Godišnjica je preseljenja mog dobrog djeda Jusufa. Pedeset šesta po redu. Stoga, a tim povodom, s dubokim poštovanjem donosim ovu proznu bilješku o njemu – o njegovom povratku kući iz ruskog zarobljeništva (1916-1919), iz sela Tjapkino u Ukrajini, pedesetak kilometara sjeverno od Odese, crnomorske metropole u kojoj je također boravio neko vrijeme, inkognito, nakon bijega iz logora. Evo priče:

Jusufu se, zatočenom u ruskom kazamatu, u Tuzli niko nije nadao. Tri godine o njemu nije bilo nikakvih vijesti. Nena Hanifa isplakala je oči za njim, djeca su ga zaboravila, a novouspostavljenu vlast (Kraljevina SHS) njegova sudbina nije zanimala. Pojavio se tiho, skoro stidljivo. Hladan je to susret s porodicom bio, barem se tako pričalo. Hanifa je nijemo zurila u njega suhim, isplakanim očima, djeca su uz vrisak skočila i sakrila se pod sećiju, samo je Šemso, Hanifin brat, ustao, zagrlio i nekako neprirodno svečano rekao: “Hoš geldin, zete! Sretan ti povratak!”

I Tuzla mu je izgledala drukčije – neugledna, mala, tijesna: od Džafer Mahale do Turalibegove džamije, s kraja na kraj čaršije, ni cigar duhana; od Kicelja do Ilinčice i manje. Tekije, u koju je nekad dolazio, nije ni bilo, do zemlje je srušena, nikad nije ni postojala, rekao bi neko, samo bi gdjegdje, kroz visoku travu i šikaru, zabjelasali njeni kameni temelji.

Ni žutobradog imama u Behrambegovoj džamiji nije bilo. Džemat je predvodio Jusufu nepoznat efendija, onizak, dežmekast, sa šakama kao u djeteta, sitnim i bijelim od nerada – vazio je na džumi o vrlinama Muhammeda, alejhisselam, sporadično smjerno obarao pogled i stavljao dječiju šaku na grudi svaki put kad bi izgovorio njegovo ime.

Ni njegovih tekijskih ihvana nije bilo, izginuli su svi redom u Srbiji i kojekuda, a derviš Halil, invalid, nesposoban za rat, dobro učen i iskreni mu dost, umro je poprijeko, napušten i zaboravljen. Teško mu je palo kad je to doznao.

Ubrzo je počeo ponovo raditi u Ahminoj pekari, ali ne kao pomoćnik, neki novi momci sad su šegrtovali: Jusuf ih je nadgledao, ponekad i podviknuo na njih kad bi se zanijeli pričom i smijehom – prijesan ili pregoren hljeb nikome ne treba, govorio im je.

Lijegao bi rano, budio se u ponoć, klanjao jaciju, u jedan počinjao s radom, završavao u pet.

U proljeće, s prvim lijepim danima, odlazio je u Koraj, raščišćavao ostatke izgorjele kuće, čistio njive zarasle u korov i rastinje, uzimao crnu zemlju u ruke, mrvio je i mirisao.

Ponekad bi se susretao sa seljacima iz okolnih pravoslavnih sela, njihov i njegov posjed dijelila je međa, nije je ni bilo doduše, urušila se od nebrige i zarasla u gustu travu, ali svako je znao dokle se pruža čije imanje, u tuđe se nije ulazilo, pa bi seljaci dolazili do međe, dovikivali ga i pozdravljali, možda isti oni koji su mu opljačkali i zapalili kuću, on bi otpozdravljao i pitao ih za zdravlje, usjeve, stoku...

Poslije bi razmišljao kako sve oko nas, pa i mržnja, ima dva lica, a oba su ružna, naročito ono prijetvorno dobrohotno – lijepim riječima i oprezom treba ga se čuvati, redovito bi zaključivao.

