Često sam putovao dvoimenom zemljom. Neobuhvatna je i u svojoj raznolikosti ogromna. Nema tog zurila koje joj može pohvatati vrhove planina, a ni stetoskopa kojim se može osjetiti huja hercegovačkog poskoka. Koračao sam kamenim ždrijelima, strmoglavima, razvalinama i obezličenim kamenim nemoćima, tako godinama, i uvijek osjećao da me prate orlovi i zmije, da me zmije vode, a orlovi određuju smjer kretanja, da sam u njihovoj vlasti.
I tako, osim smukova, najpouzdaniji vodiči bili su mramori, grobni biljezi, znamenja, nišani, mašeta, smrtni znakovi, a ima ih i za pedeset povijesti, dakle: kamen, grobni znamen pun i prepun slikovitih slova, oružja, poruka, ptica, guja, jelena i košuta, svjetlosne prašine, mira..., ali ne valja zaboraviti rijeke i jezera, stare gradove, planine, kule, utvrde i naposljetku povelje, plaštanice, svice i druge zapise kojima se svjedoči da na svijetu ima više boli nego na nebu zvijezda.
Bolna ljepota umiranja na stari način
O da, vodila su me svakojaka slova i latinskih, i pravoslavnih i islamskih izvora. Upiti, popisi, raspre, izjave, pisma, oporuke, darovnice, epitafi na stećcima pisani bosančicom... Mahovinasta ploha pokrivena staračkom sjedinom. Nazire se slovo u obliku jelena s razrokim očima. Do njega je slovce u obliku zečića. Slijedi niz bubuljičavih, namćorastih, krezubih, hromih, ćelavih, iščašenih ali i ljepookih, smirenih, lijepih, dobrih slova. Narodno slovo je najviše odgovaralo domaćoj usrdnosti, časnosti, smislu za pravičnost, velikodušnost, hrabrost. Čini se da su rustični i ugodni pejzaži tog slova mogli najuvjerljivije izraziti sustav mišljenja i vjerovanja vremena krstjana, patarena - njihovi putevi me po bijelom svijetu vode već dobar broj godinica - pa pučko slovo doživljavamo kao sintetiziranu narodnu mudrost.
Prelazeći iz naselja u naselje, zapravo se prelazi iz jedne u drugu zemlju, iz jedne klime u drugu, iz jedne civilizacije u drugu, susjednu civilizaciju, iz jednog običaja u drugi običaj, iz jednog u srodni dijalekt, iz vjere u vjeru - nikad ih spoznati, pohvatati, toliko ima domaćih religija - iz jednog sustava misli u drugi.
Doista, dvoimena zemlja je zemlja rasnih duga i vitkih riđovki, kršnih "kamenštaka", domaćina koji, ne bez brđanskog ponosa, rado i inspirativno pričaju o nekadašnjem tvrdom životu i o bolnoj ljepoti umiranja na stari način.
Ne znam tko bi o tome ljepše i originalnije govorio nego kula počiteljska, kula vremena, sahat-kula koja je prilično dugo budila i uspavljivala jedinstven grad na Mediteranu.
Grad bez sveučilišta i kazališta, bez fijakera, tramvaja, auto-taxija, bez bolnice i groblja, a opet... grad.
Grad slikara, kipara, pjesnika, teoretičara umjetnosti, poklonika ljepote...
“Na jednoj nozi stoji”, govorio je Andrić, “jednim se stopalom drži zemlje, i to ne celim. Nije lak ni udoban položaj. Nije vesela mogla biti istorija ovog čudno utvrđenog naselja čiji je sav smisao bio oduvek u to da je utvrđeno, a naselje samo po nuždi i uzgred. Za šest vekova biti grad od kamena, u strmoj krševitoj i tesnoj dolini Neretve, na teškom izloženom mestu (‘zemlji u ćenaru’) nije laka stvar ni zavidna sudbina”.
Veselo je, veselo
Iz straha, ili iz sklonosti prema ladanjskom uživanju, a možda iz jednog i drugog razloga, bio je običaj svoj grad popeti u nebeske visine, pa ga promatrati i uznositi, pjevati mu pjesme, slikati, uglazbljivati, često ga posjećivati, uvijek nanovo doživljavati i uživati u njemu.
Lijevo i desno su brda i urvine, kanjoni, šaroliki tjesnaci, klanci, čudna uzvišenja i zagonetna padanja, sure vrleti i oštre usjekline. Bistra i hladna Neretva kroz gudure pronosi svoje runo valova igrajući se s razularenim bjelinama sunčane svjetlosti. Mediteransko i kontinentalno raslinje u najbližem susjedstvu, jedno drugom u dokolici dozrijevanja pričaju o ljubavnim doživljajima. Mukotrpne drače, oskudni kamenjari, a onda - djetelišta. Vodopadi. Jezera. Nebrojeno mnogo ptica u obližnjem Hutovom blatu. Čitavo bogatstvo putova. Jedan je čak i suvišan: onaj što nasilno razdvaja grad Počitelj i ljepoticu Neretvu. Svakojako voće: smokve, dinje, breskve, grožđe, a i jabuke senabije, šljive džanarike, uvelike opjevane u narodnoj poeziji, i trešnje, zlato počiteljskog kraja, koje domaćini nazivaju - ašlame. "Sveto voće".
