Amin, Batista, Bota, Branko, Cordova, Cristiani, Diem, Doe, Duvalier, Franko, Markos, Martinez, Mobutu, Noreiga, Pahlavi, Papadopoulos, Pinoče, Pot, Salazar, Somoza, Sisi, Truhiljo... to je samo kraći abecedni spisak nekih od prezimena pučista, čvrstorukaša i diktatora, tih “antidemokratskih prijatelja demokratije”, koje su od kraja Drugog svjetskog rata pa do danas podržavale Sjedinjene Američke Države.

Koliko su svima njima bili zajednički tipični autokratski karakterni i mentalni profili, toliko je bio i ostao tipičan tok njihovog odnosa s “najvećom demokratijom na planeti”. Gotovo u svakom od navedenih slučajeva u pitanju su bile tragikomične melodrame, u kojima bi nakon početne romanse dojučerašnje “reformske ličnosti” i “bliski saveznici”, dovedeni na vlast američkim utjecajem, novcem ili oružjem, s vremenom postajali “diktatori, zločinci i kriminalci”, upravo ono što su zaista bili od početka, no isključivo onoga trenutka kada bi poslužili svojoj svrsi ili ako bi pomislili da mogu igrati suprotno taktu koji im diktiraju njihovi američki sponzori.

No ono što je u međunarodnim odnosima bila tragikomedija, za nesretne stanovnike zemalja u kojima su SAD provodile ovakve “političke reforme” i “eksperimente” to je bio i ostao čisti i nepatvoreni svakodnevni horor.

Posebno tragične posljedice ostavio je američki imperijalizam u Centralnoj i Južnoj Americi, jer su tamošnja društva trajno inficirana hroničnom vrstom kriminaliteta kojeg je mnogo teže svrgnuti i pobijediti od neke totalitarne ideologije ili diktatorske nomenklature. Trgovina narkoticima doslovno je trajno zarobila mnoge od ovih zemalja u takvoj mjeri da su organizirane kriminalne grupe, notorni narko karteli, postali ili stvarni vladari ovih država ili neka vrsta alternativne vlade u sjeni. U svakom slučaju, takve države su ili istinske narko-države ili ih potresa svakodnevno nasilje intenziteta i brutalnosti koji se viđaju samo u zemljama zahvaćenim ratnim sukobima.

Nažalost, upravo slične procese prolazi i Bosna i Hercegovina.

NARKO TROJKA

Postoje vrlo ozbiljne i do sada uveliko potvrđene indicije da je dio takozvane trojke, političke koalicije koja je na vlast nametnuta suspenzijom Ustava i kolonijalnim uplitanjem zapadnih ambasada, (in)direktno povezan ili s narko kartelima globalnog utjecaja ili s prljavim i krvavim novcem koji potiče od trgovine drogom.

Privođenje direktora FUP-a Vahidina Munjića, šefa Specijalne policijske jedinice FUP-a Mustafe Selmanovića i naročito Gordana Memije, bliskog prijatelja i kuma Elmedina Konakovića, kojeg neki mediji već odavno povezuju s kartelom “Tito i Dino”, te Konakovićeva ishitrena i panična reakcija u kojoj je galamio o “režimu”, “pravosudnoj mafiji” te prijetio kako se “neće dobro provesti oni koji pakuju”, privođenje trojice policajaca koje je Konaković lično branio kao nevine žrtve progona na press konferenciji, transkripti presretnutih razgovora iz SKY aplikacije u kojima se pojavljuju informacije da se osoba koju sumnjiče kao najvećeg sarajevskog narko dilera otvoreno hvali finansiranjem kampanje Konakovićeve stranke Naroda i Pravde, narušena sigurnosna situacija i porast broja ubistava vezanih s trgovinom narkoticima te poplava novca nepoznatog porijekla koji se upumpava u Sarajevo, navode na zaključak da je kriminalno podzemlje zadobilo i svoju političku artikulaciju.

Posebno je indikativno da ogromna većina saznanja o takvim vezama dolazi upravo od zapadnih policijskih i obavještajnih agencija, koje su godinama pratile i nadgledale komunikacije osoba sumnjičenih za pripadnost ili saradnju s narko kartelima. Takve informacije se, naravno, razmjenjuju sa svim relevantnim donosiocima odluka u vrhu vlasti navedenih država, te je nemoguće da izaslanici ili diplomate iz zapadnih ambasada, poput američkog ambasadora Michalea Murphyja, nisu znale za Konakovićeve sumnjive prijatelje i ostale “kostura iz ormara”.

Činjenica da su se ipak odlučili takvu vrstu političke ličnosti nametnuti kao lidera “reformskog zamaha” ne treba čuditi, ne samo zbog navedene političke tradicije s početka teksta već i zbog postojećeg iskustva u Bosni i Hercegovini. Sjetimo se samo da je jedan notorni Milorad Dodik, današnji “Putinov čovjek na Balkanu”, upravo američka politička kreatura dovedena na vlast doslovno tenkovima. Također je u pitanju i čista realpolitika – čovjeka koji ima mnogo oraha u džepovima mnogo je lakše kontrolirati i ucjenjivati.

No ako je to već tako, šta indicira iznenadna aktivacija “pravne države” u slučaju Konakovićevih intimusa i čitavog kruga te “grupe građana iz Dubaija” kako je Konaković označio ljude koji se sumnjiče za pripadnost narko kartelu “Tito i Dino”? Ko to drma Konakovićev kafez, zašto i hoće li se i on na kraju u njemu obresti? Je li Konakoviću istekao rok političke upotrebe, da li je bio samo sredstvo i da li to ambasade čiste za sobom?

