Dino Mustafić tipični je primjerak ovdašnje crvene aristokratije i kulturnog budžetarijata. To je vrlo specifična klasa koja pati od toliko unutrašnjih kontradiktornosti, ali i urođenih ideoloških i moralnih deformiteta i toliko je suštinski licemjerna da je, na prvi pogled, pravo čudo kako opstaje, pa čak i napreduje sve ove godine.

Ova kasta nepopravljivo je jugonostalgična, ali u isto vrijeme i kolonijalno servilna spram zapadnih sponzora. Oni su, slovom i riječju, patetično socijalno osjetljivi, ali u privatnom životu skloni bonvivanstvu, malograđanskom konformizmu i životu na visokoj nozi. Iako se gnušaju vlasti i vladajućih struktura, bez stida prihvataju sinekure koje im vlast daje doživljavajući ih kao svoje vlastito pravo.

Vrištavi su moralisti, ali i politički oportunisti; samoproglašeni zastupnici plebsa koji kopaju i rukama i nogama kako bi postali urbani patriciji; samoprozvani proleteri koji decenijama, kao budžetski nobles, parazitiraju na radnom narodu; borbeni antinacionalisti skloni automatskoj predaji pred antibošnjačkim nacionalizmom; militantni zagovornici multikulture koji ne priznaju jedino kulturološku posebnost većinskog naroda Bosne i Hercegovine; glasni kozmopoliti i građani svijeta za koje je “šumadizirani” Beograd i dalje glavni centar i referentna tačka iz koje usvajaju sve intelektualne i kulturne trendove... Sve su to neka tipična obilježja ovdašnjeg kulturijata, čiji je Mustafić ugledni i javno angažirani pripadnik koji svakodnevno javno iznosi svoja “promišljanja”, ali i vrijedno djeluje.

IZABRANA DJELA DINE MUSTAFIĆA

U tom kontekstu, prisjetimo se da je Dino Mustafić tvrdio da su “nacionalisti iz SDA” ne samo “primitivni, zaostali, neizgrađeni, nemaju bilo kakvih plemenitih osobina i vode promašene egzistencije” već da čak “ni oblikom ne liče na pripadnike ljudskog roda”, čime je poput nekog naciste dehumanizirao stotine hiljada Bošnjaka s čijim se političkim opredjeljenjem nije slagao. Ni to mu nije bilo dosta pa je tvrdio kako su svi oni koji Jugoslaviju ne smatraju civilizacijskim vrhuncem, najboljom političkom i kulturnom idejom ne samo “nacionalistički ološ” već i kvislinzi, pripadnici poraženih zločinačkih ideologija i pokreta, čime je opet demonizirao svakog onog građanina koji je glasao za nezavisnost Bosne i Hercegovine.

Mustafić je omalovažavao i današnje Sarajevo tvrdeći da kultura u njemu više nije kozmopolitska već tek folklorna, a harangirao je i protiv obilježavanja rođendana grada Sarajeva, tvrdeći da je u pitanju “otomanizacija Sarajeva” (kakvog li oksimorona), kojom će se zasjeniti 6. april, koji su komunisti uveli kao dan oslobođenja Sarajeva, te da je naglašavanje historijske činjenice da su Sarajevo kao grad i urbanu cjelinu osnovale Osmanlije u sukobu s “multietničkim karakterom Sarajeva”.

Također, Mustafić je nadugo i naširoko piskarao o dubokoj tuzi koju osjeća jer su mnogi njegovi bošnjački sunarodnjaci “pristali zamijeniti svoj lični identitet za nacionalni”, čime je pokazivao da ne razumije da su i pojedinačni, ali i grupni identiteti višeslojni i višedimenzionalni. Za Mustafića postoje tenzija i sukob između posjedovanja ličnog i kolektivnog identiteta, štaviše, za njega je nacionalni identitet pošast i iskreno žali što je došlo do nacionalne emancipacije Bošnjaka. Mustafić je tvrdio da su nacionalni identiteti pogubni za “multietničku” Bosnu i Hercegovinu te je zastupao mišljenje kako Bošnjaci ne trebaju imati vlastite institucije, poput bošnjačke gimnazije, jer to navodno dovodi do fragmentiranja Bosne i Hercegovine.