Zajedno sa svojom okolinom, Počitelj svake godine slavi dan trešanja. Svatko na svoj način. Tiho, u obiteljskom ambijentu, istakavši na vidnom mjestu jedinstvene uzorke tri ili četiri sunčane kugle na jednoj peteljci, ili na "derneku", na sveopćem slavlju proljeća kada poklonici opojne kapljice i miomirisnih pečenica često zaborave zašto su se sastali...
Kad dođe zmijska svetkovina - Jurjevo, Đurđevdan, Zmijski dan, Ciganski blagdan - trudna žena mora dobro paziti da ne vidi zmiju, jer joj čedo može biti šareno, pjegavo, hladno kao zmija, lukavo, premudro, na svoju ruku, udareno zmijskom kožom po glavi. Ako se u vrijeme zmijskih praznika na ženu baci neradišna igla, na nju će skakati ljute repatice. U vrijeme zmijskih praznika ne preporučuje se nikome da pije bunarsku vodu, jer se tada otvara zemlja, a otvorena zemlja ispušta otrov koji su joj prethodno podarile nezadovoljene guje. Toga dana švalje ne bi trebalo da se bave iglom, a domaćicama se ne preporučuje da krpaju čarape. Mudra i pametna žena toga dana neće otvarati škrinju u kojoj skriva dragocjenosti - da zmije ne bi bile previše nasilne - ali će rado ući u svoj vrt, ako ga ima, i zasijati konoplju: vrijedna žena, kazat će susjedi, mislila je na gaće i košulju svojih ukućana. Ugleda li u vrtu zmiju, treba da je uhvati i oštrim škarama prereže glavu, u nju smjesti tri zrna konoplje, potom zakopa vodeći računa da ždrijelo bude okrenuto prema suncu. Kad konoplja naraste, oplete se od nje bič pa njime goni marva, pa na pijaci navale kupci, da umreš od miline. Na Zmijin dan ne moraš zapaljenu balegu na lopati pronositi kućom i oko svojeg gospodarstva da se na tvojem mučilištu ne udomljavaju ustokamenice. I ne moraš oko kuće saditi topole, ne moraš se ispod pazuha mazati bijelim lukom da bi te zmije mimoilazile, ne moraš uza se nositi zmijsku presvlaku.
Dan trešanja nudi raznolikost i bogatstvo tipova i ukrasa narodnih nošnji, lepeza je to popjevaka, plesova, gajdi, diplica, tambura, harmonika, gusala, lijerica. Veselo je, veselo! Kako ne bi bilo veselo, kad se ženi njegovo veličanstvo Kralj trešanja!
Eto, u takav se ambijent smjestio Počitelj, grad obrambenih kula, džamije, sahat-kule, medrese - učilišta, hamama - javnog kupatila, kubeta, popločanih krovova, doksata, podzida, minijaturnih bašča i vrtova punih opojnih mediteranskih mirisa, renesansnih i islamsko-gotičkih prozora, skladnih vertikala...
Svuda se obrušavaju slapovi svjetlosti. Vinogradi se prelijevaju u voćnjake, povrtnjaci u bašče, stepeničasti krovovi u krošnje raznolikih stabala. Kad se svjetlo nađe u ljubavnom grču, dahće i dahće, skače u jazbini kao pseći jezik, a onda hrli Neretvi, hladnoj i bistroj vodi da se, ohlađeno, smiri.
Počiteljske nesanice
Između Mostara i Metkovića teče krajolik pun vegetacije i vode. Kad se to uopće ne očekuje, evo obrambenih kula i bedema! Mili Bože, koliko li je tog kamenja! Od njega se moglo sazdati nekoliko gradova! Prema tome kako su bedemi utanačeni, tako mi psa, taj bi grad morao biti pendrekova pjesma, šikara ogorčenih, namćorastih! Ništa od svega toga! Grad obrambenih kula, a toliko pitomine u njemu!
Pitomost u surovosti, surovost u pitomini.
Mnogo, mnogo ljepote, ali jedne nema: gdje je lavež pasa?
Pleme se raštrkalo, rasulo se: netko Zadru, netko Šibeniku, reklo bi se. Svoj grad ostavili bedemima i sahat-kuli a i njoj više kao znamenju prošlosti, jer ne umije više da mjeri vrijeme. Umorila se. Stala. Ali, ništa zato: na visiji kamen se u obliku grada probudio zajedno sa svim ljepotama i rugobama postojanja, nekako iznoćio sedam-osam stotina stoljeća, pa pod nebeskim svodovima, krepak i snažan, još uvijek rastjeruje brige namjernicima, a njih ima mnogo s raznih strana svijeta, izmamljuje ushićenje što se stiglo, što se, eto, stvorila mogućnost da se razgleda i doživi Počitelj.
