Granice mog jezika

                                                                        granice su mog zavičaja

                                                                        (Ludwig Wittgenstein)

 

                        Jednima je poezija stvar posvećenih, glas Boga, baklja koju je ovaj ili onaj poslanik bacio među ljude da se o nju otimaju, a i kolju, ako treba. Drugima je poezija bezvrijedni proizvod uzaludnih dokoličara. Roba. Suvišnost.

                        „Poezija liječi rane što ih zadaje razum“, pisao je Novalis. Bez poezije, propala bi nada svijeta.

                        Dok neki zanesenjaci političke hemisfere misle da je poezija samo objekt duhovne proizvodnje, zaljubljenici rime i poetskih ritmova uspaničeno upozoravaju da će bez poezije umrijeti ljepota življenja.

                        Kad je poezija nepromišljeno pala s nekog božanskog trona, postala je „antipoezija“, ili, što bi rekao Jean Cocteau, religija bez nade. Misao nije teško proširiti: anti-pjesma – anti-čovjek. Jer živimo u eri kibernetike i industrijskog automatizma. Ovo je vrijeme mnogolikih smjena ne samo u poeziji nego i u svim njenim pratilicama. Na stubištu civilizacije čovjek je osvojio još jedan stepenik i odlučio se za preinačenje umjetnosti. Tehnokratsko vrijeme stvorilo je poseban senzibilitet. Pošto je urbani čovjek uveliko postao alijenirano biće, njega eventualno mogu zanimati samo kompjuterske metafore, mašinska znanost, brzina potrošača-skorojevića, konkretna poezija koja se ispisuje brojkama i arhitektonskim domišljatostima. Nadsvijest, podsvijest, tijek svijesti, misaono opredmećenje objektivnog, negiranje bilo koje discipline u koncipiranju i oživotvorenju djela – sve to znači negaciju poezije u klasičnom smislu.

Međutim, ta sreća, ili nesreća, još se ne zna, nije snašla samo poeziju. Kritičari Joycea i Prousta pronašli su u njihovim djelima opravdanje za definiciju: antiroman. Nadrealisti su od dijaloških štiva napravili antidramu. Varijabilni dodekafonski sustavi i elektronsko pražnjenje zvuka stvorili su u glazbi ne samo pometnju, preblag je to izraz, nego kompletnu negaciju naslijeđenog. Razne varijante apstrakcionizma vratile su slikarstvo nagonu gotovo pećinskog čovjeka.          

                        Sve do nedavnih vremena poezija je u nas shvaćana kao otkrovenje božanskog duha. Pjesnik je živio u kneževini. Sudbina čovječanstva nije ga mnogo zabrinjavala. Nije osjećao potrebu iskustvo stjecati i znanošću jer je, avaj, kao bogom poslani prorok imao sveto nadahnuće koje je u formi klišejiziranih metara i rima prenosio uglavnom neobrazovanom pučanstvu vjerujući da vrši ulogu mesije, demiurga, spasitelja, narodnog tribuna. Bilo je dovoljno osvojiti vještinu donekle harmoničnog slikovanja, klikovanja, ajkovanja, srceparajućeg lamentiranja, pa zadovoljiti nerazvijene potrebe zavičajaca naviklih ne samo poeziju nego i sve oko sebe shvaćati i tumačiti isključivo na način svoje domaje.

                        Zavičaj je, znači, bio izvorište i utočište, nada i spokoj, spoznaja, iskustvo, inspiracija, a isto tako gotovo i jedini konzument poetskih tvorevina.

                        

IGRE PJESNIK – ZAVIČAJ

            Nije bilo lako pjesniku koji se ogriješi o zavičajnu etiku. Zavičaj začas posta prokletstvo, tamnica, iznevjerena nada. Teško proživljene godine u zavičaju jednom pjesniku mogu biti motorna snaga stihovanja, a drugom – stres, frustracija, potreba da se ta navodna svetost što prije zaboravi. Tužno i paradoksalno, ima mnogo pjesnika koji se nerado sjećaju zavičaja, jer i zavičaj je nekome majka, a nekome maćeha. Zavičaj pruža prva sunčana obzorja, ali zadaje i prve rane. Kad shvati da njegov zavičaj nije raj u koji Bog, vjerojatno zbog zaboravnosti, ne šalje blaženu nadahnutost, pjesnik se odriče institucije čekanja, ne prihvaća više filozofiju strpljenja i trpljenja na vlastitom pragu. Osjeti li da jedan primitivizam zamjenjuje drugi, a kultura ne dolazi, diže jedra i plovi, plovi kadikad i u svoje vlastito bespuće, bez povratka. Pritom nosi stanovita ozlojeđenja, a i spoznaje da u lošoj poeziji DOBRO uvijek pobjeđuje, ali pjesnik oktrojiranog DOBRA ostaje pobijeđen. Ni iskrenost nije iskrenost ako se iskazuje samo u zavičaju i na zavičajni način. Ako pjesnik mora biti ukleti nemoćnik u zavičaju, ne mora valjda to biti i drugdje. Tjeskobu zavičajnosti i apsurd dobrovoljnog podvrgavanja toj doktrini – i zavičaj je doktrina – zamijeniti nekom drugom tjeskobom, eto i u tome čina poetske senzacije. Potreba za slobodom (sloboda-nužnost, sloboda-stvaranje) pjesniku je alibi za njegovo prividno napuštanje uskih interesa zavičajnosti, jer on već na početku igre na nivou pjesnik – zavičaj naslućuje da prekršitelj igre nije isto što i varalaštvo ili, ne daj Bože, i izdajništvo.

