Za one koji nisu iz Mostara prvo da kažemo da se Ilići nalaze na desnim obroncima Mostara i od vajkada su bili povrtnjak i voćnjak grada. Kroz područje protječe rijeka Radobolja, koja napaja sve te zelene i pitomo kupirane predjele. U prošlosti su tu živjele sve tri konfesionalne grupe, da bi pred zadnji rat ipak najviše bilo katolika Hrvata, koji su zahvaljujući svom radu u Njemačkoj kupili zemljišta u Ilićima pa tamo podigli kuće. Od 9. maja 1993. godine, prilikom napada hrvatskih snaga uglavnom su svi Bošnjaci, a Srbi godinu dana ranije, protjerani sa svojih ilićkih imanja, više njih je ubijeno, a kuće su im zapaljene. Tako su i članovi jedne stare mostarske bošnjačke porodice ostavili svoje ilićke voćnjake, pa spas potražili u Americi i zemljama Skandinavije.
Početak novembra je 1998. godine. Prošlo tri godine od rata, lijeva strana Mostara još je sva u ruševinama, ali raste optimizam, Mostarci protjerani širom svijeta po prvi put dolaze u svoj grad. Tako su i neki članovi gore spomenute porodice došli i smjestili se kod rođaka na dijelu grada na lijevoj obali Neretve kojeg je Armija RBiH uspjela odbraniti. Poznanici im govore da su prolazili kroz Iliće i vidjeli da su dva ogromna stabla japanskih jabuka na njihovom imanju rodila kao nikad.
“Zašto ne oberete jabuke, šteta je da propadnu, ne trebate se bojati, sve je mirno”, govore im poznanici. Oni nevoljni, ne ide im se baš u Iliće, a i šta da rade s tolikim japanskim jabukama. Ipak su ih na kraju nagovorili, pa se oni u drušvu rođaka za koji dan uputiše u svoj voćnjak u Ilićima. S puta, već izdaleka prema kristalno plavom nebu ugledaše vrhove krošnji svojih japanskih jabuka prepunih plodova. S tjeskobom u stomaku počeli su branje. Iz okolnih hrvatskih kuća niko nije izlazio.
Ohrabreni time da im niko ne pravi bilo kakve probleme, nelagoda u stomaku je popustila, te su oni do sumraka obrali jabuke osim onih s vrhova krošnji koje nisu mogli dokučiti. Po dolasku na lijevu obalu Mostara podijelili su jabuke komšijama i prijateljima, te se dogovoriše da će pozajmiti aluminijske merdevine na izvlačenje pa sutra poraniti i obrati ostatak plodova u vrhovima krošnji.
Sutradan, penju se oni tako uz put prema voćnjaku i ne shvataju zašto kroz okolnu vegetaciju s koje je već opalo lišće ne vide jarkonarančaste plodove japanskih jabuka. Što su bili bliže voćnjaku zla slutnja i nemir u njima bili su sve veći. Najzad su došli do voćnjaka. Oba stabla japanskih jabuka pri samoj zemlji bila su otpilana. Ne samo ta stabla, nego i sva druge voćke na njihovom imanju – trešnje, kajsije i breskve bile su posječene.
Nad uništenim voćnjakom visjela je nepodnošljiva tjeskoba i pritiskala im ramena. Iz okolnih kuća niko nije izlazio.
(Tekst je preuzet s Facebook profila autora, saradnika Stava)