Valja ga promatrati s one strane rijeke. Konaci Gavran-Kapetanovića tada izgledaju kao ogromna, veličanstvena potkova izrezbarena manjim i većim draguljima koji svjetlucaju svojim sjajem. Osmerokutna kula-promatračnica je gospodarica čitavog kraja, od Bune do razvalina Neretve, kada više ni sama sebe ne prepoznaje, kada zauvijek nestaje u većoj vodi. Minijaturni gradić izgrađen kao tvrđava Zapada protiv najezde Turaka, doživio je to da mu upravo Osmanlije udahnu raznovrsne čarolije ljepote. Čini se kao polukrug satkan od duginih boja. Počitelj je lako doživjeti i kao ćilimče probranih boja, na koje je vrijeme uvelike nasrnulo, pa ne zna što radi s njim. Kao glas šutnje. Kao središte derviša, uglednika, kapetana, a vrlo teško, gotovo nikako kao obrambeni sistem Zapada u prvotnom izdanju, ili kao obrambeni bunker Istoka.
Ali, da čujemo njega. Ukazao se naredbenik nad svršiteljima u zlatom optočenom pokrivaču. Nesanica. Oko njega bruje vjetrovi. Da se starina ne bi srušio, prate ga jasakčije - tjelohranitelji. A i on se pokušava nekako oduprijeti. Uzaman! Pobjegla snaga. Napustile ga boje. Sada je samo obris nečega što se dogodilo u prošlosti. Kao što je zmija sanjala vodu, tako i on, bivši zapovjednik, uz pomoć mediteranskog sunca prikazujući se poklonicima njegova grada, sanjao mladost i vlast. Od mladosti nije ostalo ništa. Od vlasti, ipak - nešto. Na primjer: dva zapovjednička štapa. Prvi mu je zapovjednički štap džamijska munara, a drugi mu je zapovjednički štap toranj sahat-kule. Samo, nevolja je u tome što ti štapovi ne umiju hodati. Kad bi štapovi umjeli hodati, poslužio bi se njima da potraži ključeve svog grada. Starina se i ne sjeća kad su nestali, tko je ključeve ponio, zašto. A možda i nisu odneseni. Ključevi kao ključevi, možda se zaigrali i bezbrižno skotrljali da se napiju bistre i hladne rijeke. Možda su se zagubili u sužanjskim ćelijama negdje ispod kula, gradskih zidina, bedema, uporišta, tko zna kako se to nazivalo u vrijeme prvotnih zapovjednika. Dakle, nema ključeva. Vijekovi kao da naslućuju: nisu daleko. Tu negdje ispod zemlje. Ako ne pronađe ključeve svog grada, bivši zapovjednik će umrijeti od tuge. On otprilike naslućuje gdje bi oni mogli biti, ali se ne može sagnuti: visoka munara džamije, visok toranj sahat-kule. A sve temeljito užljijebljeno, sraslo sa zemljom, ne može se poviti, napraviti naklon, ubaciti pertlu u oko cipele.
Kad se jednom popneš, nije lako sići, osim ako se ne strmoglaviš.
Bjeloglav, zagledan u daljine, stari zapovjednik, u želji da se samoiskaže ili obrani, ili iz nekih drugih razloga, ne zna se, jer ničija kronika nema neprekinuti gajtan, besjedio je ovako:
Ovaj svijet je i moj svijet
Imam i ja svoje jezgro
I moji sužnji pjevaju svoju historiju
I moje korijenje sanja žilavost, a i otrove
I moja samoća prekrivena krilima jastreba
I moj kamen predstavlja djelić sunca
Ko je pjevač starog grada na uzvišenju?
Čiji je to glas, može li se znati? Iz kojeg doba? Iako uz kamen prikovan, i Počitelj je čedo prolaznosti. Dugo pamti. Vrijeme u njemu kao da nema granica. Ipak, štošta je prepušteno zaboravu. Na primjer, vrijeme nestanka. Ne sjeća se ni hercega, ni knezova, ni župana, ni oblasnih gospodara, ni kraljeva, ni kapetana. Ljetopis izgorio, istrunuo, što li je s njim bilo, a svjedoka nema. Grad sačinjen od svakojakih pitanja. Pridružuje im se još jedno: tko to pjeva? Doista, tko je taj pjevač starog grada na uzvišenju? Da to ne pjeva veliki humski knez Miroslav slikovitim slovima svog evanđelja? Ali, reklo bi se otkuda sad on? Dijak Grigorije je potkraj dvanaestog stoljeća krasnoslovio u crkvi sv. Petra na Limu, tako se bar pretpostavlja; a stariji historičari kažu da se Počitelj prvi put javlja tek sredinom petnaestog stoljeća. Kasno se saznalo za darovnicu kneza Mislava iz 1188. kojom se sela pokraj Počitelja daruju spomenutoj crkvi. Zaista, nije li to glas velikog kneza? Pjevaju li to s njim počiteljska sela Bivolje Brdo, Oslice, Moruge i Toplica da bi Grigorije dijak sa svojim redovnicima u crkvi na Limu mogao u radinom dokoličarenju stvarati veliku umjetnost?
U kamen-gradu mnogošto je nestvarno, a korjenito, prepoznatljivo, zakračunano, zabravljeno, skukumavčeno, a i zlatnim legendama osjajeno. Nije lako ući u trag ni svojim vlastitim godinama, a nekmoli vijekovima bivšeg i Zapadnog i Istočnog alkazara. Mada vremenu nije okretao duburu - zadnjicu, vrijeme ga prilično zaboravilo. Ne zna se kad ga je spopadala kuga, morija, kostobolja, prokaza, veliko smrtonosije. Tko ga kinjio, tko savjetovao, tko prekrajao, tko umilostivljavao, tko hranio, tko opjevao. Jedino što se pouzdano zna: branio je sam sebe. Dugo pamti, ali i zaboravlja. Što se može, pati od ljudske sudbine.
