Nakon što smo počeli ići na džumu u splitskom mesdžidu, neki ljudi preko Harisa upoznaše se s nama i rekoše da su aktivisti SDA. Ja sam znao šta je ova stranka za Bosnu značila u to doba, ali da SDA ima u Hrvatskoj, to mi je bilo novo. Samir i ja dobismo ponudu da radimo jednu specijalnu vrstu operacije – razbijanje medijskog mraka u Splitu i okolici. Odmah sam zamislio kako nas dva nosimo neke velike reflektore usred tame i tmuše društvenog etera i usmjeravamo svjetlost na sve strane, kao u kakvom od dima i buke zagušenom disku, tjerajući medijske tmine od naših glava i naše svijesti. Taj neki čovjek, kojem se ne sjećam imena, reče da u centrali Stranke, na Prokurativama – tako provokativnom imenu splitskog trga – možemo doći, popisati koliko smo primjeraka novina uzeli, spakovati i ponijeti – Ljiljan, tadašnji heftični političko-kulturni magazin Republike Bosne i Hercegovine, što je u ta vremena štampan u Ljubljani, čini mi se. Ono što se kasnije dogodilo s ovim printanim medijem nije za neku diku, i samo je dio bolećivo zagušenog političkoga glasa razuma u važnim društvenim kretanjima i artikulaciji tzv. bošnjačke politike.

I tako, nas dva ponesemo neke izbjegličke ruksake, i pravac u Centralu po Ljiljan. Plan je bio da obiđemo, što je moguće više, izbjegličkih kampova u kojima su živjeli naši sunarodnjaci. Nismo mi to radili za pokoj babe Smiljane, niti badihava – od ondašnjih pet ili sedam kuna, mi smo imali cijelih 10% zarade, što i nije prevelika sreća, ali se sreća nekih često gradi na nadi drugih, mada nemam pravo kazati kako smo bili iskorišteni u tome poslu, i iako je posao bio u najmanju ruku opasan i nepredvidiv zbog okolnosti u kojima smo radili. Nismo mi tada mogli tražiti nikakve povišice zbog težine posla i društvenog konteksta u kojem smo radili. Jednostavno je bilo: uzmi ili ostavi. Procent koji smo imali nije Bog zna kakav, ali je nama bio zauhar – što kad imaš mogućnost besplatnog prijevoza, to je moglo biti isplativo, plus, kad se tome doda da si svakako besposlen, kako bi to kazala moja učiteljica Stevka, da “vataš zjala”, u svojoj izbjegličkoj bazi, i gubiš uzalud vrijeme, hem što si svakako bio u teškim okolnostima besparice i neimaštine, pa je sve to moglo biti dobar izgovor za ulazak u ovaj plemeniti biznis. Ovako, makar si se nečim mogao baviti i živjeti u naivnom uvjerenju da je to ipak neka borba za opće dobro zajednice kojoj pripadaš. 

Nije to bio moj prvi pokušaj da nešto kao tinejdžerčić počnem privređivati za moju porodicu. Sjećam se kako sam prvi put u životu nešto zaradio svojim trudom i radom, te u naturi, u obliku paketa mlijeka, naplatio svoj fizički posao nakon što sam pomogao da se istovari neki veliki šleper s humanitarnom pomoći. Svakog utorka, gotovo rutinski, iako mi je to isprva bilo ponižavajuće, ali se u belaju zaboravi i na rz i na obraz, išao sam na glavnu pijacu u Splitu i nosio viškove od onih crvenih mesnih narezaka koje sam prodavao budzašto, kao i one neke odvratne riblje konzerve marke Mackarel, te nekada i manistru, možda čak neke safune i sl. I išlo je to kao halva: splitski penzioneri uvijek su rado kupovali našu kvalitetnu a dobro jeftinu robu, a mi bismo onda za zarađeni novac kupovali ono što nam je bilo potrebno i što nismo dobijali u humanitarnoj pomoći.

U jesen te 1993. godine Samir i ja bili smo glavni pomoćni radnici u projektu koji je tada vođen u Kaštelima, kada smo s nekim geometrom, inače sinom poznatog bh. glumca Adema Čejvana, čijeg se imena ne mogu sjetiti, hodali po Kaštelima noseći onaj veliku rasklopivu drvenu pantljiku od četiri metra, kojim je Čejvan, pomoću one neke sprave, mjerio udaljenosti, razdaljine, širine, a onda bi upozorio da se treba nešto na nekom mjestu opiturati. Kad mi reče da opituram, nisam pojma imao šta glavni majstor želi, dok on ne uze omanju kanticu s crvenom farbom i veliki kist te nam pokaza kako se crta crvena tačka na čvrstom nepokretnom materijalu, najčešće u kamenu, kojeg je bilo za izvoza. Ne znam zašto je Čejvan došao u izbjeglički kamp po radnu snagu, ali je jedno sigurno – tu je nadnica mogla biti najniža, pa sve mislim da smo za cijeli dan skakanja s kamena na trnjište, s trnjišta na šikare dobijali po dvadesetak kuna. Jedne prilike, mislim da je to bilo još 1992, išli smo ponad magistrale i pokušavali kopati neke kanale, ali to niko živ od nas, naročito mlađih i nejakih, nije mogao jer je to sve bio goli kamen zakamufliran ispod slabih slojeva suhe pjeskovite zemlje, pa smo brzo odustali. Naknadu za pokušaj nismo dobili, a žuljeva nije nedostajalo. Tada je jedan naš izbjeglički zastupnik, rođeni Fočak, čovjek od četrdesetak godina, nešto psovao gazdi koji nas je unajmio da za jeftine pare uradimo dobro težak posao, i rekao mu da se ovo može samo dinamitom iskopati i da mu bježi s očiju dok mu on oči nije iskopao. I tako mi neslavno završismo svoj nedovršeni posao. Imao sam jednoć priliku raditi i u pekari kod nekoga Albanca, katolika. Ako mi je išta u životu teško palo, onda je bilo to. Jedva sam čekao da Bog stvori zoru i da glavom bez obzira pobjegnem iz pekarskog pakla, u doslovnom i figurativnom smislu. Nije noćni posao za mene, džaba je. 