DINO MUSTAFIĆ KAO LJEVIČARSKI POLITIČKI ŠAMAN

Danas, pak, Mustafić ispovijeda svoje “građanske grijehe” u tekstovima na portalu Tačno.net u kojima tvrdi kako je “odnos prema pluralnom identitetu jedan od najsigurnijih pokazatelja moralnog napredovanja ili nazadovanja cjelokupne zajednice”, te poziva na poštovanje raznolikosti u kojoj “svaka osoba može da govori i izražava se na jeziku po svom izboru, da na miru ispovijeda svoju vjeru i da bez straha prihvata svoje porijeklo ne navlačeći na sebe neprijateljstvo”.

Na prvi se pogled čini da se Mustafić kaje zbog svojih ranijih isključivih stavova i neprijateljstva spram onih Bošnjaka koji gaje “pluralizam identiteta i koji se izjašnjavaju po vlastitom izboru na vlastitom jeziku ispovijedajući svoju vjeru i ponoseći se svojim porijeklom”. No, ne lezi vraže, u istom tekstu Mustafić pokazuje da je takva sloboda rezervirana za sve osim za Bošnjake.

Prema Mustafiću, Bošnjaci ne da nemaju pravo da se okupljaju oko onoga što ih čini pripadnicima partikularne i zasebne zajednice, jednog posebnog naroda, a kamoli da se politički i kulturno homogeniziraju, već kao “većina” imaju “historijsku odgovornost” za opstanak bosanskohercegovačke države i društva, te se stoga “moraju odreći priče o temeljnom narodu” koji ima bilo kakvo više i jače historijsko pravo na Bosnu i Hercegovinu.

Potpuno kontradiktorno, Mustafić Bošnjacima kao narodu odriče bilo kakvo veće pravo na Bosnu i Hercegovinu, dok ih istovremeno kao kolektiv osedlava odgovornošću za opstanak države i društva! Pritom poručuje da Bošnjaci, kao zajednica, moraju spasiti Bosnu i Hercegovinu tako što će aktivno zanemarivati ili sakrivati historijske i svakodnevne činjenice (recimo nacionalni sastav Armije RBiH, postojanje VRS-a i HVO-a, ili očitu razliku u odnosu prema pitanju opstanka Bosne i Hercegovine kod onih stranaka za koje većinski glasa svaki od naroda tokom cjelokupnog poslijeratnog perioda) te se odricati vlastitog prava na domovinu koju su krvlju odbranili!

Mustafić tvrdi i da “politička pseudoelita predvođena bošnjačkim nacionalistima i njenim nazadnim intelektualnim šaptačima plasira ideju o BiH kao isključivom mehaničkom zbiru nacionalnih entiteta, što je historijski i kulturološki falsifikat”, ali onda istovremeno optužuje bošnjačku političku elitu da zloupotrebljava građansku ideju i demokratski princip “jedan čovjek, jedan glas” kako bi “demokratski legitimirala” vlastiti “diskriminatorski odnos prema manjinama”.

Baš kao što je čvrsto opredijeljen za pluralizam i slobodu njegovanja svakog identiteta, sve dok on ne podrazumijeva i bošnjački identitet, ovakvim stavovima Mustafić, u suštini, poručuje kako on jeste za građansku državu, ali takvu da u njoj Bošnjaci nisu politička ili kulturološka većina pa je ne mogu “zloupotrijebiti”. Stoga je, kao politička pojava, Mustafić tek jedan od onih tipičnih ljevičarskih kapitulantskih opsjenara i vračeva kompromisa koji srčano zagovaraju žrtvovanje Bošnjaka i bilo kakve bošnjačke posebnosti na oltaru “suživota”, a sve kako bi prizvali i oživjeli duh njima neprežaljene Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine te tadašnjih vrijednosti, normi i odnosa.

ZA BEOGRAD, FIRMOM “MUSTAFIĆ”

Toliko o Mustafiću kao “političkom komentatoru”. Ali šta je s Mustafićem “kulturnim radnikom”? Kao po običaju, te su dvije stvari vrlo usko vezane, jer Mustafić svoje “kulturno djelovanje” ima zahvaliti prije svega svome “političkom komentiranju” ili, bolje rečeno, navijanju.