Ispod ptičjih krila, reklo bi se, sunce pjeva hvalospjev gradu sačinjenom od nebesnih vertikala u vremenu tajanstvenih mjesečevih mijena, zmajevitih gromova i kojekakvih čuda. Zapovjednik taj i taj bijaše uzmožnik. Od Neretvine pjene napravi svjetlo mjesečevo i gradom se kretaše kao njegov utemeljitelj, aga grada, onaj koji poznaje tajne izlaze, i sve što se skriva, ali zaboravio svoje neimare i ne zna gdje mu se zagubio ključ.
Pjesma koju slušamo vjerojatno nije ništa drugo nego traženje ključa, neka vrsta brojanica o izgubljenostima, nađenostima, lutanjima, stradanjima, propadanjima.
Kad se kamen pretvori u grad i prekrije lišajima i mahovinom, kako slijediti trag, kako prodrijeti do jezgra?
Tko to pjeva? Nije lako prepoznati glas.
Imao sam i ja svoje putove i kraće i duže
Ovisi o tome odakle se, otkuda se krene
I kada se pođe, i kojim se tjesnacima prolazi
I tko usmjerava putanju
I tko je prijatelj a tko ne
I kako se postupalo prema zajednici pobijeđenih
I kako su se podanici ponašali između vatre i vjetra
I tko je kakav odnos imao prema prorocima
Prema kaznama, grijesima, vrlinama...
Zaista, čiji je to glas?
Vojvoda Sandalj Hranić šuti. I kralj Matija Korvin šuti. I dubrovačka vlastela šuti. Savezu je pripadao i papa. I Vladislav Hercegović. Odluka je već davno donesena: Počitelj je posljednja utvrda. Dotle se može doći, dalje - ne! Neimari i materijal stizao s raznih strana "latinluka", Zapad se ukopavao kako je znao i mogao, počiteljske kule i bedemi obećavale zaštitu, pa ništa: godine 1563. Hadži Alija već gradi džamiju, ovu istu džamiju čijom se munarom poštapljuje stari počiteljski vojvoda ili pjevač, pjesnik prolaznosti, graditelj, u svakom slučaju neka poražena veličina iz bilo kojeg tabora.
I grad bičuju, pa ga pogube. U nevolji ispomažu se i gradovi koji su zapovjednici - dušmani. Ako grad nema valjanih doušnika, posuđuje ih. Međugradsko ispomaganje spadalo je u dobar odgoj. Počitelj je davao, ali i uzimao. Premda je kao grad na uzvišenju oduvijek bio otkriven i zvijezdi i prituljenom doušniku, zapisanih pamćenja i osvjedočenja je malo. Tko to govori iz zidina feudalnog grad-tvrđave? Ponosni, Stjepane, Tvrtko Prvi, javi se! Ako su ti ruke "čiste" što se tiče ove gradske utvrde, reci nasljedniku da se javi!
Grad sačinjen od nebesnih hurija
Sićušan, tek malo veći od krušne molitve sužnja iz kamene kule, a neobuhvatan u vremenskim razmjerima.
Ne samo od kamena, grad sačinjen od nebesnih hurija, hitrih pasa i konja, skitačica, šehida - poginulih za vjeru, uglavnica - mekanih jastuka, svakojakih putovanja, lutanja, nezadovoljnih radoznalosti, ranjivosti, akšamluka i drugih belaja. Zvjezdani trenuci Počitelja nastaju stupanjem na scenu mještanina Ibrahim-age, zastupnika velikog vezira Ahmed-paše Ćuprilića, moćnog i bogatog domaćina koji za svoju dušu i dušu svojih roditelja gradi medresu - muslimansku vjersku školu, hamam - javno kupatilo, han - svratište i prenoćište putnika i sahat-kulu.
U grad se uselili mualimi - učitelji, islamski teolozi, derviši, softe - učenici medrese, kovači, nožari, kantari, trgovci, tufekčije - puškari, česme i šedrvani, mahale, sokaci, mirisne avlije, vrata vatre, vrata vode, ljubavni pendžeri, orijentalne šećerleme, hodočasnici i druga svita bjelosvjetskih grešnika, među koje valja posebno spomenuti "vjerske" skitnice, zamaškarene Arape. Grad dobi prenaseljene sokake, cvijetne vrtove, lijehe, budžake. Intrigu i podvalu zatekao, samo prilagodio svom meraku. Ugojeni ovnovi, budući kurbani - žrtvene ovce, teturaju uz duge stepenike, dahću, penju se, ni sami ne znaju - dokle, a kad zastanu, obećava im se blaženstvo na onom svijetu. (Obećanje se ponavlja i uoči samog noža). A onda: komadić kurbana srodniku, pa komadić kurbanskog mesa sirotinji, pa ono što ostane - sebi u tiganj. Ili: ovna kupio, prihranjivao ga do noža, a potom sebi najbolje zalogaje, a ako nešto ostane - ostalima. (Varijanata ima više, puno kombinacija, a i mogućnosti ili nemogućnosti da se dođe do komadića mesa). U bogataškoj kući: sijelo, večera sačinjena od četrnaest mirisnih jela, na sokaku - kismet, njeno veličanstvo sudbina. Sve je to pomiješano jablanovima, derviškim džubama, ilahijama - pobožnim pjesmama, prangijama, mirisom orijentalnih napitaka salepa i boze, begovskim nadgornjavanjem i sirotinjskom ovisnošću.
