Ambasador Sjedinjenih Američkih Država u Bosni i Hercegovini Michael Murphy u svom nedavnom intervjuu poistovjetio je Bakira Izetbegovića i Milorada Dodika, te, u stilu “analitičarke” Ivane Marić, optužio političkog lidera Bošnjaka da od SDA pravi “pro-Bakirovu” stranku. Zapadni emisari na Balkanu nastavljaju s politikom koja je na štetu ne samo malobrojnih naroda nego i na vlastitu štetu. Odbijanjem Murphyjevog, a prihvatanjem Bakirovog političkog narativa mi branimo autentične zapadne vrijednosti, jer je za političko “kolektivno svjesno” u Bosni i Hercegovini od destruktivne politike stranaca u Bosni i Hercegovini gore to što smo navikli na ovakve izjave.

Trideset godina, koliko traje medijska hajka na SDA, navikavamo se da negativne refleksije o najvećoj i najutjecajnijoj političkoj partiji u državi istovremeno znače proevropsko, prozapadno opredjeljenje. Što zbog vitalnih recidiva jugokomunizma, što zbog briselskog novogovora, te poslovično antibošnjačke i antibosanske kampanje srbijanskih medija i njihovih uredništava u Bosni i dan-danas afirmativan govor o Bakiru Izetbegoviću i SDA u većini naših medija nailazi na osudu i čuđenje. Jasno je zašto srpski mediji ne odustaju od anatemiziranja SDA. Velikosrpskoj politici su Bosna i Hercegovina i Bošnjaci najveća prepreka, logično je što ih nastoje destabilizirati. Jasno je i zašto su socijalistički (većinski) mediji kada je u pitanju odnos prema SDA identični srpskim, razlozi su ideološke prirode. Ono što jeste manje jasno jeste zašto zapadni emisari pušu u istu tikvu sa Srbima i socijalistima kad su im i jedni i drugi – neprijatelji.

Najjednostavniji i najmanje tačan odgovor jeste – zato što su islamofobni. Ne treba sumnjati da među ozbiljnim političarima, zapadnim stratezima, ima sumnje u mogućnost bosanskih muslimana, ma koliko bili bijeli i evropski, da se akomodiraju u zapadni poredak. Ali to nije islamofobija, nego više nelagoda zbog promjena koje neće biti zanemarive ako u Evropskom (kršćanskom) parlamentu ravnopravan glas bude – muslimanski. Ma koliko izgledalo nemoguće da jedna mala Bosna, i to ne cijela muslimanska, može uvesti muslimanski glas u kršćansko okruženje, ako bismo obukli evropske cipele, vjerovatno bismo se i mi slično pitali. Ali teško da je Bosna problem zato što su u njoj većina muslimani. Zapadu su balkanski muslimani strateški saveznici, problemi koje prolazimo u ovom periodu sasvim su druge prirode... U redu, ali kakve?

Teško je naći odgovor. Najizgledniji je onaj koji se podudara s apelima da centar nije važniji od margine, pripadan postmodernom narativu, koji, filozofskih razloga radi, upozorava na eurocentrizam. Treba biti pošten i reći, ako mi hoćemo biti dijelom EU i NATO, sasvim je u redu da poštujemo njihova pravila, a ne oni naša. Suprotstavljamo se izjavi bivšeg reisa Mustafa-efendije Cerića: “Nećemo se mi nikome prilagođavati, nek’ se oni nama prilagode.” Ne, ako mi hoćemo u EU i NATO, mi se moramo prilagoditi njima, ne oni nama. Ali prilagođavanje zapadnim praksama ne znači poništavanje našega identiteta koji je, stoljećima prije zapadnoevropskih, dokazao da ima kapacitet funkcionirati u nadnacionalnoj tvorevini, i u Osmanskom Carstvu i u Austro-Ugarskoj, pa i u objema Jugoslavijama. Bošnjaci su kulturološki više nego kapacitirani za participiranje u nadnacionalnim cjelinama.

