Jesmo li kolonijalne pameti ili smo mnogo češće spremni na odbranu identiteta i dostojanstva po cijenu života? Mnogi će reći da smo u ratovima jedno, a u miru drugo.

Danas je previše pitanja. Je li ovo onaj narod što je gotovo goloruk krenuo u odbranu svoje Bosne i Hercegovine? Kad su po trojica trčala za onim što je pušku nosio. Ako pogine da ga zamijene. To je onaj narod inat pameti, inat kuća, inat mostova, inat duše...

To je onaj narod koji je vodio sve izgubljene bitke, ratujući za druge gospodare. Danas ga ismijavaju sa onom: “Samo nek' ne puca.” Ta je rečenica u posljednjih 200 godina bila: “Samo nek' ne kolju.”

To je narod koji je stotinama godina ubijan i proganjan, danas sveden na ovu Bosnu i Hercegovinu i na njenu trećinu. Narod koji ni danas ne podnosi da ga sramote bijedne političke duše.

ŠUPLJA PRIČA O BOŠNJAČKOM NACIONALIZMU

Opet se moram sjetiti jedne nevjerovatne priče koju sam čuo u toku rata. Više od 700.000 Bošnjaka i 250.000 Hrvata pobjeglo je pred Karadžićevim ubicama. Ponajviše izbjeglih stiglo je u Njemačku. Ondje je počelo okupljanje i organiziranje tog našeg naroda. Na jedan skup u Bavarskoj Bošnjak pozove susjeda Josipa iz Dervente. Okupilo se nekoliko stotina Bošnjaka. Kad je trebalo izabrati vođe tog udruženja, za riječ se javi onaj susjed Josipov i predloži ga za predsjednika. Svi dignu ruke. Josip ustane pa, ispraćen aplauzom, kaže: “Ljudi, hvala vam, ali ja sam ovdje jedini Hrvat, pa ne mogu prihvatiti funkciju. Sramota je. Izaberite nekog iz vašeg naroda.”

I onda se čuje šuplja priča o nacionalizmu kod Bošnjaka.

Trideset godina nismo u stanju da pogledamo šta su nam neprijatelji u ratu, a strani namjesnici u miru napravili od ove zemlje. I sve to uz naše asistencije. Šta nas čeka? Mi sve vidimo osim onoga što nam je pred očima.

Upitajte se u ovim vremenima potpune histerije: zašto je potrebno da se uništi sjećanje na vrijeme rata u kojem smo se prvi put svojim rukama, oružjem i pameću odbranili pred zlom koje nas je nekažnjeno i na bigajri-hak ubijalo više od 200 godina?

Godinama nakon strašnih pokolja i zločina genocida pojavila se sklopka o sve tri strane. Kakvog smisla ima reći Palestincima, Rohinjama, Ujgurima, Ukrajincima da su jedna od dvije sukobljene strane?

Lažnim ljudima ništa nije sveto. Ništa nije bitno. Oni su odbacili istinu a prihvatili laž i od takvih nema upornijih i tvrdoglavijih branitelja te laži.

Svojim gotovo nepomirljivim političkim podjelama, silnim strankama i svađama pravimo nered sebi i komšiluku. Komšije i susjedi odmah se ponadaju da će od političke rulje ušićariti ono što nisu ratom mogli dobiti.

Gdje smo mi u zaštiti Bosne i Hercegovine, ovog jedinog mjesta gdje stojimo okupljeni kao narod? Uzdižemo li ovo sveto mjesto naših predaka i, nadajmo se, sveto mjesto naše djece? Ili ga tek tako dajemo u ruke onih kojima je vlastito poniženje samo put do vlasti?
Stranačka gužva među Bošnjacima ostavila je usamljenu Bosnu i Hercegovinu. Sve smo usamljeniji u Evropi, koja sve više skreće “udesno”.

Jednom sam zabilježio: U miru hodamo po ivici 30 godina. I samo mali broj nas gleda u provaliju, a većina na drugu stranu od provalije.

Budući da smo većinski narod, a pošto rezervne domovine nemamo i time smo najodgovorniji za očuvanje Bosne i Hercegovine, bilo bi logično da ta politička snaga dođe do svojih osnovnih ciljeva.

