Ponavljat ćemo, dok ne postanemo politički jedinstvena nacija, da je političko jedinstvo uslov bez kojeg je nemoguć opstanak i Bošnjaka i Bosne i Hercegovine. Stoga, inicijalni sastanak, koji je Bakir Izetbegović, predsjednik SDA, organizirao s predsjednicima ostalih, znatno malobrojnijih, ali ne i nevažnih stranaka (NES, SBiH i DF) u cilju formiranja patriotske koalicije, vizionarski je politički potez. Tim više jer nam je nacionalno jedinstvo potrebno kako bismo imali jedinstven politički glas s kojim bismo ojačali svoju poziciju u novom svjetskom poretku koji će uslijediti poslije genocidne agresija Izraela na Palestinu.

A novi argumenti na životnoj sceni... Isuviše su krvavi da bismo “ostali isti”. Ne promijeniti percepciju svijeta, time i politička uvjerenja, kada čovječanstvo dođe na nivo da u ma kojem dijelu svijeta, a posebno na Svetoj zemlji, djeca na svome tijelu pišu svoja imena, kako bi, kad im izraelske bombe raskomadaju tijela, mogla biti identificirana, znači (p)ostati robot, dehumanizirano stvorenje poput Hitlerovih darvinista. Biti na strani Izraela danas, imati, primjera radi, stav da je rješenje izraelsko-palestinskog sukoba “poravnati (u Gazi) sve na zemlji i pod zemljom”, kako to reče jedan univerzitetski profesor iz Tuzle, znači zauzeti ideološki i politički stav prema kojem jači treba tlačiti slabijeg, kako bi svijet bio u miru. (Da, i čovjek ima mogućnost sebe spustiti na nivo životinje, pa i ispod nje.)

I ako ćemo, političke korektnosti radi, pristati ući u racionalan dijalog o izraelsko-palestinskom pitanju, onda i u njemu moramo povući crvene linije. Nećemo isključiti stajalište da su Jevreji narod kojem bi se morala dati garancija (država) kako bi opstao, ali ne i po svaku cijenu. Ako je jučer američka, pa i zapadna propaganda u cijelosti uspijevala Izrael braniti kao “jedinu demokratiju”, a propalestinske narative diskvalificirati pripisujući im antisemitizam građen na ljubomori na uspješan narod, kakvi su Jevreji, poslije genocida nad Palestincima kojem svjedočimo (čega su bolje informirani, koji nisu pa(da)li u zamke američke propagande, bili svjesni od 1948. godine), danas su stvari isuviše jasne. Poslije Gaze ništa neće biti isto...

Zapadni režimi sviraju melodije po kojima ne igraju zapadna društva, ako ne u cjelini, a ono većim dijelom. Demonstracije stotina hiljada građana u glavnim centrima zapadnog svijeta (London, Berlin, Paris, Washington...), kojima se traži zaustavljanje genocida nad Palestincima te skoro puno jedinstvo muslimanskih društava, dokaz su da čovječanstvo nije dehumanizirano. Svijet je podijeljen na humane i nehumane. To je radikalna podjela koja ostavlja malo prostora za racionalne narative, jer kompromisa između humanih i nehumanih ljudi ne može i ne smije biti. Zato i ne treba čuditi što je sve više glasova koji predviđaju globalni rat u regiji (Bliskom i Srednjem Istoku) i/ili treći svjetski rat.

Sraz između zapadnih režima i (većeg dijela) zapadnih društava neće ni sam Zapad ostaviti na pozicijama na kojima trenutno jeste. I na samom Zapadu doći će do promjena. Zapadni demokratski poredak nije srušen, ali jeste doveden u pitanje. Ako se sruši, srušit će ga njegov proizvod – Izrael. Ali on može biti i spašen. Ako američka administracija posluša glasove koji dolaze od važnih ličnosti pripadnih eliti SAD-a, doći će do promjene i odnosa prema Izraelu.

Među Bidenovom opozitnim narativima paradigmatičan je onaj pukovnika američke vojske, Douglas Macgregora, koji jeste za očuvanje Izraela, ali ne i za bezuslovnu podršku: “Masovno ubijanje civila nije američka vrijednost.” U nekoliko intervjua koje je posljednjih dana dao za američke medije eksplicitno je rekao da SAD ne bi smjela sebe uvlačiti u globalni oružani sukob, da Izrael može uništiti sam sebe te upozorio na suštinsku grešku američke globalne politike: “Arogantni smo i neuki i nemamo poštovanja prema tuđim kulturama i načinima života, jer nastavljamo insistirati: ako niste poput nas, drugim riječima ne usvajate ono što mi mislimo da je prikladno za vas u smislu onoga što mi mislimo da je demokratija (ta riječ koja se sve vrijeme zloupotrebljava), onda ste neprijatelj i zaslužujete najgore.”