Dugogodišnje harangiranje protiv “bošnjačkih nacionalista”, prije svega protiv SDA, te otvorenu podršku sarajevskoj “Trojci”, Mustafić je uspješno kapitalizirao kada je nagrađen za svoj pregalački rad postavljanjem na funkciju direktora sarajevskog Narodnog pozorišta. Iako je u tom smislu Mustafić tek jedan u nizu “neovisnih komentatora” (Enver Kazaz, Ivana Marić, Bakir Hadžiomerović itd.) nagrađenih foteljom kao peškešom za uspješno botovanje po portalima i društvenim mrežama, on je, ipak, dobio ponajveću nagradu. I potpuno očekivano, (zlo)upotrijebio ju je u skladu s ideologijom koju baštini i miljeom kojem pripada.

Nigdje to nije očitije nego na činjenici da se ovih dana Mustafić hvališe gostovanjem Narodnog pozorišta Beograd u Sarajevu, za čiju je posjetu očito lično zaslužan. Mustafić oduševljeno pozdravlja dolazak “dragih gostiju iz Beograda”, te poručuje da je, nakon više decenija, to početak institucionalne saradnje kojoj je cilj “intenziviranje susreta”. Sve bi to možda bila tek uobičajena provincijska i jugonostalgičarska fascinacija Beogradom na koju smo navikli i koja čak više nije toliko ni skandalozna ako se zna od koga dolazi da nije jednog zanimljivog detalja.

Naime v. d. direktora Narodnog pozorišta u Beogradu jeste glumac Svetislav Goncić, također osoba koja je, poput Mustafića, postavljena na rukovodeću funkciju iz političkih razloga. Goncić je sve kritike na račun svog političkog opredjeljenja (bio je na listi “Aleksandar Vučić za Beograd”) odbacivao tvrdnjama da nije istinski politički angažiran, te da nije dobio funkciju političkim utjecajem. Zanimljiva sličnost s Mustafićem, koji je također pokazao zavidnu sposobnost političkog alpinizma i oštar njuh za profesionalni probitak.

No, tu završavaju Goncićeve sličnosti s Mustafićem, jer Goncić, za razliku od Mustafića, nema nikakvih problema da zastupa ideju kako je Narodno pozorište ustvari “nacionalni teatar”, te se kao takvo ne može porediti s običnim “gradskim pozorištima”, već ima drugu i ozbiljniju misiju. U skladu s tim, Goncić tvrdi kako je “pitanje nacionalnog identiteta jedno vrlo važno pitanje” te da Narodno pozorište u Beogradu, kao prva kuća kulture u Srbiji, “mora da ga definiše”. Isto je i s repertoarom koji se ne libi predstavljanja “srpske proze” (ne srbijanske već srpske). Kakve li drastične razlike u svjetonazoru u odnosu na kulturnog boljševika Dinu Mustafića.

No ništa od toga ne smeta Mustafiću, koji je i više nego voljan da sarađuje s beogradskim pozorištem, čak i kada njime upravljaju ljudi čvrstih uvjerenja, i to takvih čijih se, inače, i naznaka Mustafić gnuša ako ih manifestira neko u domaćoj sarajevskoj sredini. Iako je s Mustafićeve strane u pitanju prije svega goli oportunizam, jer će gostovanje Beograđana gotovo sigurno biti naplaćeno izvođenjem Mustafićevih predstava u Beogradu, ipak tu ima još nešto. Mustafić, kao svaki ljevičarski titoist, beogradofil i jugunostalgik pati od miopije kada je u pitanju srpski nacionalizam, posebno onaj srbokomunističke varijante. Pripadnike Mustafićeve partikularne kaste taj srbokomunizam ne uznemirava istim intenzitetom, ne plaši ih, ne izaziva im urođeni revolt, ne primjećuju ga u detaljima (a vrag je, kako se kaže, baš u detaljima), štaviše, u njemu oni nalaze nešto ideološki blisko, zaboravljeno, ali poznato, poput probuđene uspomene iz djetinjstva, maglovite i nejasne, ali nekako utješne i tople.

I to je u suštini istinska politička i kulturna vizija Dine Mustafića. Bosna i Hercegovina kao vaskrsla Jugoslavija u kojoj će on i pripadnici njegove kaste biti kulturführeri manjeg ili većeg ranga, država gdje će dominirati norme iz prošlog sistema, društvo u ime kojeg treba žrtvovati bošnjački narod i njegovu identitetsku posebnost te od Bošnjaka napraviti gomilu od sadržaja ispražnjenih individua, masu bez partikularnog identiteta i kulture, obične živuće posude u koju će Mustafići ulijevati svetu beogradiziranu kulturu i tamošnje vrijednosti. Građanska Bosna i Hercegovina Dine Mustafića tek je jedna obična Srboslavija.