            Ali mi još uvijek ne znamo što je to zavičaj. Što je zavičaj za pjesnika? Je li to prvi ugledani pejzaž, prva izgovorena riječ, sve ono što je ukorijenjeno u djetinjstvu, prve spoznaje, ili je zavičaj onaj pejzaž u kojem smo sazreli intelektualno i ljudski, u kojem smo de facto i postali ljudi? Doista, možemo li precizno definirati: što je zavičajno a što nezavičajno? Budućnost prošlosti zavičaja ili prošlost bez budućnosti kozmosa? Da li je poezija potrebna nepismenom zavičaju? Je li zavičajni mitovi smetaju samo pjesnicima koji egzistiraju u državi kao središtu otuđenja? Postoji li zavičajnost isključivo progresivne provenijencije? Može li se NAPREDNO živjeti bez opterećene svijesti u vlastitom identitetu? Može li zavičajno iscrpljivati umjetnikovu radoznalost, njegovu ljudsku bit? Hoćemo li zavičajnu poeziju prihvatiti i afirmirati ili tući svim sredstvima optužujući zato što je „previše zagledana u sebe, što joj je u imanenciji partikularizam, što izbjegava interese univerzalnog, sveobuhvatnog, kozmičkog“? To što je pjesnik slučajno rođen u jednom, a ne drugom zavičaju – mora li to do smrti nositi kao barjak ili kao opterećenje? Je li samo zavičaj pruža spas izgubljenom čovjeku u mašinskoj civilizaciji? Duhovnost i običajnost, dobivaju li veći domet ako ih se lansira državnom ili zavičajnom raketom? Je li zavičajno istodobno i folklorno, dakle mistifikacija izvjesne prošlosti i određenog prostora ili središte kozmosa u kojem izgubljeni pjesnik pronalazi svoju zagubljenu metaforu? U kojem su i kakvom odnosu zavičajno, tradicionalno i nacionalno? Svođenje poezije na zavičajnu dimenziju, je li to put ograničavanja i zatvaranja ili temeljenje, oplođavanje, osiguravanje trajnosti? Kad zavičajno postane dominantno mjerilo, mora li poezija postati puko sredstvo mitologiziranja?

Što je to, dakle, zavičaj?

 

 

PJESNIK BI SE OSLOBODIO ZAVIČAJA, ALI KAKO SE OSLOBODITI DJETINJSTVA?

            Jednom je pjesniku zavičaj međubriježni vidokrug; drugom – pokrajina geopolitičkog tipa; trećem, u našim prostorima, zavičajna regija; a nekome Balkan, Europa, svijet, pa kozmos. Istok, Zapad, Sjever, Jug. Katoličanstvo, pravoslavlje, islam, židovstvo. Prošlost, sadašnjost, budućnost. Svijet mašte. Nacionalno, internacionalno, socijalno – sve to može biti medij zavičajnosti. Ovisi o količini pjesnikova talenta, o mjeri obrazovne i iskustvene nadgradnje, te o prostoru u kojem se stvaraju štiva s idolopokloničkom željom da nekako prekorače vrijeme autorove smrti. Zavičajna ili kozmička preokupacija nema dakle gotovo nikakvog apriornog značenja, jer ionako sve ovisi o mjeri talenta i dosegnutoj ili nedosegnutoj kulturi kazivanja.

                        Ako inzistiramo na aspektu zavičajnosti, upitajmo se što o tomu mogu kazati majstori versa rođeni na moru, u raznim pustim zabitima, u vojarnama tuđinskih vojni, u izbjegličkim, emigrantskim i ne zna se kojim još logorima? Gdje je zavičaj tragalačkim prirodama, nemirnim duhovima, vječnim lutalicama?

