Nakon uvjerljive pobjede tročlane koalicije ultradesničarskih stranaka na italijanskim parlamentarnim izborima održanim 25. septembra 2022. godine, kojom dominira stranka Braća Italije, neofašistička stranka koju predvodi Giorgia Meloni, Italija će prvi put u svojoj modernoj političkoj povijesti dobiti ženu za predsjednicu Vlade. Osim toga, ako bude imenovana za premijerku Italije, treće evropske države po veličini i ekonomskoj moći, što je ovog momenta više nego izvjesno, s obzirom na njen profil, popularnost i dominantnu poziciju njene političke partije, Giorgia Meloni bit će prvi lider italijanske stranke na vlasti čija bi politika, barem u teoretskom pogledu, po svojoj ideološkoj orijentaciji, mogla biti najbliža fašističkoj politici Benita Mussolinija, fašističkog vođe Italije prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata. 

Dakako, riječ je o presedanu i do danas najzanimljivijem i najneočekivanijem eksperimentu u postratnoj pacifističkoj i liberalnoj povijesti Evrope. Braća Italije jedina je ozbiljnija politička stranka koja je bila u opoziciji za vrijeme vladavine sada već odlazeće Vlade nacionalnog jedinstva, koju je predvodio tehnokratski premijer Mario Draghi. Oklijevanje da bude apsorbirana u prethodnu vladu ovoj je profašističkoj partiji osiguralo stanoviti kredibilitet među glasačima. 

SVE POD PAROLOM KONZERVATIZMA 

Po ocjeni eksperata za politički populizam i neofašističke pokrete u Evropi, Meloni je ocijenjena ne samo kao populistička demagoginja zbog svojih vatrenih govora na političkim skupovima na kojim je često uzvikivala “Ja sam žena, ja sam majka, ja sam Italijanka, ja sam kršćanka i to mi nećete oduzeti” već je i kao potencijalni budući fašistički lider evropskog transnacionalnog fašizma otjelovljenog u ultradesničarskim političkim pokretima Italije, Španije, Francuske, Poljske i dakako Mađarske.  

Meloni je rođena u rimskoj radničkoj četvrti Garbatella od majke Sicilijanke i oca sa Sardinije. Pripada nižoj društvenoj klasi koja gaji stanovit prezir prema urbanim gradskim elitama i tradicionalnom političkom liberalnom establišmentu. Meloni je isticala kako će njena politička stranka biti jedina autentična italijanska politička opcija koja će do kraja ostati u opoziciji Vladi odlazećeg premijera Draghija nakon što je ovaj tehnokratski premijer formirao veliku koaliciju u februaru 2021.  

Demokratska stranka lijevog centra jedina je ozbiljna snaga koja se mogla suprotstaviti desničarskoj koaliciji. Ali ujedinjena krajnja desnica, koju pored partije Braća Italije i populističko-nacionalističke Lige bivšeg ministra unutrašnjih poslova Mattea Salvinija čini i Forza Italia, partija bivšeg premijera Silvija Berlusconija, uspjela je osigurati podršku italijanskih građana.  

Predvodnica ultradesničarske koalicije, stranka Braća Italije, koja će u narednom periodu upravljati Italijom, osnovana je 2012. Ova desničarska politička opcija nije nastala u vakuumu i preko noći, već baštini ideje poznatog Nacionalnog saveza, političke opcije koja ima duboke korijene u italijanskom društvenom pokretu Movimento Sociale Italiano (MSI), koji su formirali članovi Nacionalne fašističke partije diktatora Benita Mussolinija. Naravno, Meloni poriče bilo kakvu vezu s Mussolinijevim idejama, ali ni u jednom momentu nije jasno osudila njegovu vladavinu i zločine.  