NEVOLJE S EUROCENTRIZMOM

Problem, dakle, ne može biti u “eurocentru” koji ima legitimitet da uspostavlja pravila za one koji žele biti dijelom njegove hemisfere. Ali problem može biti, pa i jeste, u eurocentrizmu, možda bolje reći “vesternocentrizmu”, očitovanom u uvjerenju da politički modeli koji su se pokazali funkcionalnim za zapadne kulture moraju biti funkcionalni i za nezapadne (balkanske) kulture, ako one žele biti dijelom zapadnog kulturno-civilizacijskog kruga. A ne moraju. Pa i ne mogu, a zbog historijskog nasljeđa: više od četiri stoljeća narodi zapadnog Balkana bili su direktno ili indirektno pripadni islamsko-orijentalnom krugu i nisu prošli kroz intelektualne, duhovne, filozofske procese kroz koje je prolazio Zapad. Prolazili su neke druge procese. To ih ne čini ni manje ni više vrijednim od ostalih zapadnih naroda, nego samo drugačijim. Stoga, ako sa zapadnim kulturama žele biti dijelom istog kulturno-civilizacijskog kruga, onda je logično da za njih smjer ka istom cilju, kojem teže sa zapadnim kulturama, mora biti drugačiji.

U odnosu Zapada prema nacionalizmu to se najbolje može dokazati. Procese nacionalne emancipacije narodi Zapada završili su pred sam početak Drugog svjetskog rata, možda bolje reći poslije završetka Velikog rata. Zbog iskustva s Hitlerovim nacional-socijalizmom, zauzdavanje nacionalizma kao ideologije nametnulo se kao sasvim logično i prirodno rješenje za Zapad. Ali u slučaju Zapadnog Balkana, nakon srpske agresije na susjede, a poslije marginaliziranja autentičnih etno-nacionalnih identiteta u socijalističkoj Jugoslaviji, nacionalizmi naroda koji žele biti dijelom Zapada, posebice Bošnjaka i Crnogoraca, trebali bi se afirmirati, a nacionalizam trouble makera (Srba) zaustaviti. Svi nacionalizmi nisu isti. Neki daju otrovne, neki zdrave plodove, što zavisi od konteksta.

Još od prestanka oružanih sukoba, pogrešan odnos Zapada prema nacionalizmu na Zapadnom Balkanu, posebice u Bosni i Hercegovini, kumovao je megaprojektu podrške “nezavisnim medijima” i nevladinim organizacijama, koje svoje uređivačke politike i ciljeve usmjeravaju u borbi protiv nacionalizma, kao fenomena, a ne velikosrpskog nacionalizma kao realnog i jedinog nacionalizma koji destabilizira Balkan. Bez većih problema možemo zaključiti da je Zapad, zaslijepljen svojom realnom moći, te opterećen euro/vesternocentričnom arogancijom, u najboljoj namjeri da u postsocijalističkim zemljama razvije civilno društvo i slobodu medija, nahranio (velikosrpsko-socijalističko-populističku) zvijer čija glad može uzrokovati jednako infernalne događaje kakve smo preživjeli devedesetih godina.

Ideološki i povijesni kontekst Balkana zapadnjaci odbijaju prihvatiti kao realnost s kojom moraju izgraditi adekvatan komunikacijski kanal, žele li “prisajediniti” Balkan Zapadu. A ta realnost nam govori da bi Zapad trebao podržati nacionalizme Bošnjaka, Crnogoraca, Albanaca, Makedonaca, koji se, tražeći utočište u okrilju NATO-saveza, jednom za sva vremena žele osloboditi srpske hegemonije, kulture koja ničim ne pokazuje da ima namjeru vesternizirati svoje političke obzire. Nesrpski nacionalizmi na Zapadnom Balkanu ništa su drugo do odbrambeni mehanizam i kao takvi ne da mogu biti smetnja euroatlantskom poretku, nego su njegov ključni saveznik, jer je srpska kultura u službi antizapadne, odnosno ruske kulture.

Nije Zapadu problem Bosna zato što u njoj većinski žive muslimani, Zapadu je problem njegova arogancija. Možemo čak i pomisliti da bi nam bilo lakše da je politički nered koji u Bosni i na Balkanu prave Murphy, Sattler, Schmidt, Escobar, Varhelyi uzrokovan islamofobijom. Kada bi to zaista bilo tako, nama ne bi preostalo ništa drugo do da odustanemo od euroatlantskih integracija i svoje mjesto pod suncem tražimo gradeći neke druge ideološke i političke paradigme i saveze s nekim drugim nacijama, ne zapadnim. Usuđujemo se reći da je problem gori od islamofobije...

