Od raspada SSSR-a do danas Ruska Federacija nastoji proširiti utjecaj na zemlje u svom bližem okruženju, a nakon dolaska Vladimira Putina na čelo Rusije utjecaj se počeo intenzivnije širiti i prema zemljama Zapadnog Balkana. Prema do sada viđenim ruskim vanjskopolitičkim aspiracijama, jasno je da je težnja ove države instaliranje različitih utjecaja, u zavisnosti od geopolitičke važnosti određene zemlje. Tokom 1991. godine, nakon formiranja nezavisnih država koje su nastale poslije i definitivnog raspada SSSR-a, Rusija nastoji očuvati svoj utjecaj na što širem području.
Na nezavisnost Gruzije, Moldavije, ali i ostalih zemalja iz Rusije je gledano kao na negativnu pojavu, pa se u prvih nekoliko godina pokušalo “spasiti” što je više moguće. Gruzija se suočila s izuzetno velikim problemima od 1991. do 1993. godine, kada se na njenom teritoriju formiraju paradržave uz pomoć Rusije. Prva “nezavisna” paradržava bila je Južna Osetija, koja za Gruziju predstavlja neodvojivi dio teritorije, pa je stoga čak i ne priznaju kao zaseban entitet. Ipak, u praksi je situacija nešto drugačija, a uprkos međunarodnom neslaganju s ovakvim epilogom u Gruziji i odbijanju davanja međunarodnog legitimiteta, Južna Osetija egzistira uz pomoć podrške Rusije.
Slična situacija desila se i nakon ratnih sukoba u drugom dijelu Gruzije, gdje nezavisnost proglašava i Abhazija, koju kao nezavisnu državu priznaje Rusija i još neke Rusiji naklonjene države i paradržave. Na ovaj način Rusija ima utjecaj na značajan dio gruzijske teritorije, što također međunarodni faktor osuđuje i ne želi priznati. Zanimljiva je situacija i u Moldaviji, koja nakon proglašenja nezavisnosti biva optužena da se želi ujediniti sa susjednom Rumunijom. Iz “straha” od ujedinjenja na teritoriji Moldavije instalirana je ruska paradržavica Pridnjestrovska Republika ili Transnistria, s glavnim gradom Tiraspolom.
Transnistria je nepriznata “država u državi” čiji je glavni razlog postojanja ruska intenzivna podrška. Iz sva tri primjera vidljivo je da Rusija nastoji instalirati svoj princip “države u države”, koje nemaju međunarodni legitimitet, ali opstaju uz rusku podršku. Ne treba izostaviti ni podršku Rusa Armeniji pri prisvajanju teritorije Nagorno Karabaha unutar Republike Azerbejdžana. Bjelorusija i Rusija u posljednjih trideset godina imaju gotovo zajednički pogled na vanjsku politiku, o čemu govori i njihov savez, te na ovom području nije bilo potrebno primijeniti poznati “ruski recept”.
S druge strane, višedecenijska netrpeljivost između Rusije i Ukrajine kulminirala je 2014. godine, kada Rusija jednostrano vrši aneksiju Krima. Osim toga, na istoku Ukrajine, gdje i danas traju oružane borbe između ukrajinskih snaga i separatista podržanih od Rusije, formirana je Narodna Republika Donbas. Ova samoprozvana paratvorevina proglasila je nezavisnost od Ukrajine, što je značilo da ruska vanjska politika postiže još jedan imperijalistički poduhvat instaliranjem nove paradržavice u okviru postojećeg ustavno-pravnog sistema jedne nezavisne države.
Da Rusi imaju aspiracije i izvan bližeg susjedstva, govori i kontinuirano miješanje u unutrašnje političke odnose Bugarske, što potvrđuje da Rusija nastoji ostvariti utjecaj i u zemljama gdje njihova manjina nije toliko brojna. Još jedna bitna činjenica jeste da Bugarska kao članica NATO saveza i Evropske unije nije pošteđena ruskih utjecaja, koji su bili vidljivi i tokom nedavnih izbora u ovoj zemlji. U septembru 2019. godine za špijunažu u ime Rusije optužen je lider pokreta “Rusofil” Nikolaj Malinov.