Meloni je aktivna u politici od svoje rane mladosti, navodi Piero Ignazi, profesor emeritus na Univerzitetu u Bolonji i ekspert koji izučava razvoj stranke Braća Italije. Ovaj ugledni italijanski profesor tvrdi da su identitet i ideologija pobjedničke stranke najvećim dijelom vezani za postfašističke tradicije. On također navodi da je ova stranka prilično fleksibilna i inovativna u smislu da pragmatično i vješto svoju političku platformu kombinira s tradicijom nekih uobičajenih i općenito prihvatljivih (mainstream) konzervativnih ideja, uključujući i neoliberalne elemente, prvenstveno slobodno poduzetništvo. Naravno, dobar dio članstva stranke također uključuje i mnoge nostalgičare koji čezne za Mussolinijevom vladavinom, iako se Meloni obično javno distancira od Mussolinijeve politike, svjesna koliko bi to moglo naštetiti njenoj stranci. Svoje pravo opredjeljenje Meloni kamuflira predstavljajući se kao zaštitnica porodice, italijanskog nacionalnog identiteta, kršćanske tradicije i izrazito je kritična prema LGBTQ zajednicama, koju optužuje za nizak natalitet. Njena politička partija također je obećala da će osigurati besplatne dječije vrtiće kako bi olakšala porodicama da se lakše odluče na rađanje više djece. Obećala je naknade porodicama s djecom u visini od 400 eura mjesečno. 

KSENOFOBIJA I ISLAMOFOBIJA  

Drugim riječima, u politici ove stranke ima elemenata koji nailaze na odobravanje većine konzervativno orijentiranih građana u Evropi. Ono što predstavlja problem u politici njene stranke, a što će sigurno dobrim dijelom biti i politika buduće italijanske koalicione desničarske vlade jeste odsustvo humanog pristupa prema politici glede imigracije i prepoznatljiva ksenofobija i islamofobija s obzirom na prisustvo antiislamskog sentimenta koji se kamuflira kritičkim stavom prema tzv. islamizmu. Ono što je također primjetno jeste da je buduća premijerka Italije posebno bliska mađarskom nacionalističkom premijeru Viktoru Orbanu, kao i francuskom krajnje desničarskom Nacionalnom skupu i španskom desničarskom pokretu Vox. Nije tajna da Meloni kultivira bliske veze s američkom krajnjom desnicom i ideologijom trumpizma, jer je s bivšim predsjednikom Donaldom Trumpom prisustvovala Konferenciji konzervativne političke akcije. 

Jedna od prepoznatljivih karakteristika savremenih evropskih desničarskih političkih stranaka i njihovih lidera jeste zanimljiva bliskost s Rusijom i ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, koji je i sam ideološki pod utjecajem ultranacionalističkih ideologa ruske desnice, Aleksandra Dugina i drugih ruskih antikomunističkih nacionalističkih filozofa poput Ivana Ilyina. Poznata je Putinova bliskost s Marine Le Pen u Francuskoj ili pak s Viktorom Orbanom, kao i s protagonistima italijanske desnice Berlusconijem i Salvinijem. Međutim, ovo je moment gdje se nova premijerka Italije Meloni razlikuje od svojih desničarskih evropskih i italijanskih kolega. Naime, njen politički pokret daje čvrstu i nedvosmislenu podršku Ukrajini i atlantskom savezu i kritičan je prema ruskoj invaziji Ukrajine. Ovakav personalni i odnos njene partije sigurno će joj otvoriti mnoga vrata u Bruxellesu i Washingtonu. U tome se također ogleda politički pragmatizam koji govori da bi ova protagonistica neofašizma, s vremenom, posebno na čelu Vlade, mogla revidirati svoja ideološka stajališta s obzirom na njenu sposobnost prilagođavanja političkom ambijentu koji je neophodan u koridorima vlasti, a koji i nije bio nužan u opozicionoj politici. Iako ovu italijansku političarku prate vijesti i optužbe da nije stekla valjanu srednjoškolsku diplomu, mora joj se priznati politička upornost, dugogodišnje iskustvo u politici od aktivističkog omladinskog nivoa, preko lokalne i regionalne vlasti pa sve do pozicije najmlađe ministrice u državnoj Vladi Italije u kabinetu bivšeg premijera Berlusconija. 