Za svaku normalnu pamet bila bi jedino važna politička snaga probosanskog bloka u ime opstanka i prosperiteta ove države. Nije politika popis stanovništva, ali jesmo li mogli s tolikim brojem glasača barem osigurati mir u Bosni i Hercegovini? Sačuvati ovaj narod od višedecenijskog političkog mrcvarenja? 

Zašto zaboravljamo ili čak negiramo ZAVNOBiH? Možda zato što smo priznati tek 29 godina poslije te odluke kao Muslimani, na popisu 1971. godine. I kad smo napokon priznati kao narod i kad je počelo naše masovno obrazovno, kulturno i svako drugo uzdizanje, pokrenut je rat za podjelu Bosne i Hercegovine i uništenje Bošnjaka. Često mislim da je rat i pokrenut zbog tog bošnjačkog uzdizanja i opasnosti koja se rađala činjenicom da ima jedan narod koji neće dopustiti uništenje svoje države.

OD NACIONALNOG BUĐENJA DO MENTALNE EUTANAZIJE

Sjetimo se tih godina buđenja Bosne i Hercegovine. Jugoslavija nije imala takve književnike, ma koliko pumpala njihove vrijednosti. U slikarstvu se svijet divio vrhunskim bosanskohercegovačkim slikarima. Sarajevska rok scena drmala je Balkanom. U sportu su osvajane titule. Fudbalski klubovi iz Sarajeva “Željo” i “Sarajevo” postajali su po prvi put šampioni Jugoslavije. Košarkaši “Bosne” osvojili su Evropu. Košarkašice “Jedinstva” iz Tuzle bile su šampionke Evrope.

I umjesto najljepše budućnosti, došli su velikodržavni zločinci i krenuli u uništavanje svega vrijednog u Bosni i Hercegovini. I danas podlo lažu da su htjeli Jugoslaviju. Da su je htjeli, ne bi uništavali Bosnu i Hercegovinu koja je za Jugoslaviju značila jedinu mogućnost opstanka.

Kolonijalna svijest uništava vrijednosti jednog naroda. Najprije njegove najbolje ljude.

Upitajte se kako je moguće da se izmišljotinama i prljavim trikovima unište ljudi koji su bili na čelu ove zemlje? Ne postoji niti jedan bošnjački prvak, niti jedan patriota koji je ostao čitav, koji nije brutalno udaran, ponižavan, i na kraju ražalovan i otjeran iz aktivnog života.

Tako smo uništili komandante Armije RBiH. Koje nismo uništili mi, Bošnjaci, dočekale su naše komšije ugurane u državne, pravosudne institucije i poslali ih ili u zatvore ili ih osramotili navodnim zločinima i poslali da se kriju u doživotnom zaboravu.

Tako smo uništili sve Bošnjake iz politike i nastavljamo ih uništavati. Vidimo da kreću svakodnevne priče o političarima kao nevaljalim i lošim ljudima, koji samo gomilaju bogatstvo na naš račun. Osuđuju ih Bošnjaci koji uporno i redovno glasaju za nove stranke i njihove uglavnom samozvane i pameću ograničene lidere. Previše je novih stranaka koje izborima budu smještene u lokalne skupštine, u kantonalne, entitetske i državne parlamente. Kad sam nedavno s nekoliko novinara pokušavao nabrojati političare koji zaslužuju povjerenje, došli smo jedva, s popustom, do cifre od tridesetak ljudi. To, nažalost, znači da imamo više stranaka nego vrijednih i sposobnih političara.

Nažalost, kao narod uglavnom pojma nemamo šta znači u ovakvoj kompliciranoj državnoj strukturi imati političara koji zna svoj posao. Privilegija je imati vješte i iskusne poslanike u državnom ili entitetskom parlamentu, gdje se opstanak države uvijek dovodi u pitanje jer dvije strane neprestano razaraju Bosnu i Hercegovinu, nešto zbog svojih ličnih interesa, najviše zbog velikodržavnih ciljeva Beograda i Zagreba kojima vjerno služe.

Sjećam se kada je na vlast Dodik došao s ciljem očuvanja Republike srpske, koja se nalazila pred totalnim slomom i gašenjem. Svoju je poziciju preuzeo strateškom prevarom Amerikanaca tvrdnjama da su Mladić i Karadžić zločinci, da priznaje Haag, da želi građansku Bosnu i Hercegovinu. Ključni su bili pritisci ovdašnjih bošnjačkih političkih idiota, koji su zapadnjacima hvalili Dodika i tako pogurali njegove laži.