Sve se to događa na periferiji orijentalno-bizantinsko-islamskog kulturnog kruga, a istodobno i na marginama mediteransko-antičkog renesansnog kruga, sve je to sudbina Počitelja i drugih susjednih gradova, pa zato je i nemoguće prepoznati glas pjesnika koji se milozvučno javlja s počiteljskih slomivrata koje graditelji i uglađene osobe nazivaju - bedemima.
Na kraju krajeva, sve je to mediteranska čaršija puna i prepuna povišenih glasova. Pitanje je da li svatko čuje i sam sebe. Prodaje se stara potkova, odmah pokraj nje perzijski tepih, najviše i najčešće se nude usluge: iskazuju se uz uho, strogo povjerljivo, a ti budi pametan što ti je snalažljivko za nekoliko sekundi ispripovijedao i budi bistar, otresit, pa ostani, zaledi se, umri na prostoru koji zaprema tvoje tijelo, inače, ako pođeš za njim uz mramorno stepenište, gore prema kulama i bedemima, ruku na srce, može ti se svašta desiti. Snažan prodor islamske civilizacije, razumije se, nije donosio samo miris cvijetnih bašča, duvarovima osiguran mir obitelji, raznovrsnost uživanja. Divanhane i trijemovi u bogataškim kućama, ladoleži, haremluk - dio za žensku čeljad strogo odvojen od selamluka, a sve čisto, osjajeno, mnogošto skupocjenim vezovima prekriveno, daleko od pogrda i bilo kakvih i bilo čijih bogohuljenja. Psovka i kleveta mogla se naći samo u ustima gospodara grada, znači: plemena, jer je aga grada imao običaj da bude i ovrhovoditelj sa samaritanskom maskom na licu.
Najteže je bilo izaći na kraj s dertom
Bez obzira kako ti je kuća okrenuta, ako si zakoračio morao si se naći ili u džamiji, medresi, hamamu ili čaršiji. Čaršija je zapravo bila grad, čaršija je bila i Neretva, i sve dolje niz Neretvu. Iako islamski propisi nalažu da se vjernik pet puta u toku dana okupan i smjerna obraza obraća svom Allahu, svima je bila sveta dužnost: trgovati. Cjenkanje je bila estradna poezija.
U skučenom prostoru grada-tvrđave najteže je bilo izaći na kraj s dertom. Što je to - dert? Leksikoni se trude, vjerojatno će se truditi i dalje. Nije samo briga, nije žalost, nije samo bol, ni tuga, ni jad, a sve to zajedno, i još složenije osjećanje ljudskog bića. I kad sina počiteljskog bogatuna spopadne dert, Neretva se namah uzburka kao obližnje more. Kad mušepci, prozori ljubavi, ne uzvrate poziv, eto belaja: nemoguće je savladati krv, pa se u gradu pojavi plamen.
Ali, dert nije iskazivan samo među mladima i zaljubljenima, nego i među bogomudrima, bogovidnima, bogogovornim glavama koje su na mnogo načina pokušavale istumačiti iznutarnji kozmos čovjekov - čemer li je, što je?, gorak kao jabuka čemerika - pa se valja udaljiti od raznoraznih hudopština, zasovnicu na usta, odreći se jagme, misao nasloniti na neki lug, gaj, šumarak, misliti na Jedinoga i samo se njemu povjeravati, a velikašima, jasno, ništa ne vjerovati, ne odazivati se na pozive, ne nasjedati njihovim krupnim lažima kojima obeščašćuju nedužni svijet.
Kolika je visina neba?
Njih je interesirala samo Vječnost, Vječna sila, Vječni put, Vječni život, Vječna neposlušnost. (Zato su kadije, kajmekami i katanci s njima često drugovali).
"Mi smo strpljivi u nevolji, zahvalni kad nam je dobro i zadovoljni onim što Jedini odredi".
"Imutak moraš uvijek čuvati da ga tko ne pokrade, a tvoje znanje nikakav lopov ne može pokrasti".
"Neizgovorena riječ je ljepša i Jedinome milija od izgovorene".
U Počitelju se razmišljalo, u Počitelju se pitalo... Pravednik ili grešnik, tko je bliži Svemiru? Zbog čega se predmeti udaljavanjem smanjuju?
Zašto Suncu, dobrotvoru zlatne boje, pripadaju brojevi JEDAN i ČETIRI? Zašto je svako slovo neki nepoznati broj?
Kada kukcu izvrnutom na leđa pomogneš da se ispravi i posluži sporohodalicama, kažu da si time okajao sedam grijehova - zašto ne i trinaest?