ZAGOVORNICA “EVROPE NACIJA” 

Činjenica da Meloni također tečno govori četiri evropska jezika, francuski, španski i engleski, pored maternjeg italijanskog, dokazuje da je riječ o osobi s izuzetnim sposobnostima i vještinama koja je dugo vremena možda i oblikovana i pripremana za poziciju prve italijanske premijerke i potencijalnog budućeg lidera profašističke transnacionalne evropske politike. Ono što Melonijevu također izdvaja od ostalih političara desnice jeste njen izrazito pozitivan stav prema Evropskoj uniji i prema transatlantskom NATO savezu, s tim da ona ipak kritizira politiku čvršće integracije Evrope, preferirajući, kako je rekla, “Evropu nacija”, za razliku od drugih desničara koji se zalažu za izlazak ne samo iz Evropske unije već i same eurozone. Sve ove specifične karakteristike reflektiraju utjecaj američke desnice na Melonijevu te se da naslutiti njen snažan proamerički i euroatlantski stav. Da li je to stvarna ideološka naklonjenost ili goli oportunizam kako bi od Bruxellesa iskamčila punih 200 milijardi dolara koje je Evropska unija obećala Italiji u znak podrške rehabilitaciji njene ekonomije s obzirom na to da je Italija najviše bila pogođena pandemijom virusa korona, pokazat će njena politika kad bude na čelu Italijanske vlade.  

Kapitalizirajući na svom ozbiljnom držanju , porijeklu iz radničke klase i činjenici da se kao žena uspjela izboriti da postane lider političke partije u pretežno muškom i konzervativnom miljeu italijanske politike, Meloni je uspjela popularizirati i učiniti privlačnom svoju političku stranku Braća Italije čak i izvan njenih tradicionalnih uporišta u ruralnim sredinama, i to pretežno u južnim područjima Italije, ostvarivši i nekoliko pobjeda na lokalnim izborima u sjevernim, bogatijim industrijskim dijelovima Italije. Zanimljivo je da je njena stranka ostvarila i impresivne rezultate u gradu Palermo, najvećem gradu Sicilije koji inače predstavlja dugogodišnje tradicionalno uporište italijanske ljevice. Koliko će Meloni uspjeti održati vladu desničarske nacionalne koalicije, koja će, očigledno je, biti uskoro formirana, ovisit će o tome koliko će uspjeti očuvati jedinstvo unutar koalicije koja, iako desničarska, ipak nije homogena, a postoje i ozbiljni animoziteti i lična netrpeljivost među njenim liderima.  

“Izbor prve žene premijerke u zemlji uvijek predstavlja raskid s prošlošću, a to je svakako dobra stvar”, izjavila je nedavno bivša šefica američke diplomacije Hillary Clinton na Međunarodnom filmskom festivalu u Veneciji. Clintonova je, naravno, govorila o Giorgiji Meloni, članici Italijanskog parlamenta, čiji je ulazak u povijest očigledno garantiran pobjedom njene stranke Braća Italije kao predvodnice tročlane ultradesničarske koalicije, kao što se i očekivalo na izborima održanim prošle nedjelje. Ono što Clintonova nije spomenula, a što je važno i što joj ne ide na čast jeste i to da pobjeda Melonijeve predstavlja kontinuitet s najmračnijom italijanskom epizodom, fašističkom diktaturom Benita Mussolinija, a upravo je to rezultat pobjede tročlane desničarske populističke koalicije u Italiji.  

