru i svoj imetak?”
Rebčev tekst, koji bi se, da nema srpskog predznaka i okvira, mogao pročitati i kao bošnjački nacionalistički pamflet, indikativan je primjer grčevitog nastojanja identitetskog asimiliranja bošnjačke zajednice u identitet pretpostavljenog kolonijalnog gospodara, uz pokušaj da se u izlaznu, dakle srpsku zajednicu ponese jedan element prijašnjeg identiteta, onaj vjerski. Rezultat bi u Rebčevom idealu bio neki inkluzivni, tolerantni i prošireni srpski identitet.
Istovremeno, ova njegova rasprava sama otkriva razloge neuspjeha tog projekta (samo)koloniziranja: identitetske matrice obično su fenomeni dugog trajanja i ako one nisu postavljene inkluzivno nego antagonistički prema drugim kulturnim i vjerskim sadržajima, teško će uključiti druge elemente kao ravnopravne. O tome nam svjedoči i jedna zanimljiva usporedba u historijskoj perspektivi: Hasan Rebac je još imao prostora propagirati srpstvo kao musliman, Emir Kusturica, da navedemo primjer jednog savremenika, morao je, da bi bio uvjerljiv, nacionalnu konverziju potkrijepiti i vjerskom.
Ovdje bih, pak, citirane Rebčeve opaske o Osmanskom carstvu kao “površnom zavojevaču”, kojeg nije zanimala asimilacija, uzeo kao podlogu za jedno bitno razlikovanje: kolonijalizam (a time, recimo, i prisila na identitetsku asimilaciju) česta je, mada ne uvijek nužna popratna pojava imperijalizma. Te dvije pojave treba posmatrati načelno odvojeno. Prema Saidu, “imperijalizam označava praksu, teoriju i stav dominantnog metropolskog centra koji vlada udaljenim teritorijama, dok ‘kolonijalizam’, koji je gotovo uvijek posljedica imperijalizma, predstavlja stvaranje naseobina na udaljenoj teritoriji.” U novije doba, u kojoj su klasične kolonije postale rijetkost, imperijalna vladavina znatno je evoluirala: prije svega u različite oblike hegemonijalnog poretka, pri čemu hegemonijalna sila u jednoj varijanti pribjegava strategijama mehke moći te ostvaruje određeni nivo upliva u političku, kulturnu i ekonomsku sferu. Taj slučaj imamo u nekim starijim imperijama, poput spomenute situacije u Osmanskom carstvu, ali naročito i Austro-Ugarske, koja je sebe inače doživljavala kao sljednicu Svetog rimskog carstva, a u posljednjoj fazi naglašeno se inscenirala kao nadnacionalnu tvorevinu u kojoj ima prostora za nacionalnu i kulturnu emancipaciju svih njenih naroda.
No, imamo istovremeno, i suprotnu tendenciju pretvaranja imperije u nacionalnu državu s težnjom da proširi svoje teritorije i kolonizira lokalno stanovništvo. Neki teoretičari i historičari čak smatraju da je imperija jedino moguća upravo kao nacionalno neutralni poredak s određenom univerzalnom civilizacijskom misijom, te da je negativni predznak imperijalizam stekao zbog svog paradoksalnog sjedinjavanja s nacionalizmom, koji mu je, historijski gledano, bio glavni protivnik u 19. stoljeću. To nacionaliziranje imperija rezultiralo je u nacionalnom imperijalizmu većeg formata, kao što je naprimjer ruski, turski, engleski, francuski ili njemački. A on je bio model za pseudoimperijalistički nacionalizam manjeg, regionalnog dosega, kao što su npr. u Srednjoj Evropi mađarski, a na Balkanu srpski, bugarski, hrvatski ili grčki. I tu vrstu ekspanzivnog nacionalizma pratile su katkada tvrde kolonijalističke prakse: od prisilne asimilacije do ciljanog naseljavanja.
KAKO SE SPASITI IMPERIJALISTIČKOG NACIONALIZMA
Time se vraćamo na početak naših razmatranja: imperijalni okvir, ako je dovoljno širok i inkluzivan, ne mora biti štetan za razvoj malih država i malih naroda. Kako pokazuje Ulrike von Hirschausen i Jörn Leonhard u svojoj novoj velikoj studiji Empires. Globalna povijest, indirektna ili direktna pripadnost nekom imperijalnom okviru je u historiji zapravo bila normalno stanje, a apsolutna nacionalna suverenost uglavnom veoma rijetka, i prvenstveno privilegija velikih ili izoliranih zemalja.
U svakom slučaju, taj široki i relativno blagi imperijalni okvir, kakav trenutno predstavlja pripadnosti zapadnoj političkoj hemisferi, uza sve dvojbe i opravdane kritike Zapada, bolje je rješenje od koncepta imperijalističkog nacionalizma, koji obično dolazi iz neposrednog susjedstva.
To vrijedi i za Bosnu i Hercegovinu. Uz dva bitna uvjeta: prvo, i to vrijedi načelno, a ne samo za naš slučaj, imperija je tradicionalno bila najprihvatljivija onda kad je simbolizirala mir, univerzalan pravedan poredak (u današnje doba npr. ljudska prava i jednakopravnost građana), te predstavljala ekonomsko blagostanje, civilizacijski napredak i onu vrstu postupne modernizacije koja nije previše zadirala u one sadržaje koje su kolektivi doživljavali kao jezgro svojega identiteta. Njena atraktivnost slabi onda ako se više ovi elementi ne prepoznaju.
Drugi uvjet vrijedi također načelno, ali posebno za Bosnu i Hercegovinu i njenu političku elitu: samo geostrateško opredjeljenje za imperijalni okvir gore opisanog tipa ne mora značiti podređenost, gubitak samosvojnosti i subjektivnosti, naprotiv; paradoksalno zvuči, ali za male zemlje, koje su na udaru potencijalnih susjednih kolonizatora, takva je vrsta orijentacije zapravo šansa da efikasnije odbrane svoju unutarnju i vanjsku suverenost. Ali samo onda ako političke elite, a i stanovništvo u cjelini, ne upadnu u zamku kolonizirane svijesti, same sebe ne postave u stanje podređenosti, i prepuste drugima da odlučuju o njihovoj sudbini.
Kao što to biva, i u ovakvim kompleksnim odnosima pravo je umijeće naći mjeru. Takvo umijeće naša trenutna vlast – ruku na srce, ni one prethodne nisu bile puno bolje u tome – nimalo ne pokazuje i na njima će biti najveća odgovornost ako se Bosna i Hercegovina uistinu pretvori u neku vrstu kolonije.
