Dana 3. aprila, bivši predsjednik Kosova, Hashim Thaci, pojavio se pred posebnim sudom u Haagu zajedno s trojicom drugih istaknutih političara i bivših visokih zvaničnika Oslobodilačke vojske Kosova (OVK), Kadrijem Veselijem, Rexhepom Selimijem i Jakupom Krasniqijem, optuženima zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina počinjenih tokom rata na Kosovu 1998.-1999.
Početak suđenja izazvao je negodovanje među kosovskim Albancima, koji se boje da bi ono moglo zamagliti istinu o ratu i implicirati jednaku odgovornost Srbije i Kosova u sukobu. Dan prije početka suđenja, hiljade kosovskih Albanaca izašle su na ulice u glavnom gradu Prištini, držeći transparente na kojima je pisalo “Kosovo se ne može promijeniti”, “Sloboda ima ime – OVK” ili “Evropo, šališ li se ?”, te pozivali na pravdu a ne na politiku.
Proces suočavanja s ratnim zločinima počinjenim tokom rata na Kosovu bio je složen i kontroverzan od kraja oružanog sukoba 1999. Neki od najtežih zločina počinjenih na Kosovu procesuirani su i suđeno im je na Međunarodnom sudu za bivšu Jugoslaviju (ICTY ), gdje je pet od osam procesuiranih Srba na kraju osuđeno. ICTY je također optužio šest Albanaca, uključujući bivše komandante OVK, Ramusha Haradinaja i Fatmira Limaja, koji su oslobođeni. Tribunal je zatvorio svoja vrata 2017., što su neki stručnjaci na Balkanu smatrali nezrelom odlukom zbog mnogih slučajeva koji su ostali neriješeni.
U 2015. godini, Skupština Republike Kosovo osnovala je Specijalna vijeća Kosova i Ured specijalnog tužitelja prema međunarodnom sporazumu za suđenje za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti počinjene tokom i nakon sukoba. No, sud je produbio kontroverzu u vezi sa procesuiranjem ratnih zločina na Kosovu. Sud ima ograničeni mandat i do sada je procesuirao samo kosovske Albance. U međuvremenu, napori Srbije da procesuira ratne zločine od 2017. bili su ograničeni. Nadležnost suda jasno kaže da on goni pojedince za njihovu krivičnu odgovornost, ali na Kosovu se suđenje vođama OVK uglavnom doživljava kao suđenje protiv OVK u cjelini i albanskog otpora u ratu.
Za većinu kosovskih Albanaca, oni kojima se sudi hrabro su branili zemlju od brutalne kampanje etničkog čišćenja koju je vodila Srbija pod Slobodanom Miloševićem, tokom koje je više od 800.000 kosovskih albanskih civila nasilno protjerano iz svojih domova, a hiljade su ubijene i silovane.
Od 13.517 ubijenih u sukobu, 10.415 su bili Albanci, 2.197 Srbi, a 528 Romi i pripadnici drugih zajednica. Niko ne poriče da su pojedini pripadnici OVK možda počinili zločine ili potrebu da se suoče s pravdom. Specijalna vijeća su u decembru osudila bivšeg komandanta OVK-a na 26 godina zatvora zbog ratnih zločina. Kosovari razumiju ovu presudu i prihvaćaju da takvi zločini ne mogu i ne smiju ostati nekažnjeni. Ipak, i dalje su frustrirani što sud procesuira samo kosovske Albance, dok hiljade njih još uvijek čekaju da njihovi počinitelji budu procesuirani za ratne zločine.
Osnivanje suda također je bilo kontroverzno. Ideja o Specijalnim vijećima pokrenuta je nakon što je švicarski političar Dick Marty 2010. napisao izvještaj za Vijeće Evrope u kojem je naveo da je vodstvo OVK-a počinilo ratne zločine, uključujući trgovinu organima. Martyjeve optužbe, posebno one za trgovinu organima, privukle su pažnju svjetskih medija, a naširoko su se proširile ruskim i srpskim kanalima vijesti. Ali sada kada je sud uspostavljen i radi, trgovina organima nije spomenuta u optužbama niti na suđenju, što je navelo mnoge kosovske Albance da dodatno preispitaju ciljeve suda.
Sjedinjene Države i Evropska unija izvršile su veliki pritisak na kosovsku vladu da uspostavi sud. EU je perspektivu pristupanja Kosova EU-u uvjetovala stvaranjem specijaliziranih vijeća: dva mjeseca nakon što je Kosovo izmijenilo svoj ustav kako bi uspostavilo sud, EU je potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, koji je označio prvi formalni korak u odnosu Kosova s EU-om i svoju perspektivu članstva. Kosovo nije imalo drugog izbora nego slijediti, budući da je uveliko ovisno o podršci koju dobiva od tih zapadnih partnera za svoju izgradnju države i međunarodno priznanje. U međuvremenu, EU i SAD povećali su saradnju sa Srbijom u posljednjih nekoliko godina, u nastojanju da ubrzaju njezinu integraciju u EU i odvoje je od Rusije.
Posljednjih su godina Srbija i Kosovo još više odmakli od pomirenja, djelimično zato što srbijanska vlada odbija priznati brutalnu ulogu koju je Srbija odigrala u ratu. Zapad je uspio natjerati Kosovo da se suoči sa svojom prošlošću, ali nije uspio natjerati Srbiju da učini isto. To bi nažalost moglo poslužiti revizionističkoj retorici srpske vlade o ratu. I riskira daljnje učvršćivanje osjećaja neprijateljstva između dviju zemalja i sprječavanje pomirbe.
Uspostava kosovskih specijalnih vijeća i suđenje otkrivaju izazove tranzicijske pravde. Sud bi trebao proširiti svoj mandat na zločine koje su počinili Srbi u sukobu, čime bi se uspostavilo povjerenje u sud i pomoglo objema stranama da se suoče s prošlošću. U suprotnom, trebalo bi se usredotočiti na brzo donošenje presude koja bi omogućila Albancima da zatvore ovo poglavlje svoje historije i počnu zamišljati mir i pomirenje sa Srbijom.
U međuvremenu, Zapad bi trebao iskoristiti svoj utjecaj na Srbiju kako bi izvršio pritisak na vodstvo da procesuira visokorangirane ratne zločince u Srbiji. U konačnici, pomirenje između dviju zemalja zahtijeva da obje strane priznaju svoju odgovornost za ratne zločine počinjene na Kosovu. Zapad bi trebao podržati ovaj proces na način koji ne riskira posluživanje revizionizma srpske vlade prema ratu. (Tafta Kelmendi, ECFR)