ZAPAD RAČUNA NA PRAGMATIZAM MELONIJEVE 

Sa stanovišta interesa zapadne liberalne politike, američke i evropske, pozitivna je činjenica da je stranka Braća Italije uspjela nadjačati desničarske koalicione partnere, Ligu Mattea Salvinija i Forza Italiju Silvija Berlusconija, nametnuvši se kao lider koalicije s najvećim izbornim mandatom, zbog većeg povjerenja vodećih zapadnih sila u pragmatičnost ove političarke i kompatibilnost njene političke orijentacije s aktuelnom politikom kolektivnog zapada, prvenstveno kada je riječ o odnosu prema Putinovoj Rusiji i prema budućnosti EU, u čemu je Melonijeva tik uz rame interesa kolektivnog zapada, bez obzira na neugodnost da pripada profašističkoj političkoj opciji. S obzirom na utemeljenje ove političke partije u idejama i ideologiji Nacionalne fašističke partije Italije, koja je nakon Drugog svjetskog rata zabranjena i čije je političke ideje u blažoj formi nastavio Italijanski socijalni pokret (MSI), Italija je dobila ne samo prvu ženu premijera već i revnu aktivistkinju MSI-a i novu vladu koja će dobrim dijelom u ideološkom smislu biti utemeljena na idejama italijanskog fašizma, ma koliko se to pokušavalo retuširati, kamuflirati i negirati. Lideri stranaka se mijenjaju, ali Braća Italije ne mogu jednostavno izbrisati svoju nedavnu prošlost niti će svjetska javnost zaboraviti poklič Melonijevog prethodnika na čelu stranke kada je uzviknuo: “Svi smo mi nasljednici Dučea!” 

Ono što buduću premijerku Italije karakterizira kao uobičajenu konzervativku jeste politička filozofija njene stranke koja izražava skepticizam prema globalizmu čiji je cilj, kako navodi, uništavanje nacionalnih identiteta i svega drugog što jednu naciju definira i što je oblikuje kao civilizaciju. Lista neprijatelja ove konzervativne ideologije svakako je LGBT lobi koji uništava porodicu i identitet, drugi jasno definirani neprijatelj jeste mađarsko-američki finansijer i špekulant George Soroš, koji pod parolom ideje otvorenog društva finansira projekte političke unifikacije društava, koji navodno finansira masovnu globalnu imigraciju koja predstavlja najveću prijetnju bijeloj rasi, koju, opet navodno, želi zamijeniti imigrantima iz Afrike, Azije i Južne Amerike. Iako je ranije podržavala ruskog predsjednika Putina, Meloni je pragmatično promijenila retoriku nakon ruske invazije na Ukrajinu kako bi se prilagodila općem pravcu politike zapada.  

Giorgia Meloni se sa svojom francuskom desničarskom kolegicom Marine Le Pen razilazi u pogledu ekstremističke povijesti svojih pokreta. Primjerice, Le Pen je svog oca Jeana Marieja Le Pena svojevremeno isključila iz vodstva Nacionalnog fronta zbog njegovog otvorenog rasizma i negiranja holokausta. Meloni, međutim, nikada nije u potpunosti odbacila svoju povezanost s italijanskom neofašističkom tradicijom, iako, naravno, pragmatično tvrdi da je njena stranka tek “konzervativna” te da je fašizam stvar prošlosti. 

 PROSTOR ZA RAST FAŠISTIČKE POLITIKE  

Postoje i neki stranački simboli koji jasno ukazuju na pravi karakter Melonijeve i njene političke partije. Ona je uporno odbijala prijedloge da ukloni plamen trobojnice koji se nalazi u logotipu njene stranke Braća Italije. Ovaj je amblem simbolična poveznica i predstavlja kontinuitet ove stranke s njenom fašističkom prošlošću jer je oživljavanjem amblema MSI-a pokazala odanost tradiciji italijanskog fašizma.  

Karakteristično je i značajno podsjetiti, kako navodi Ruth Ben-Ghiat, autorica renomirane studije Strongman: Mussolini to the Present (Diktatori: od Mussolinija do danas), američka historičarka koja se bavi poviješću fašizma, da Italija nikad nije prošla kroz proces ekvivalentan njemačkoj denacifikaciji nakon Drugog svjetskog rata. Na početku tzv. hladnog rata između SAD-a i Sovjetskog Saveza saveznici su nastojali blokirati najveću komunističku partiju u zapadnoj Evropi, Komunističku partiju Italije, kako ona ne bi osvojila vlast, te su zbog toga pragmatično zauzeli posve minimalistički pristup čistkama od fašista i odustali su od drugih kaznenih mjera za koje su smatrali da bi mogle izazvati ozbiljne socijalne nemire u Italiji, što bi, prema američko-britanskoj strategiji, moglo pogodovati komunističkoj partiji da mobilizira građane za osvajanje vlasti, kao što se to desilo u Jugoslaviji. Ovaj moment također objašnjava činjenicu da je veliki broj fašističkih ratnih zločinaca iz bivše Jugoslavije našao svoje utočište u poslijeratnoj Italiji i Francovoj Španiji.  