Što je to - čovjek? Da li je on po prirodi rđav? Može li se izbaviti pomoću razvijenih vrlina? Tko umre od straha da ne umre, je li uopće živio? Otkuda dolazi zlo? Zna li se da iza smijeha stoji suza? Postoji li naslada bez čemera. Ima li vjere bez nevjere? Mogu li anđeli plesati na vrhu igle? Zašto je šestica manje sretna od devetke, kad su podjednako skrojene i kad šestica, kad god se sjeti, može postati devetka i kad devetka, kad god zaželi, može postati šestica? Zašto je nula simbol Sunca, radosti, života, vječnosti, a trinaestica - mejit, pokojnik u kući? Zašto bijela boja, simbol svjetlosti, predstavlja radost nevinosti, a drugiput i u drugoj sredini bol tuge?
Kolika je visina neba? Kolika je debljina zemlje?
Na pitanje: što je bilo prije: noć ili dan, umovalo se svakojako, a najčešće spominjana misao iz starinskih vremena da je noć od dana starija za čitav dan.
Planetarij ljudskog znanja ispod počiteljskih kula počeo se ispredati još u vrijeme kada je susjedno Drijevo bilo najveća tržnica robova u nas, kada su domišljanti sijali čvarke da niknu prašćići, bundevu prodavali kao magareće jaje, bubamaru ljubili kao Bogomater i propovijedali da se pravi kršćanin mora suzdržavati od žena, mesa i vina, a pogotovo od bilo kog oblika vlasništva. Bili su to djedovi, gosti i starci, strojnici Crkve bosanske, Narodne crkve koja je odbacivala sakramente, tradicionalnu organizaciju i vlasništvo, kao i crkvenu trgovinu predmetima kršćanskog rituala.
Štovanje svetačkih moći, slika i kipova - to je idolopoklonstvo, a znak križa: đavolov simbol! govorili su ideolozi nekih socijalnih pokreta u feudalnoj Europi, pa i naših krstjana koji su, odupirući se katoličkoj i pravoslavnoj crkvi, protiv stranih i domaćih vlastodržaca vodili dugogodišnje ratove i, zarobljavani, prodavani kao roblje na najmizernijoj, najnazadnijoj i vjerojatno posljednjoj tržnici Europe.
Blago progonjenima, njihovo je carstvo nebesko!
Smrt je bila utjeha postojanja
Počitelj je nastajao u nemirnim vremenima, pa je valjalo slušati jauke umirućih, promatrati kako sa streljačnica visokih kula bacaju heretike i druge neposlušnike, udisati otužni dim ljudskih lomača koji se spuštao niz utvrde i polako širio nad historijom dvoimene zemlje.
Stražar se snuždi tamo negdje na Počiteljskom bedemu, promatra prazne prostore oko grada i sluša lepet umornih ptica. Ptica-zlosretnica iziđe iz skloništa i strovali se u provaliju. Za njom i poneko tijelo. Herceg s bedema baca sve nepoćudne osobe. Taman jek zapliva zrakom. Uzbude se ptice i zmije. U daljini se pokaže plamičak, potom golema vatra.
Biti čovjek, najteži je oblik bivstvovanja. I u smrti, kao i u životu, valja biti hrabar. Tko se želi osloboditi patnje izazvane željom za životom, mora se osloboditi strasti.
Ali, o pojavi Zla nisu na isti način rasuđivali budući suknari, aščije - kuhari, oputari, konopljari, sedlari, potkivači, kamenoresci, padavičavci, trgovci, konjokradice, sjedilačka i putujuća ulema - islamsko učeno svećenstvo, derviši, čudotvorci, svi koji su bili željni bogosaznanja i ljudske pravednosti na zemlji.
Valja biti na uzvisini, tamo negdje u carstvu ptica, u iskonskoj tišini, pa slušati nečujnu glazbu koja određuje ritam i dužinu koraka zamišljenih peripatetičara u dugim džubama - mantijama, a i pitanja bogobojaznih kazandžija, nožara, kalajdžija, kasapa - mesara, halvadžija, samardžija, i drugih insana - ljudi što često i rado spominju Allaha.
Koliko ima nebesa? Zašto sve zastari kad dostigne vrhunac? Kako vladati srdžbom? Zbog čega ljudi lažu? Kako izbjeći laž? Tko se češće služi zakletvom: lažac ili istinoljubac? Kome vjerovati?
Valjalo se neprestano osvjedočavati o pasiji uništavanja, obnavljanja, nadrastanja, nadgornjavanja, mrzništva. Prokletstva su brujala i hujala. Smrt je bila utjeha postojanja.
Učilo se o neznanju kao uzroku grijeha, o pitanju slobodne volje i predodređenosti, o pamćenju, o moći pomicanja predmeta ili mijenjanja njihovih oblika bez upotrebe fizičke snage ili mehaničkih pomagala, o vidovnjaštvu, o blagosti, o proviđenju, o velikodušnosti, razboritosti, uznositosti, hrabrosti, dobrostivosti, o mudrosti i ludosti, o ravnodušnosti, o ljubavi, o lijepom, o sudbini lijepog.
Ezoteričan svijet nametao je izučavanje iznutra, iz ljušture pojave, pa o Zlu što je isto tako vječno kao i Dobro, o rastvaranju nebesnih ustava, o kugama, pomorima, gladima, ratovima bilo je nemoguće raspravljati bez nauke o saznanju Boga, o Božanskoj mudrosti, o Božjoj vladavini, o strahu od Boga i vjerskog ludila, bez apstraktnih saznanja o sudu mrtvih, o tajnim znakovima, o biti trancendencije.