Uđemo li dublje u američki diskurs, prepoznat ćemo i Flynt Leveretta, profesora s Pennsylvania State University. Na udaru američke propagandne mašinerije došao je zbog svog stajališta da SAD moraju priznati Islamsku Republiku Iran kao ravnopravnog partnera. Nepravedan odnos SAD-a prema Iranu, državi koja ne priznaje postojanje Izraela na okupiranoj teritoriji, izvorište je velikog broja nemira na Bliskom i Srednjem Istoku. Flynt je to prepoznao i napisao knjigu Odlazak u Teheran – zašto Amerika mora prihvatiti Islamsku Republiku Iran – knjigu zbog koje je dobijao i prijetnje smrću.

Douglas Macgregor i Flynt Leverett nisu marginalci. Macgregor je vodio tenkovsku bitku u Zaljevskom ratu i bio glavni planer NATO bombardiranja SR Jugoslavije, a Flynt Leverett je poziciju direktora za pitanja Bliskog Istoka u Vijeću za nacionalnu sigurnost SAD-a svojevoljno napustio zbog neslaganja s američkom vanjskom politikom. Riječ je, dakle, o uglednim ljudima s integritetom.

Ne treba gubiti nadu da će narativi poput njihovih u perspektivi postati dominantni i SAD vratiti na puteve racionalnog zaštitnika zapadnih vrijednosti. Kažemo “racionalnog”, jer odbrana ovakvog Izraela iracionalna je odluka, koja prijeti da svijet uvede u treći svjetski rat. Izrael je država koja je, nakon priznanja, mogla, ali nije htjela naći zajedničku riječ s arapskim svijetom i narodom koji je protjerala, jer sve govori da cionisti imaju eshatološki megaplan, koji prelazi historijske granice države koju zovemo Palestina.

Izrael nas neodoljivo podsjeća na Srbiju. Što politički, što ideološki. I Jevreji, poput Srba, sebe doživljavaju odabranim narodom. Iskrivljeni religijski narativ duhovno im je gorivo za ostvarivanje nacionalnih interesa. Izvorni judaizam isključuje postojanje jevrejske države prije dolaska Mesije, a pravoslavlje, ortodoksno hrišćanstvo, daleko je od etnofiletizma, odnosno srpske religije koju nazivamo svetosavlje. Paradoksalno, utemeljitelj svetosavlja, Nikolaj Velimirović, slavio je Hitlera, koji je organizirao genocid nad Jevrejima, koje danas predstavlja Izrael, a koji sprovodi genocid nad Palestincima. Ovo su samo neke od naznaka koje dokazuju svu opasnost ideologija zla koje Svete Tekstove zloupotrebljavaju za izvršavanje antibožanskih planova. Dodat ćemo joj još jednu, prvog (ako ne i stvarnog) ideologa cionizma, rabina Jehuda Alkalaja, rođenog u Sarajevu, koji je životni vijek kao rabin i jevrejski nacionalni radnik proveo u Zemunu. Da li je Jehuda Alkalaj naučio neke lekcije od Srba ili Srbi od njega, otvoreno je pitanje koje ostavljamo stručnjacima. Tek, veza Izraela i Srbije, cionizma i svetosavlja, nije samo u neredu koje prave u regijama na kojima su locirani.

Veza između Srbije i Izraela neodoljivo asocira na vezu Bošnjaka i Palestinaca. Kontekst, bolje reći etno-religijsko okruženje u kojem se nalaze i Bošnjaci i Palestinci nije prijateljsko. To što su Palestinci u muslimanskom okruženju ne znači ništa, jer je odnos arapskih režima prema Palestincima sraman i žestoko je kritiziran ne samo od muslimana nego i od nemuslimana koji podržavaju Palestinu. I jedni i drugi decenijama su pod periodičnim genocidnim udarima poslije kojih se njihov životni prostor smanjuje, od jednog političkog ili mirovnog rješenja do drugog.