Prema informacijama bugarskih službi i tužilaštva, Malinov je imao tajni zadatak da u Bugarskoj oformi prorusku političku stranku s ciljem promjene geopolitičke orijentacije ove zemlje. Slučaj Malinov potvrđuje tezu da se Rusija ne želi zadržati na promoviranju “mehke moći” na teritoriji ravnopravne članice Evropske unije i NATO-a. Stoga je razumljivo zbog čega ruska politika nastoji da ovlada područjem Zapadnog Balkana, koje je politički mnogo nestabilnije. Izbori u Sjevernoj Makedoniji pokazali su da Rusija nastoji pronaći adekvatnu zamjenu za nekadašnjeg premijera Makedonije Nikole Gruevskog, za kojeg se smatralo da zagovara ruske interese u ovoj zemlji.
Prema mišljenjima analitičara i određenih think-thank centara, cilj je pronaći saveznike među Albancima u Sjevernoj Makedoniji uz pomoću kojih će Sjeverna Makedonija polahko skrenuti s evropskog puta. Posebno je interesantan pokušaj Rusije da svoj utjecaj proširi u Crnoj Gori kako bi konačno ispunili svoj dugogodišnji san izlaska na Jadransko more. Pokušaj državnog udara u Crnoj Gori u kojem su učestvovali ruski i srpski agenti desio se neposredno prije ulaska Crne Gore u NATO. Nakon 2017. godine, vidljivo je da Rusija putem Srbije nastoji ostvariti svoje strateške ciljeve, što ipak ide dosta sporije, kao i u slučaju drugih članica NATO-a, Bugarske i Sjeverne Makedonije.
Činjenica je da, i uprkos ulasku u NATO, ove zemlje nisu pošteđene ruskog utjecaja, ali su one dosta suptilnije i manje agresivne, pa stoga je jasnije zbog čega Rusija ne želi vidjeti Bosnu i Hercegovinu u NATO savezu. Kada je riječ o Bosni i Hercegovini, izjava ruskog ambasadora Igora Kalabuhova da će Rusija podržati “samostalnu RS unutar Bosne i Hercegovine” jasan je znak da Rusija priželjkuje “pridnjestrovski, abhazijski ili donbaski” scenarij u Bosni i Hercegovini, što bi moglo da dovede i do kraja RS-a u konačnici jer, koliko god da su trenutno Sjedinjene Američke Države i Evropska unija uspavane, ne bi im odgovaralo da u srcu Evrope postoji još jedna paradržavica proruskog opredjeljenja. To SAD i EU prvenstveno vide kao vlastitu opasnost, pa je stoga za očekivati da iz vlastitih interesa, a ne ljubavi i privrženosti prema Bosni i Hercegovini, adekvatno reagiraju u cilju rješavanja trenutne situacije u Bosni i Hercegovini.
Puno je načina na koji mogu postići stabilnost, od sankcija do iskrene pomoći Bosni i Hercegovini na putu do članstva u NATO. Iz bugarskog, odnosno makedonskog i crnogorskog slučaja vidljivo je da članstvo u NATO-u nije garant odstupanja Rusije u pogledu svojih aspiracije, ali je činjenica da NATO ruske težnje može kontrolirati u velikoj mjeri. Kalabuhova izjava o “samostalnosti RS unutar BiH” jeste izuzetno opasna i mora dobiti adekvatnu reakciju od međunarodne zajednice koja stalno ističe podršku Bosni i Hercegovini.
Ako njihova reakcija ponovo izostane na vrijeme, kao što je to bio slučaj tokom Agresije, uspavanost i reakcije u vidu saopštenja i izjava mogu odvesti dio Bosne i Hercegovine u ruski zagrljaj, što im svakako može napraviti puno problema u budućnosti.