Odgovor na ova pitanja mogao bi se naći u sudbini još jednog nekadašnjeg miljenika američkih ambasada koji je prošao tako tipičan put od američkog saveznika do američkog osuđenika.

KAKO POSTATI NARKO DRŽAVOM U DVA IZBORNA CIKLUSA

U pitanju je bivši predsjednik Hondurasa Huan Orlando Hernandez. Sve do njegovog hapšenja i izručenja Sjedinjenim Američkim Država u januaru 2022. godine, Hernandezov najveći saveznik bila je upravo američka vlada. Štaviše, Herrnandez, koji je vladao od 2014. do 2022. godine, imao je podršku čak tri američka predsjednika: Obame, Trumpa i Bidena.

Sve je počelo 2009. godine, kada je u Hondurasu vojnim pučem svrgnut dotadašnji predsjednik Manuel Zelayo i to pod optužbom da traženjem drugog mandata “uvodi Honduras u autoritarizam”. Sjedinjene Američke Države nisu mnogo protestirale protiv ovog puča jer su smatrale da je Zelaya previše blizak tadašnjem venecuelanskom vođi Hugu Chavezu, u kojem su vidjele prijetnju “američkim interesima”.

Pučisti su postavili svoga kandidata Porfirija Loba, koji je dozvolio narko kartelima da se infiltriraju u najviše ešalone vlasti i sigurnosnog aparata, a SAD su cijelo vrijeme upumpavale milione dolara u “jačanje vojnih i sigurnosnih struktura” pučističkog režima. Loba je 2013. naslijedio njegov prijatelj po pučizmu i stranački kolega Huan Orlando Hernandez, koji se 2017. godine, gle čuda, kandidirao i za drugi mandat, upravo ono zbog čega je pučem uklonjen Zeleyao.

Treba li i spominjati da je Hernandezova “izborna pobjeda” 2017. godine bila obilježena kontroverzama. Kada je bio u izbornom zaostatku, prebrojavanje glasova prekinuto je u gluho doba noći da bi Hernandez jutro dočekao kao izborni pobjednik. SAD su, naravno, priznale rezultat i čestitale na pobjedi čovjeku koji je nastavio da od Hondurasa pravi narko državu. Tek kada je predsjednikov brat i bivši član parlamenta Hondurasa uhapšen u SAD-u zbog svoje povezanosti s meksičkim narko kartelima, kojima je bio toliko “dobar” da su po njemu nazvali i jednu vrstu kokaina, klupko se krenulo odmotavati. U Washingtonu su odjednom shvatili da je Hernandez “skup klijent” i “promašena investicija” jer pravi više štete od koristi učestvujući u uvozu stotina tona kokaina u Sjedinjene Američke Države.

I tako je nekadašnji američki miljenik postepeno postao koruptivni kriminalac a zatim i zločinac izručen Sjedinjenim Američkim Državama, u kojima je u martu ove godine, pred sudom na Manhattanu, proglašen krivim kao nasilni trgovac drogom čiji je zločin prije svega “slanje smrtonosne droge u Sjedinjene Američke Države”.

A šta je s Hondurasom, kojeg je ovaj američki miljenik pretvorio u narko državu?

Neimenovani izvor u američkom State Departmentu posuo se pepelom i izjavio kako su svi oni koji su sarađivali s Hernandezom ispali lahkovjerni. I to je to. Život ide dalje.

KO PREŽIVI, PRIČAT ĆE

Paralele sa situacijom u Bosni i Hercegovinu su mnogobrojne. Ista imperijalistička neprincipijelna politike obilježava i odnos SAD-a spram Bosne i Hercegovine, gdje su američke diplomate vrlo svjesno i planski izvršili politički inžinjering, kidnapiranje medijskog prostora te uplitanje u ovdašnje političke odnose kako bi na vlast doveli grupacije za koje su morali znati da su na ovaj ili onaj način povezane s narko kartelima.

Time su direktno otvorili mogućnost da prljavi novac stečen trgovinom narkoticima uđe u cjelokupni sistem te tako postepeno inficira sve institucije i čitavo društvo čime se slabi upravo ono za šta se navodno zalažu, za Bosnu i Hercegovinu kao stabilnu demokratsku državu i društvo te vladavinu zakona i pravde.

Sada možda čiste i suše za sobom, no nanesena je nepopravljiva šteta jer je napravljen presedan i trajno promijenjena paradigma, ne samo politička već i ona društvena, za mnoge koji su okusili moć i pare te se još dodatno međusobno povezali više ne postoji drugi način života. Veliki broj ljudi, koji je u manjem ili većem obliku okusio “čari” lahkog i prljavog novca te naročito kriminalne parapolitičke interesne mreže koje su uspostavljene i koje su baratale desetinama, čak i stotinama miliona, neće se lahko raspetljati i prekinuti te će još decenijama imati utjecaj na politička i društvena kretanja ako u međuvremenu ne mutiraju u nešto gore.

Neke pouke, naravno, za sve navedene nema jer ovakvi slučajevi bili su i ostat će obilježje imperijalne politike. Ono što ova analogija govori jeste da pravo, pravda i zakoni počinju funkcionirati tek kada za to postoji interes, ni sekundu prije. Ako se strani centri i ambasade zaista na ovaj ili onaj način rješavaju kriminalnog dijela političke koalicije koju su sklepali i nametnuli bošnjačkom narodu, to ne znači probuđenu savjest ili prijateljski gest već promjenu interesa ili barem procjene situacije. Interesi se mijenjaju, jednokratni politički projekti nastaju i nestaju, ambasadori dolaze i odlaze, no nama valja živjeti s posljedicama koje iza njih ostaju.