ŠTA NE RAZUMIJE AMERIČKI AMBASADOR

Murphyjev pokušaj da Bakira Izetbegovića stigmatizira kao političara koji “ne razumije” ono što su razumjeli rahmetli Alija Izetbegović i Sulejman Tihić providan je, neodrživ. Bakir Izetbegović jeste drugačiji od bivših predsjednika SDA, ali ne i kada je u pitanju strateško opredjeljenje najveće i bošnjačke i bosanske političke partije. On jednako dobro kao i njegov otac, a možda i bolje od Sulejmana Tihića, razumijeva i balkanski kontekst i važnost opredjeljenja za Zapad. I to nije jednom dokazao. Samo građani i političari koji vjeruju u laži o trezoru, vili na Poljinama, vreći zlata za Bakira, zlatnim kašikama (svim “aferama” dobro osmišljenim u velikosrpskim propagandnim centrima, na koje većina Bošnjaka nikada nije nasjela, niti će, jer više vjeruje u ono što vide svojim očima) mogu vidjeti problem u lideru političke partije koji sve ovo vrijeme djeluje, doslovno, na način imanentan zapadnom načinu političke komunikacije – institucionalno, demokratski, transparentno, kako unutar same SDA, tako i na nivou institucija sistema.

Pridruživanje zapadnih političara hajci na SDA trebalo bi se posmatrati kontekstualno, upravo zato što su se na udaru predstavnika Zapada na Zapadnom Balkanu našli i drugi nacionalisti, poput Mila Đukanovića i Albina Kurtija. Svakako treba dodati da im nije blizak ni Željko Komšić, koji je anacionalan, ali razumijeva važnost nacionalizma Bošnjaka i pravilno s njima gradi savez u odbrani zajedničke vrijednosti i Bošnjaka i ostalih patriotski opredijeljenih građana – slobodnu Bosnu. (Slično bi se moglo reći i za bivšeg predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića, koji je ideološki socijalist, ali onaj koji je učinio što je mogao za odbranu okvira (države) u kojem se Crnogorci mogu vratiti samima sebi.)

Korupcija, nepotizam, partijski klijentelizam, crony kapitalizam – jesu problemi, ali ne samo Balkana nego svih društava na planeti. Borba protiv tih pošasti dakako da je poželjna, ali osim njih, postoje i drugi, veći i opasniji. Na Zapadnom Balkanu to je Srbija, sa svojom svetosavskom ideologijom i kulturom. Ona je ključni problem na Zapadnom Balkanu, a ambasade zapadnih zemalja usmjerile su sve svoje snage u podršci političkim oponentima onih partija koje nisu, niti žele biti slijepe kod očiju, a personificirane su u političarima kao što su Bakir Izetbegović, Željko Komšić, Milo Đukanović, Albin Kurti... Time ne samo da su ojačali trouble makera (Srbiju) nego su dodatno oslabili ostale države u čijim su institucijama sistema danas znatno nesposobniji i korumpiraniji političari. Dovoljno je vidjeti i čuti jednog Dritana Abazovića, Jakova Milatovića, Elmedina Konakovića, Ramu Isaka, Edina Fortu... pa da čovjeka uhvati strah od budućnosti u zemljama u kojima persone takvih psihosocijalnih profila donose odluke.

Svjedočimo, dakle, jednoj pogrešnoj strategiji Zapada, ne samo u Bosni nego na cijelom Zapadnom Balkanu. Pogrešnoj, jer je ideologizirana i vesternocentrična: ideologizirana, jer je dominantni zapadni diskurz ideološki previše otišao na lijevu, anacionalnu stranu (otud i jačanje desnice na Zapadu, kao prirodan otpor); vesternocentričan, jer su opijeni ekonomskim blagostanjem i vojnom moći kojom raspolažu (p)ostali arogantni i nemarni.

A možda griješimo... Možda ne vidimo nešto što bismo trebali vidjeti... Možda su Bakir Izetbegović i SDA, politički lider i stranka koji sve vrijeme djeluju onako kako se djeluje na Zapadu zaista ključni problem u Bosni (kao i Albin Kurti na Kosovu i nekada Milo Đukanović u Crnoj Gori), da je sve u redu sa Srbijom kao faktorom stabilnosti na Balkanu. Samo, da bi nas se uvjerilo u to, potrebni su nam racionalni razlozi, recimo odgovori na sljedeća pitanja: Da li je, zaista, zbog slanja pisma penzionerima (korištenja privatnih podataka mimo propisa) najbolji premijer Federacije BiH, osvjedočeni sljedbenik ekonomskih paradigmi dominantnih na Zapadu, Fadil Novalić zaslužio da bude stavljen na američku crnu listu? Može li javnost biti upoznata s činjenicama koje dokazuju da je Osman Mehmedagić, zahvaljujući kojem rusko-srpski obavještajci nisu mogli rovariti po Bosni i Hercegovini, morao biti stavljen na crnu listu? Gdje su dokazi da Bakir Izetbegović od SDA pravi pro-Bakirovu stranku? (Na ovo posljednje pitanje odgovor nam može dati i njegov protukandidat na predstojećem Kongresu SDA Šemsudin Mehmedović.)