I tako smo poslije, svakog petka, otkako nam se pružila prilika da radimo ovaj novi gospodski posao, čini mi se, poslije džume, u bazu po primjerke Ljiljana i onda cijelu heftu obilazi izbjegličke kampuse – od Stobreča do Trogira, pa i dalje, dokle je bilo besplatnih međugradskih autobuskih linija. Najdraže nam je bilo u svom izbjegličkom vilajetu ispričati našem svijetu kako je važno da znamo šta se događa oko Bosne iz naših medija, da nam se ne baca prašina u oči, da je medijska pismenost važan dio borbe za opstanak, bla-bla, bla-bla. Čak se sjećam kako sam u Ljiljanu čitao pa kasnije sagovornike uvjeravao u istinitost tvrdnje u ozbiljno koncipiranoj kolumni u kojoj se govorilo kako će se u Džennetu, pored arapskog, pričati na perzijskom i bosanskom jeziku usljed težine žrtve koju su podnosili narodi koji govore ovim jezicima s ciljem očuvanja dina i imana.

I nije da nije bilo uspjeha. Isprva nam nije bilo lahko, valjalo nam se relaksirano ponašati, prodaješ nešto, poput onih prodavaca što hodaju od vrata do vrata i nude robu koja ti ne treba. Ali Ljiljan, to je nešto što je nama kao društvu bilo nasušno potrebno. Jesam li u to stvarno vjerovao ili sam sebe natjerao da u to vjerujem, nisam siguran. Tako Samir i ja upadnemo kao kakvi hajduci u izbjegličko selo, i umjesto da robimo i palimo, nudimo svoju vrijednu robu za jeftine pare. Nije nam bio problem pokucati na gotovo svaka vrata i upitati sunarodnjake da li žele biti informisani. A ako kažu da žele, onda bismo ispričali neke sočne detalje iz nekih reportaža, feljtona, analiza, kolumni.

Sjećam se da sam i tada imao izoštren osjećaj za očuvanje i preferiranje bosanskog jezičkog iskaza, makar prema onome što sam mnio da je tako, iako sam bio potpuni laik, nedovoljno iskustven i životno nepripremljen. Znam da sam, čitajući Ljiljan u to doba, prešao s oblika negacije glagola imati tj. nemati na nejmati, prema onome što je tadašnji glavni urednik forsirao kao specifični oblik bosanskog jezičkog identiteta. I ne znam ja koliko je to nejmanje mene držalo, ali da se nije imalo, nije. Nejmanje je bilo sastavni dio naše neiživljene mladosti. I dobijali smo razne i različite odgovore od zainteresiranih i nezainteresiranih. Neko bi nas čak ponudio i kahvom, a Samir je u tim trenucima igrao odsudnu ulogu, znajući kako treba s ljudima, po starinski i ljudski. Pošto smo obilazali svaka vrata, neko bi nas i narezilio, tvrdeći da ne čita muslimansku propagandu i da nam više nikad nije palo na pamet da dođemo, ne samo na njegova vrata, već u kamp uopće. Žurili bismo glavom bez obzira, i udaljavali se sa svojevrsnog kriminogenog mjesta, te bismo, nakon dosta prolivena znoja, sišli do obale, raspremili se u nešto što smo ponijeli kao sastavni dio novinarske opreme, te razuzdano ili poistilahu, hladili glave i stražnjice u slanoj vodi Jadrana. Taj dio našeg posla bio je sigurno najdraži. Kad bi se sumiralo stanje, i kad bismo se spremali za završetak posla, polahko bismo išli na autobus i vraćali se u svoju sigurno nesigurnu logu. A onda bi se pripremao plan za novi dan, jer smo bili već dobro naučili onu staru izreku: “Novi dan, nova nafaka.”

U tom svom poslu, i u kompleksu svih naših načina privređivanja u tim trenucima, nekako nam je ovaj posao stvarao poseban osjećaj jer smo se sve nadali da će on podrazumijevati “i sevap i ćevap”, odnosno onako kako nam je Haris govorio da je čuo od starih bosanskih hodža, da je najbolji posao onaj koji urodi i zaradom na ovom i nagradom na onome svijetu, a zapravo i ćevapom i sevapom.

Ko je tada znao da će Samira svojevrsni oblik novinarske struke pratiti i danas. Ko zna, da se nije tada otisnuo u neku vrstu žurnalističkog posla, a distribucija informacija konačni je i važni rezultat ove profesije, možda danas ne bi bio to što jeste. Ko zna, da nije kasnije u medresi pisao kolumne za zidne novine, da li bi danas novinarski smjelo i neposredno, pripremao priloge za matičnu medijsku kuću. Ko zna, ko zna...