U sukobu između Harisa Silajdžića i Milorada Dodika, ovdašnji mediji i tradicionalna politička lupetala tražili su da se žrtvuje obojicu. Gotovo godinu je trajala medijska haranga za njihovu smjenu. Pošto je Silajdžić imao obraza, dao je ostavku. Dodiku nije padalo na pamet da se povlači. Tako su Bošnjaci eliminirali, prije i poslije te kratke storije, svog danas omiljenog političara Harisa Silajdžića.

Nije jasno čemu služe napadi na već dvadeset godina mrtvog prvog predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine Aliju Izetbegovića. Kome će na kraju koristiti takve primitivne akcije protiv čovjeka pod čijom je vladavinom stvorena Armija RBiH od 350 hiljada naoružanih patriota? Armija čije su pobjede i oslobađanje zemlje zaustavili saveznici sa Zapada.

Jednu njegovu rečenicu danas zaboravljaju, a ne bi smjeli: “Velikim Bogom se kunemo da robovi biti nećemo”!

LAŽI SU NAM OTROVALE PAMET

Srbi i Hrvati ne odriču se ni svojih zločinaca, slave ih otvoreno pred licem svijeta. Mladić, Karadžić, Milošević pretvoreni su u srpske heroje. Bošnjacima ni njihovi heroji nisu heroji.

Javne laži najefikasnije prave kolonijalnu svijest. Laž je zahvaljujući neinformiranim strancima pobjeđivala i licemjeri su navalili u te tabore, odakle su računali na ulazak u vlast. Sumnja u sve i svakoga odavno je zavladala među Bošnjacima. Sumnja rađa nesigurnost. Unutar bošnjačkog naroda imamo toliko naivnih ili pogubljenih pa ne vide razliku između moralnog i lažnog moralisanja.

Laž se gomilala godinama dok nije stigla do ušiju ovog naroda i konačno mu otrovala pamet.

Desetak laži ponavljalo se godinama, nebrojeno puta, dok nisu zauzele prostore u glavama brojnih žrtava. Nisu te laži postale istina, samo su ljudi koji su ih prihvatili postali lažni ljudi.

U uzdizanju tih laži učestvovali su domaći politički paceri, koji su svjesno ponavljali ono što su znali da je laž, ali korisna laž koja će ih dovesti na vlast.

Lahko ćete ih prepoznati, oni su samouvjereni dok ponavljaju te laži.

Od “za rat su krive sve tri nacionalističke stranke” – a ko je kriv za najgore zločine protiv čovječnosti i genocid nad Bošnjacima, to lažnim ljudima nije važno – do priče da je Alija dijelio Bosnu i Hercegovinu. Pored onolikog klanja i etničkog čišćenja? Za Mladića, Karadžića, Miloševića, Tuđmana u tim ispranim mozgovima nema mjesta za krivicu.

Da li bismo bili manje kolonijalne pameti da smo makar koliko više nacionalni?

Postoji ekonomski, kulturni nacionalizam, nacionalne su književnosti, nacionalno je slikarstvo, nacionalne su historijske građevine... Dobar dio Bošnjaka uvijek je bio ravnodušan na vlastito nacionalno. Taj su svoj zakržljali nacionalizam jedino i mogli pobijediti. Valjda je svima jasno da su Bošnjaci historija Bosne i Hercegovine. Da su među njima vrijedni ljudi koji su gradili ovu zemlju, jer su je osjećali svojom i jedinom domovinom.

Imao sam priliku čitati i učiti od izuzetnih patriota, pa ih i upoznavati i družiti se s njima, poput Atifa Purivatre, Alije Isakovića, Mustafe Imamovića, Alije Izetbegovića, Muhameda Filipovića, Abdulaha Sidrana, Marka Vešovića, Nikole Kovača, Ibrahima Tepića, Nijaza Durakovića, Enesa Durakovića, Dževada Jahića... Imali smo takve veličine u svojoj prošlosti, a o njihovim se djelima danas vrlo rijetko ili nikako ne govori na silnim i brojnim televizijama i portalima.