Bilo ili ne odgovora na naša pitanja, ma kakvi da su, ako ih bude, političko jedinstvo Bošnjaka i ostalih patriotski opredijeljenih građana, i jačanje Stranke demokratske akcije kao i dalje jedine relevantne političke organizacije koja skrbi za nacionalne interese Bošnjaka i državne interese Bosne i Hercegovine bošnjački je primarni interes.

GOODBYE MR. MURPHY

Iz tog ugla treba gledati na poziv Bakira Izetbegovića upućen članovima Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željki Komšiću i Denisu Bećiroviću da organiziraju sastanak svih probosanskih političkih stranaka, kako bi se jasno definirale naše crvene linije. Ovim pozivom Bakir Izetbegović još je jednom dokazao da njegova intencija nije promoviranje samoga sebe kao lidera i SDA kao jedine stranke koja ja važna za Bosnu. Stavio je ego u džep, i to ne prvi put, što do sada niti jedan političar u Bosni nije uradio. Bilo bi, čak, i legitimno da pozove narod na ulice, krene u revolucionarno rušenje nelegalne, nametnute vlasti. Ukidanje Ustava Federacije BiH na 24 sata jeste strašan, eksplicitan, nelegalan i nedemokratski čin, čija se negativna priroda ne da vidjeti upravo zbog organiziranog medijskog navikavanja javnosti da je SDA jedini problem u Bosni. Teško da bi i u jednoj državi takvo političko nasilje prošlo bez masovnih demonstracija.

Zato je poziv Komšiću i Bećiroviću dokaz da predsjednik SDA jeste državnik, kakav je u ovom trenutku Bosni i Hercegovini potreban. S jedne strane hoće se prilagođavati Zapadu, ali odbija se prilagođavati ideologiziranim pogledima na svijet, poluistinama, lažima, političkom nemoralu i neprincipijelnosti, a hoće se protiv njih boriti onim što je u ovom trenutku najpogodnije – institucionalno, ne revolucionarno.

Hoće li Komšić i Bećirović poslušati Izetbegovićev poziv? Svjedočili smo populističkom pozivu Bećirovića na Vlašiću na političko jedinstvo, za koje, po svom običaju, radi doslovno ništa. Niko se ne oglašava. Možda zato što prihvatanje Izetbegovićevog prijedloga “trojka” doživljava kao priznanje da je do sada napravila neslućenu štetu Bošnjacima i Bosni. Ostaje nada da će, ipak, smoći snage da shvate da nije vrijeme za bildanje političkog ega.

Došlo ili ne došlo do formiranja probosanskog bloka, predstojeći Kongres SDA veoma je važan. Reizbor Bakira Izetbegovića za predsjednika Stranke skoro je izvjestan. Šemsudin Mehmedović, jedini protukandidat, bar sudeći prema podršci koju je dobio za kandidaturu za predsjednika Stranke, ima male šanse da pobijedi. Međutim, osim pobjede Bakira Izetbegovića, vrlo je važno da ona bude uvjerljiva, da mu delegati na Kongresu daju što je moguće veću podršku. Jer, Bakir Izetbegović je odavno prestao biti samo političar i samo predsjednik jedne političke stranke. On je postao personifikacija dostojanstva jednog malobrojnog a civiliziranog naroda, svjesnog svojih mogućnosti, ali i odlučnog da ga se ne ponižava samo zato što je malobrojan i na udaru destruktivnih političkih i ideoloških projekata, kakvi su velikosrpski i velikohrvatski, odnosno socijalistički.

Uvjerljiva pobjeda Bakira Izetbegovića na Kongresu poslala bi signal Murphyju da mu projekt rušenja SDA nije uspio. A to bi, moguće, uzrokovalo i njegov odlazak u političku penziju, a posljedično i utjecalo na promjenu politike Zapada na Zapadnom Balkanu; Izetbegovićeva pobjeda poslat će signal i onim centrima moći na Zapadu, kojima je cilj transformiranje Bošnjaka u “lebdeće označitelje”, da im politika ne daje rezultate. Drugim riječima, podrškom Bakiru Izetbegoviću i SDA podržat ćemo autentične zapadne vrijednosti, pomoći ćemo samom Zapadu da se vrati s puta na kojem odustaje od samoga sebe.