Akademik Muhamed Filipović, prilikom jednog predavanja studentima u Tuzli krajem devedesetih, rekao je, parafraziramo: “Životni prostor Bošnjaka se smanjuje. Srbi su, prvi put u svojoj povijesti, prešli Drinu. To je činjenica od koje se nipošto ne treba bježati i koju trebati imati na umu u gradnji bosanske politike.” A mišljenje našeg akademika, o odnosu Evrope prema muslimanima, na koju ćemo se osvrnuti, danas je viralno: “Nas Evropa ne želi, kao što nije željela ni Židove... Evropa neće reći da treba istrijebiti muslimane u Bosni, ali će pustiti da nas istrijebe i neće uraditi ništa da to spriječi.”

Teško je danas, posebno poslije ukidanja Ustava Federacije BiH na 24 sata, kako bi se u novoj vlasti izbjegao muslimanski (bošnjački) politički faktor (da i ne spominjemo Dejtonski sporazum koji je nagrada Srbima za nasilje onoliko koliko je cionistima priznavanje Izraela nagrada za nasilje) poreći Filipovićevo stajalište. Ono jeste, potencijalno, opasno, jer, upravo zato što imamo isuviše argumenata da ga branimo, može hraniti antizapadni sentiment. Antizapadni sentiment i narativ, po sebi, ne moraju biti nešto negativno i neprihvatljivo, tim više jer je višedimenzionalan. Iranska antizapadna agenda, recimo, nije isto što i ruska ili kineska. Rusi i Kinezi razvijaju antizapadne političke agende radi širenja svog geostrateškog utjecaja, Iranci imaju drugačije razloge.

U slobodnom društvu, kakvo želimo, mora postojati i sloboda za antizapadni narativ. Ali je opasno ako je isključiv i ako se razvija nekritički, neosmišljeno, a posebno ako nema jasan cilj. Vođeni emocijama, koje je nemoguće izbjeći poslije slika iz Gaze, možemo pasti u zamku prihvatanja rusko-srpskog antizapadnog narativa, koji je i antibošnjački. I ne želimo ih, pa i ne bismo trebali (emocije) izbjeći, ali bismo ih trebali balansirati s racijom. Jasna osuda izraelskog genocida ne bi smjela doći u pitanje. Odbijanje od Zapada, zbog podrške njegovih režima Izraelu, objašnjavajući je kao arhetipsko neprijateljstvo zapadne civilizacije prema muslimanima, smatramo, nije u skladu s našim nacionalnim interesima. Tim više jer nas antizapadni sentiment, na simboličkoj ravni, može vratiti u matricu u kojoj je autentična bošnjačka misao intoksirana jugosocijalističkim totalitarnim narativom, u kojem su akteri u cijelom svijetu uvijek samo crni ili samo bijeli. A nisu, niti će biti. Crno-bijeli odnosi jesu mogući samo u fragmentima, prostornim i vremenskim, u totalitetu nikada.

Zato ćemo ne negirati nego dodati jednu fusnotu citiranoj izjavi akademika Filipovića: Evropa (briselski milenarizam u nastajanju, koji neznaveno slijede američki crony-kapitalisti) ne želi ni kršćane, ni etničke kulture u cijelosti. Ona ne želi ni pojedince s integritetom, ličnim identitetom. Ona želi lebdeće označitelje, svijet opisan u distopijskom romanu Aldousa Huxlyja ironičnog naslova Divni novi svijet. Što prije to razumijemo, ne samo mi u Bosni i na Balkanu, prije će cijeli svijet krenuti nekim ljepšim putevima.

Zapadnu civilizaciju još od kraja sedamdesetih godina preuzimaju bankari i korporacije, a političari su im samo glumci u predstavi za narode i građane, kojom ih zabavljaju kako bi zaboravili sami sebe. Argumenata je sijaset. Od Dritana Abazovića u Crnoj Gori i Elmedina Konakovića u Bosni i Hercegovini, preko Zorana Milanovića u Hrvatskoj, do Donalda Trumpa u SAD-u. Ali to je, uistinu, ozbiljna tema kojom bi se trebali baviti znanstvenici s integritetom, a u njene analize ulaziti oprezno kako ne bismo pali u teorije zavjere koje, opet, idu naruku protivnicima slobode i liberalne demokratije “svih vjera i nacija”.

Mi imamo kapaciteta suočiti se s nečim drugim, a to je pitanje kakvu poziciju zauzeti u svijetu koji se mijenja, koji neće biti (već nije) isti kao u vrijeme kada smo vratili nezavisnost našoj državi.