Nažalost, nemamo adekvatnu enciklopedistiku. Sjećam se davnih početaka kada smo, odmah nakon rata, uspjeli napraviti knjigu Ko je ko u Bošnjaka. Nisam htio da me bude u njoj, pa me je izružio rahmetli Purivatra. “To je početak”, rekao mi je. Svejedno sam odbio biti ondje čekajući neka bolja rješenja. Ali boljih rješenja nije bilo. Trebali smo davno za medije imati pripremljene emisije sjećanja na najvažnije historijske događaje i naše najvažnije ljude. Imamo nešto siromašno i stidljivo na ovdašnjim televizijama.

Zapalili su nam Orijentalni institut, dokaz o stoljećima postojanja i stvaranja u našoj državi. Za identitet jednog naroda izuzetno važnu periodiku su nam Karadžićevi zločinci uništili u Vijećnici i spalili s milion i po knjiga.

Gotovo dvadeset godina poslije Agresije vandali su nam zapalili Arhiv Bosne i Hercegovine, bez prave istrage i do danas nekažnjeno, a direktor te institucije, dovučen ovdje po ključu iz RS-a, uhvaćen je nakon paljevine u krađi historijske građe koju je prevozio u Banju Luku u privatnom automobilu.

DOBRI SMO SAMO U NAJGORIM VREMENIMA

Zašto su Bošnjaci bez odgovora na stalne laži i višedecenijsko negiranje zločina i genocida? Nemali dio bošnjačkog naroda i neke njegove političke elite daju svoj doprinos ovom stanju beznađa. Nema niko sigurniji u svoje stavove od bošnjačkih glasnih neznalica koje siju sumnje u sve i svašta.

Pamtim jedan svoj dolazak u Sapnu kod boraca u 206. brigadi. Htjeli bi nešto dati za jelo, ali nemaju mi šta ponuditi. Odnekud donesoše konzervu i otvoriše je. Običan mali mesni narezak. U prostoriji nas je osam. Vidim po pogledima da su i oni gladni. Kažem, ja ću samo komadić, nisam gladan. Priđe jedan i podijeli na osam dijelova. Svi pojedemo po komadić. Pogledamo se i krenemo se slatko smijati. Svi smo bili siti.

Pamtim i jesen 1992. godine i tešku glad u Sarajevu. Stanovao sam u Alipašinoj ulici, u zgradi s dvadesetak stanara. Čujem komšinicu, porijeklom iz Jajca, kako ponosno govori da je negdje u ostavi pronašla zaostalu glavicu luka. Žene dogovaraju podjelu i luk se dijeli na šest dijelova. Svi imaju NATO-ove suhe vojne obroke uz koje prže to malo luka i komšiluk obuzima najljepši miris.

U najgorim vremenima bili smo nemjerljivo bolji ljudi nego li danas!?

Šta se to danas događa s pokušajem potvrde genocida u Srebrenici u Generalnoj skupštini? Jedini motiv negiranja zločina jeste to što se želi otvoriti prostor za nova zla.

Haški sud su održali i naša pamet, hrabrost i upornost. Rat je pokazao da među bošnjačkim patriotima nema kolonijalne svijesti. Suprotno od toga, pokazivana je moć i izvanredna sposobnost suočavanja s najgorim izazovima.

SDB i službe Armije RBiH su tokom borbi servisirale ICTY. Službe su proslijedile ICTY-ju 4.000 personalnih dosjea, odgovorili na više od 3.500 zahtjeva od suda u Haagu.

Prisluškivani su kontakti neprijateljske strane sve vrijeme Agresije na Bosnu i Hercegovinu. Služba SDB-a i vojna služba ARBiH prisluškivale su 1995. godine rukovodstvo RS-a i Glavni štab VRS-a i uspjele dokumentirati ključne razgovore tokom Genocida u Srebrenici. Pripadnici ovih službi decenijama su svjedočili pred ICTY-jem da bi svi razgovori bili uvršteni u dokazni materijal i znatno doprinijeli dokazivanju genocida nad Bošnjacima.

Kada su se prvi put počeli otvarati snimljeni razgovori od devedesetih, od početaka Agresije, pogotovo oni oko zločina genocida u Srebrenici, obavještajci Srbije i zapadni stručnjaci bili su u nevjerici. Uglavnom se s nipodaštavanjem tvrdilo da je nemoguće uraditi tolike snimke u uslovima i s opremom kakvu su imale bosanskohercegovačka državna i armijska služba. Svi su mislili da je taj posao obavila neka vrhunski opremljena zapadna obavještajna služba i očekivalo se priznanje u vezi s tim. Smiješak se ubrzo zaledio na licima i pretvorio u čuđenje i bijes.