                        Takozvanom običnom čovjeku zavičaj je tamo gdje mu je i trbuh, a pjesnikov uglavnom tamo gdje mu je jezik. Ubi bene, ibi patria.

                        Ne bi se smjelo smetnuti s uma da pojam zavičajno u modernoj poeziji nije samo, kao u vrijeme romantičara, prilično naivno i nevino slikanje bokorovitih zavičajnih šuma, prsatih udavača s uzdasima na prozorima, ispruženih ruku suludih božjaka koji, u nedostatku umjetničkog života, prilično uspješno zabavljahu zaljubljene preparandiskinje, kalfe, pisare, potajno zaljubljene mlade svećenike svih konfesija, pandure, telale, uparađene oficire, građanske politikante, bakaline, birtijaške rodoljube i Bog te pita koje još ne nepouzdane potrošače poezije kao ne baš odveć mnogo potrebna produkta zavičajnog duha. Ne bi se dakle pod pojmom zavičajno smjelo uzeti samo to, nego i ono što se naziva narcisoidno, netrpeljivo, arogantno, prepotentno, uzurpatorsko, čak i militantno veličanje svoje domaje uz obavezno obezvređivanje svega što je iza našeg okrutnog plota, gledajući svoje vrane kao grlice, a tuđe grlice kao vrane.

                        Neki pjesnici počinju i antizavičajnim tonovima. Otpor zavičajnoj tradiciji. Neki, opet, počinju otporom i njime završavaju, neovisno o tomu koliko je njegova sredina opterećena zavičajnošću. On zavičaj osjeća kao smetnju, a tradiciju kao okove, već na samom početku okreće leđa jednom i drugom da bi im se, pomalo stidno, počeo vraćati u periodu zrelosti. Da, ima puno pojmova zavičajnosti. Statičnu zavičajnu misao, sklonu da u svakom pokušaju preispitivanja prošlosti vidi herezu i maltretiranje povijesti, neki će pjesnici vrlo lako optužiti zbog njegovanja idealizacije i romantičarskih zanosa, a uskoro će zavičaju služiti ropskom pokornošću. Najpromućurniji će od zavičajnog folklora i lokalne tradicije praviti devizni kapital. Tu će se začeti i nešto malo teorije: raspet između novog, nesigurnog i onog odbačenog, čovjek ima potrebu vratiti se ne samo zavičaju nego i mitu o patrijarhalnoj narodnoj kulturi. Nije sigurno da „povratnik“ neće biti optužen za provincijalizam, regionalizam, kampanilizam, čak i sektaštvo. Zavičajni delirij, reći će netko, nije ništa drugo nego dogmatski delirij. Jer ako se poezija stavi u podređenost zavičaju, ona gubi nadahnuća i zračenja, postaje uskogruda, na svoj način i destruktivna.

                        Ne treba kriti, čini se da je djetinjstvo neusporedivo značajniji aspekt u poeziji nego zavičaj. Uz pomoć novostečenih spoznaja pjesnik bi se nekako i oslobodio zavičaja, ali kako se osloboditi djetinjstva?

                        „Kada se vratite u grad u kojem ste proveli djetinjstvo, ustanovite da zapravo niste čeznuli za tim gradom – već za svojim djetinjstvom“ – Earl Wilson.

                        Kao što bez djece ne napreduje kuća, bez djetinjstva ne napreduje literarno djelo. Ako je dijete slavuj u kući, djetinjstvo je slavuj u poetskom djelu. „Djeca su za sve ljude njihov život“, rekao je Euripid. Ne bismo li mogli preinačiti misao u drugu: djetinjstvo je za sve pjesnike njihov život. Jer pjesniku je, kao i djetetu, imanentna igra. Kako se ljepote zavičaja najuspješnije očituju u pjesmi i igri, pjesnik je više od drugih ljudi homo ludens.

                        Sa zavičajem ili bez njega, bez elementa igre, pjesma bi sličila pušci bez nišanskih sprava. Ne bi, znači, stizala u središte cilja.

                        „Igra počiva onkraj podvojenosti mudrost – ludost, onkraj istine i neistine, onkraj dobra i zla“, veli Johan Huizinga. „Iako je igranje duhovna djelatnost, ono po sebi ne posjeduje nikakvu moralnu namjenu: ni vrlinu ni grijeh.“

                        Igra je, zar ne, kao i pjevanje: slobodan čin. Jednom pjesniku je igrište zavičaj, drugom: svjetska arena. Kao što su igre svih naroda prilično slične, i stihovi pjesnika raznih naroda imaju nečega prožimajućeg, iskonski sličnog, no u stanovitim elementima i različitog. Eto, to RAZLIČITO je potvrda samosvjesnosti koju ne daje samo talent i poetska nadgradnja pjesnikova nego uveliko i zavičaj.