Amerikanci su zbog toga progledali kroz prste nekadašnjim Mussolinijevim ideolozima fašizma. Primjerice, kada su Giorgio Almirante, poslijeratni lider MSI-a (Socijalnog pokreta Italije), istog pokreta čija je Meloni bila predsjednica omladinskog krila, i drugi fašisti koji su služili Dučeu 1946. formirali MSI. Sve do 1960-ih MSI je slovio kao četvrta po veličini politička snaga u Italiji. Postoje indicije da su Amerikanci namjerno osnažili ovaj transformirani fašistički pokret u Italiji (iako su ga držali pod kontrolom), kako bi isti mogao predstavljati desničarsku, kapitalističku protutežu u to vrijeme preovladavajućim ljevičarskim socijaldemokratskim opcijama i snažnoj komunističkoj partiji Italije. Ipak, ovaj je pokret imao svoju ideološku i socijalnu ulogu moderiranja opasnosti od komunizma, tako da je zbog povezanosti s bivšim fašističkim režimom uglavnom ostao po strani italijanske politike, zbog izborne snage i popularnosti ljevice, koja je, pod uvjetom da njome nisu dominirali revolucionarni komunisti, za Amerikance bila prihvatljiva sve dok je bila u granicama parlamentarizma.  

MELONI: MUSSOLINI JE BIO DOBAR POLITIČAR  

Međutim, tokom moderne italijanske političke povijesti žarka želja fašista, sada okupljenih oko MSI-a, da se krajnja desnica vrati na vlast u Rimu, nikada nije splasnula. Globalne prilike, prije svega urušavanje komunizma u Sovjetskom Savezu i Istočnoj Evropi, stvorili su novi prostor za ponovni rast fašističke politike u Italiji. Njen prvi protagonist, političar i medijski magnat koji je inspirirao Trumpa, milijarder i medijski baron Silvio Berlusconi i njegova stranka Forza Italia bili su moderno otjelovljenje fašizma u Italiji. Berlusconijeva kratkotrajna vlada desnog centra iz 1994. uključivala je i Sjevernu ligu (prvobitni naziv Salvinijeve stranke) i dovela MSI-jeve neofašiste u vladajuću koaliciju, prvi put u Evropi od 1945. godine. 

Kako bi pokazali otklon od fašizma, ova je stranka preimenovana u Nacionalnu alijansu, ali je kao njen logotip ostao MSI-jev trobojni plamen kao znak simboličnog kontinuiteta s fašističkim pokretom. Lider Nacionalne alijanse Gianfranco Fini ukinuo je fašističke pozdrave među pripadnicima stranke, ali je  Dučea zazivao kao “najvećeg državnika 20. stoljeća”. Novoizabrana premijerka Italije, Giorgia Meloni pridružila se MSI-jevom omladinskom krilu 1992.  godine još kao tinejdžerka. Četiri godine kasnije, kao mlada aktivistica koja je brzo napredovala u stranačkim redovima, i sama je usvojila Finijeve hvalospjeve  fašističkom diktatoru. Meloni je jednom izjavila kako smatra da je Mussolini bio dobar političar. “Sve što je uradio, uradio je za Italiju.” Naravno, Melonijeva nije kazala da je Mussolini bio potčinjen nacističkom vođi Adolfu Hitleru, da je italijanska fašistička vojska počinila monstruozne zločine za vrijeme Drugog svjetskog rata, uključujući i zločin pomaganja holokausta nad Jevrejima, kao i genocid i stravične zločine nad stanovnicima Libije i Etiopije, gdje je ranije vladala kao kolonijalna sila.