Cijeli sistem saradnje svjedoka, novinara, intelektualaca iz Bosne i Hercegovine uspio je pravno poraziti zločinačke politike iz Beograda i Zagreba vođene protiv njihove domovine Bosne i Hercegovine.

OPSTALI SMO ZAHVALJUJUĆI SEBI

Do danas se Bošnjacima preko negiranja naslijeđa ICTY-ja potura da su nesposobni i da se zločin isplati. Istina je sasvim suprotna. Međunarodni sud u Haagu otvorio je mogućnost toj istini i ona je pobijedila na gotovo svim poljima. Svjedočilo je hiljade hrabrih ljudi, preživjelih nakon najstrašnijih zločina. Hiljade najtežih sudbina dolazilo je u Haag i hiljadama glasova očaja i nade izgovaralo istinu.

Naši ljudi uspjeli su tajne srbijanske operacije dokumentirati i pretvoriti u sudske relevantne dokaze pred međunarodnim sudom. To se do danas na Zapadu smatra najvišim umijećem i vrhunski obavljenim poslom. To nikada nikome nije uspjelo.

Evropski zatvori puni su zločinaca i lidera Srbije i entiteta Republika srpska zahvaljujući toj našoj pameti i međunarodnom pravosuđu. To je ono što je zavisilo od nas.

Da ne bude zablude, otužno je uzimati za ozbiljno bilo kakvo negiranje zločina dokazanih u Haagu na dva međunarodna suda. Ondje je sudski pobijedila istina uime desetina hiljada žrtava.

Baš kao i nadljudska i herojska borba mladosti za očuvanje ove hiljadugodišnje zemlje. Ondje gdje smo bili osuđeni na poraz, nizali smo pobjede.

Richard Holbrooke je u svojim memoarima Završiti rat, u augustu 1993. godine zapisao: “Niko s kim sam prošlog augusta (1992) razgovarao nije očekivao da će Bosanci toliko istrajati.”

U isto vrijeme, autor jedne od najboljih knjiga o ratu u Bosni i Hercegovini britanski publicist Brendan Simms zapisao je to stanje u kojem Zapad čeka poraz Bosne i Bosanaca: “Sasvim jednostavno, Bosanci su se borili jer su dobro znali: Ako se ne bore bit će istrijebljeni.”

Borci Armije RBiH bili su nešto posebno, veličanstveno. Kolonijalna svijest mijenja toleranciju za sve odbranjeno životima naše najhrabrije mladosti. Bio sam s njima u rovovima, u snježnim i dugim zimama. U živom blatu koje uništava stopala, koja kasnije izgledaju kao spužva. Gledao sam ih kako prkose smrti. Bilo je tu lakše ranjenih, tek malo zakrpljenih koji nisu htjeli ostaviti svoje saborce. Gledao sam ih kako jurišaju s dva-tri metka. Sve znam o idealima te generacije zaljubljene u slobodu. Bila je to iskonska potreba da se vrate svoj identitet i dostojanstvo. Čini mi se da nema većeg grijeha nego zaboraviti na žrtvu te strašne mladosti.

Među stotinama potresnih i uzvišenih događaja sjetio sam se svojih prijatelja, braće, Sarajlija, Senada i Seje Alihodžića. Divni i časni ljudi. U jednoj bici u Sarajevu mlađi Sejo bio je ranjen. Saznalo se da je teško ranjen u stomak i da ga hirurzi pokušavaju održati u životu. U bolnici Senad sjedi na krevetu, dok se Sejo budi. Počinje priča.

– Kako si, pita ga.

– Dobro je sve, samo me ova desna noga boli.

– Rana te mora boljeti.

– Zar sam ranjen i u nogu.

– Amputirana ti je, kaže mu. Sejo pogleda i opipa prazninu.

– Vidi stvarno.

Nema drugih reakcija. Šutnja traje. Čuje ga kako govori:

– Ako je to ono što sam morao dati za našu Bosnu, neka je. Halal bilo.