Allah je s one strane ograničenja vremena
Pored ostalog, u Počitelju se razvijala pjesnička, znanstvena, mistička, povijesna književnost. I ilahijama - pobožnim pjesmama, i kasidama - didaktičkim pjesmama, i gazelama - kraćim lirskim pjesmama kojima se slavilo i vino, ljubav, radost, raznim pismima, a u posljednje vrijeme najčešće arabicom, matufovicom, mektebicom, aljamiadom - kako su nazivali svoje pismo i svoju književnost pisanu arapskom grafijom i bosanskim jezikom - uvijek je isticano da je Allah apsolutna realnost.
"Cio kozmos sa svojim redom i zakonitostima je Njegovo djelo, jer je On s one strane ograničenja vremena, prostora i materijalnog svijeta. On je Apsolutan, jer nitko Njegovu odluku ne može izmijeniti. On je jedini, apsolutni i stvaralački bitak", tako se mislilo i pisalo, pjevalo na vjerskim obredima, a i na orgijastičkim seansama među pristalicama okultnih nauka, vjernika tišine, raznovrsnog općenja sa zagrobnim životom i kojekakvih misionara Škole smrti. Na svečanostima se jela veprovina, medvjedovina, jelenovina, paunovina... Divlje guske, ovnovi, tovljena govedina je raspaljivala maštu. Često bi se pojavili "bludnici" duha miješajući istočnjačka i zapadnjačka vjerska, filozofska i pjesnička iskustva. Kad bi na siniju postavili pečena labuda, rodu, čaplju ili neku drugu krasoticu iz obližnjeg Hutova blata, na kraju objeda morala se zajednički spomenuti riječ Božja, a potom i molitva za umrle srodnike, za dobrotvore, za ove i one, a onda se ponovo prilazilo sofri i revnosno i savjesno svetkovalo, slavilo, pirovalo, praznovalo, bajramovalo, petkovalo, šerbetovalo ("sve hanume šerbe piju / šerbe piju kahvu iju" - Ivan Zovko), sve uz mekam - način harmoničnog kazivanja Kur‘ana, a i uz umovanje na sufijski način uz veličanje askeze i mistike i glorifikaciju orijentalno-islamskog individualizma.
I u Počitelju je bilo zamjetljivo učenje da je čovjek porijeklom od božanskog svjetla zatvorenog u materiji. Pomiješano sa sotonskim mrakom i tminom, svjetlo će se osloboditi tmine i materije i sjediniti se sa svojim praizvorom.
U takvim idejama nije bilo teško prepoznati ideje negdašnjih masalijana, pavlićana i krstjana. Kao i patareni, i islamski ezoterici nadahnjivali su se iranskim dualizmom, čitav život trošili putujući i hvaleći boga vatre, ali i boga vode. U Bosni i Hercegovini nisu se morali mnogo truditi, tu je već postojala manihejska tradicija.
Kad se doživi slast počiteljske trešnje, pomiješaju se strasti, čak i nauke, vjere, vode, vatre, užici, kola, pjesme, jezici, običaji prema kojima se život ovoga svijeta shvaća samo kao uživanje i provođenje vremena uz milozvučno cilikanje zvona sahat-kule i svetu bezbrižnost: Ono što čovjek voli, u to će se pretvoriti / U Boga ako voli Boga, u blato ako voli blato - nepoznati sufijski pjesnik. Tako u odajama počiteljskih kapetana, patricija, sladokusaca, zapovjednika, zlaćane lijenosti, prepredenjaštva, bogom nadahnute nepoštenosti, a odmah ispod prozora, dolje na sokaku: otimanje za goli život. Fukara. Nafakasuzi - ljudi oskudne hrane i izdržavanja. Naletosum! - prokleti neka su.
A između jednih i drugih nalazili su se lončari, gajtandžije, nekadašnji učitelji vjere, kovači, dugmedžije, berberi, bojadžije, kopčadžije, umirovljeni imami i mujezini, baštovani, gasaldžije - oni koji prema islamskim propisima kupaju mrtvace..
U svakom slučaju, gdje je dokono i bezbrižno bogatstvo, nađe se i čaršijska blesa, luda, neko zaostalo dijete ili neostvaren čovjek prevelikih želja, bivša ljepotica kojoj su nametali volju i tražili da se đuvegiji podsmjehne, da mu unizi ponos, njemu i familiji njegovoj, pa se djevojka, "pregorjela" ljepotica, bez svoje volje "spržila".
I eto, to ti se tako radi, bratac si moj!
Prvo pakleno, pa - mrtvo vrijeme
Mnogi gradovi na svijetu imali su izdašne patricije i slugane, sladokusce, zlaćanu lijenost, prepredenjaštvo, krivovjerne i pravovjerne, a Počitelj - sitni vez kaldrme, ukrasno željezo, vojničku civilizaciju, i građansku civilizaciju, i kuće od kamena na kamenu, i jednu nenadmašnu samoću. Nema osvjedočenja da je Neretva ikada plavila ovaj grad. Ovaj grad nije imao prostora za neke velike vode, a ni za groblja. Pitao sam ih: gdje se zakapaju? Na vrhu grada. Orlu ispod krila. Ovaj grad ima ulaz i izlaz. To što me interesira, a čudi ih da ima i takvih radoznalaca, nalazi se tamo negdje iznad gradskih zidina. Tamo su izdužene humke, naznake smrti i obilježja zagroblja.