Tokom vremena, zbog narušenog zdravlja, ali i potrebe za samoćom, u Koraj je dolazio češće. Ljeti bi ondje i prebivao, posla je bilo mnogo, kuća se sporo gradila, ali nije mu to bilo teško, štaviše, nalazio je nutarnju okrepu u svemu tome: navečer, nakon cjelodnevnog rada, sjeo bi podno izvorišta žive vode koja je protjecala pored njegove kuće, pušio i netremice gledao u odbljeske zalazećeg narandžastog sunca na površini vode, u sitne ribe koje su se praćakale i halapljivo gutale mrvice hljeba koje im je bacao.

U Koraju mnogo i čita, epske narodne pjesme, prije svega, što je valjda bilo u suglasju s njegovim temperamentom i gorštačkom prirodom. Tako je poemu Ženidba Smailagić Meha, dugu više od dvanaest hiljada stihova i u izvedbi guslara-kazivača, “bošnjačkog Homera”, Avde Međedovića, čitao, vele, desetak puta, a koju stotinu stihova znao je napamet.

Savremenu poeziju nije razumijevao niti volio, naročito ne nakon što mu je sin, moj otac Ismet, tad srednjoškolac, pročitao Yeatsovu pjesmu “Drugi dolazak”. Strpljivo ga je saslušao, a potom gromko uzviknuo: “O, sačuvaj me, Bože! Pa, zar vas tome u školi uče?! Nosi to iz kuće! Odmah!”

U Tuzli, a poslije u Koraju, proživjet će Jusuf s Hanifom još skoro pola stoljeća u trpeljivom braku, bez ljubavi, nježnosti i puno priče. Kuća je bila puna šutnje. I mira. Pamti to i autor ovih redova.

Sve do kraja pedesetih godina, kad je ušao u pozno doba, onemoćao i zatvorio se u kuću, Jusuf je svakog mjeseca odlazio u Sarajevo ili Travnik, “nekim poslom”, kako je znao reći. Hanifa se, nakon prvotnog tihog otpora, svikla na njegova izbivanja i nije mu predbacivala zbog toga, a djeca su se radovala očevom odlasku, povratku još više – donosio bi knjige, indijsku svilu za Hanifu i kćerke i sivosmeđu halvu kakve u Tuzli nije bilo.

S puta bi se vraćao šutljiv i takav ostajao danima.

Šuškalo se – a takve je vijesti pronosila beskrajno radoznala strina Zarifa – da odlazi u tekiju, druži se s dervišima i čini zikrullah, što, opet, Jusuf, do kojeg dopirala takva šuškanja, nikad izrijekom nije potvrdio niti negirao, tek bi nehajno odmahnuo rukom i, kao za sebe, rekao: “Jah, besposlene glave, besposlicu traže.”

Sva isprazna naklapanja time bi bila za njega, a i za druge, osim strine Zarife, razriješena i skrajnuta.

Ipak, na poleđini jedne od svojih bilježnica, krupnim, neispisanim slovima, ostavio je, možda i svjesno, jasan trag:

“O, slugo tijela, koliko ćeš se truditi da mu služiš!?

Zar tražiš zaradu ondje gdje je gubitak?

Ti pristupi svojoj duši i usavrši njene vrline,

jer ti si čovjek zbog duše, a ne zbog tijela.”

Na drugi i pravedni svijet Jusuf je otputovao krajem ljeta 1968. godine.

Krenuo je u džamiju, okliznuo se na stepenicama, pao i ispustio dušu.

Otac je pričao da nena Hanifa nije zaplakala. Kršila je ruke i rekla, samo jednom, tiho: “Eto šta je Božji emer. Predevero je ratove, bolesti, ranjavanja i svakakve taksirate, a smandrlja se niz basamake i izgubi glavu.”

Otac je također pričao da su na Jusufovoj dženazi bili neki ljudi, njemu nepoznati, odjeveni u čudnu crnu odjeću – gledali su u mezar i tiho huktali, ne obraćajući pritom pažnju na ostale.

Nikad prije i nikad poslije nije ih vidio.