More je nemoguće dokučiti okom, ali ono je tu, svjetluca, osjeća se njegov miris, snažna je njegova privlačna snaga, zove, pozdravlja, šalje dobrosusjedski blagoslov. Da je Neretvanska župa bila zemlja čuvenih morskih gusara i da je često spominju darovnice humskih gospodara, u to ne treba nikoga uvjeravati. Tko nije uživao promatrajući Becićeve pejzaže od Mostara do neretvanskog i, donekle, morskog grada Metkovića? Neretvanskim čamcima natovarenim plodovima zemlje znameniti slikar dao je toliko iskonske osobnosti da ga možemo nazvati slikarem Neretve. Poznavaoci njegova slikarstva ističu da je Becić "Neretvansku siestu" smatrao jednim od svojih boljih djela i da je tu sliku rado izlagao. Neretvanske ribe, ptice močvarice, život ovdašnji u cijelosti i pojedinostima djelomično se našao i na slikama Šestića, Motike, Postružnika, Mujezinovića, da ne spominjemo zaljubljenike ove rijeke iz mlađih generacija slikara naših i stranih, svih onih koji su na toj vrleti kistu pronašli čarobnu putanju.
U počiteljskoj samoći ima mirisnih vjetrova, krhotina, kojekakvih snova, i mnogo, mnogo kamenih stepenika. Oni se penju već nekoliko stotina godina. Kuda streme? Dokle će? Ne znam. Nakon prvog sjaja, kao što to često biva i u drugim središtima ljepote, Počitelj se prilično rano počeo zamarati, tonuti u san i bezbrigu, i samim tim predstavljati bljedilo duhovne nazadnosti.
Premda je to grad izdašne starosti, a i mladosti, samo ponekad odjekuju nanule sitnom kaldrmom. Kako zvono sahat-kule već odavno ne otkucava vrijeme, a ni mujezin se ne javlja sa džamijske munare, jedino čujemo bat skulptorskog čekića nekog učesnika počiteljske Umjetničke kolonije.
Prvo pakleno, pa - mrtvo vrijeme. Danas se to tako čini: dimiskije gotovo veće od hanumica u svilenim dimijama branile su granice svih svjetova Počitelja. Sada su to Mistične poljane kojima galopiraju ždrijepci pod mirijadama zvijezda. Junački rzaji pastuha nad vodenim svjetovima, ili... naslikani konji sa šećernih kutija.
Neretvine vode se pjevajući pretaču u napaćene junačke tokove prvaka mnogih počiteljskih hercega, vojvoda, kapetana. Kao što se Neretva nadomak Počitelja utapa u more čineći s njim jedinstvo svijeta, i Počitelj se sliva u jedinstvenu oazu usjeka, klanaca, delti...
Premda je more brodu samo do koljena, malo je brodova koji se nisu našli na dnu, kao što je malo gradova koji se nisu našli u vrtoglavici propadanja. Vrijeme je Počitelju pomoglo da se otarasi lukova, strijela, kopalja, buzdovana, dimiskija...
U rukama su ostali slikarski kistovi i boje.
Zagreb, juli '79.
O AUTORU: NUSRET IDRIZOVIĆ (Bijelo Polje, 1930. – Zagreb, 2007.)
Književnik Nusret Idrizović poznat je kao pisac povijesne sudbe Bosne od srednjovjekovlja do danas. Najbolju je recepciju doživio u Hrvatskoj gdje je primio dvije ugledne nagrade (knjiga "Kolo bosanske škole smrti" dobila je nagradu Željezare Sisak kao najbolja knjiga eseja objavljena u bivšoj Jugoslaviji godine 1984, a knjiga "Kolo tajnih znakova" nagrađena je najvišom hrvatskom nagradom Vladimir Nazor). No, taj proces prepoznavanja još nije završen jer riječ je o pjesniku, romansijeru, esejistu, radijskom piscu i dramaturgu. Njegova trilogija, koja uz rečene knjige ubraja i naslov "Kolo svetog broja", po svojoj stilskoj i sadržajnoj osebujnosti i danas zadržava kultni status. Spomenimo još njegove knjige pjesama "Tišine se ne mogu odreći", "Zvona i usne"; monografiju "Kozara"; knjigu pripovjedaka "Borkina ljubav" te romane "Ne zaboravi sviralu baćo", "Smrt nije kraj", "Mrav i aždaha", "I noć… i dan"; "Divin", "Ikona bez boga" i "Vučje grlo". Autor je mnogih radio-drama i radio-komedija između kojih izdvajamo: "Bezazlene vukove", "Obračun", "Koga voli Ladislava", "Pismo idolu", "Nasilje hipotalamusa", "Apage, satanas". Uz to Idrizović je dramatizirao više od stotinu romana domaćih i stranih autora za zagrebačku radijsku emisiju Radio roman. Napisao je nekoliko scenarija i sinopsisa za dokumentarne i igrane filmove, a prevođen je na više europskih i azijskih jezika.