                        Faulknera, naprimjer, ne bismo mogli ni zamisliti bez američkog Juga, kao ni Domjanića bez zagorskih „bregov“. Nasuprot tim autorima, postoje i pisci krvne grupe jednog Ezre Pounda, Hemingwaya, Eliota, Nathalie Sarraute, Meše Selimovića, Vaska Pope. Ipak, niti se za prve može tvrditi da su robovali zavičajnosti u provincijskom smislu riječi, niti se za druge može tvrditi da su sasvim izvan zavičajnosti. Jer zavičaj možeš negirati koliko hoćeš, on je opet tu, piščeva sudbina. Bez obzira na to kako i s kolikim se nastojanjem pisac obraćao kozmosu, on svoju poruku neizbježno tonira mentalitetom svoje zavičajnosti.

            Na dugom putu pjesnikova tragalaštva zavičaj bismo mogli označiti kao start, a tzv. internacionalni domet kao cilj, imajući u vidu zavičaj kao nužan element prepoznatljivosti.

Bez obzira na to kako mi mislili o tomu, zavičaj je prisutan u pjesmi i kad ga pjesnik direktno ne spominje. Karakter zavičajne svijesti u velikoj je mjeri ostao u nekih pisaca i nakon dugih globtrotovanja po bijelom svijetu. Dok jedni osjećaju stegu zavičaja, drugi pjesnici zavičaj smatraju kao svoje žilište bez kojeg nema ni stabla ni ploda.

                        „Blagoslovena neka je hrana zavičaja ma iz koje dubine prošlosti i ma s koje trpeze dolazila“, uzvikuje srpski pjesnik.

                        „Pjesnik je samo onda pjesnik ako se prepoznaje, ako mu se zna krvna grupa, geneza, ako se osjeti ispod kojeg neba, iz kojeg vremena, pa čak i iz koje rase dolazi“, tako misli crnogorski pjesnik.

                        „Ako i ima zavičaja bez pisaca, a ono je sigurno da nema pisaca bez zavičaja“, veli pjesnik iz Sarajeva.

                        „Ranjeni, grkih usta, mi priznajemo da je duboka mudrost u tome da i kljuse za svojim zavičajem plače“ – Krleža: Književnost danas.

                        „Kad si oglodan do kostiju, kad te svuda gone, kao da se guba proširila tvojim tijelom, domaća te zemlja prihvaća istim onim licem kao što te prihvatila nekad, kad su te još u zipku stavljali“ – Ivan Tavčar: Visoška kronika.

 

ZAŠTO SE ZAVIČAJ I PJESNIK NE SMIJU ODREĆI JEDNO DRUGOGA

                        U eseju Tradicija, nacija, poezija dagestanski pjesnik Rasul Hamzatov veli da su pjesnike koji slikaju domaće običaje i domaći pejzaž svrstavali u red ograničenih, patrijarhalnih, tradicionalnih stvaralaca. „A ako je pisac govorio o drugim narodima, o dalekim prostorima, to je bilo dovoljno da ga proglase umjetnikom širokih vidika i velikog formata, da ga smatraju internacionalistom, novatorom.“ Hamzatov rezolutno zaključuje: „Jadan je pjesnik, makar bio priznat u čitavoj zemlji, ako ga rodni aul nije priznao, a bijedan je i onaj pjesnik koji je našao priznanje samo u rodnom aulu.“

                        Ali, moderni poetski senzibilitet se uklapa u empirijske vrijednosti. Sklon je vjerovati samo onome što se može znanstveno dokazati. Odsustvo zavičajne preokupacije u mnogim djelima suvremene provenijencije da se prepoznati kao lektira onog dijela pisaca koji iz te prividne stvarnosti stvaraju zaključak da zavičaj u historiji razvijenih literatura kao dominatna preokupacija nije imao previše značajnih apologeta. Velikom piscu je – tvrdi pjesnik sklon teorijskim razglabanjima i uopćavanjima – zavičaj čovjekova sudbina na svim meridijanima zemnoga šara. Zavičajna preokupacija nešto je što pripada vremenu taljigaških putovanja. Poezija koja se održava u životu samo tanašnim dahom nevine zavičajnosti ide u svijet uplašena, neiskusna, nepripremljena za samostalno egzistiranje.

                        Ali, zavičaj je ideja za koju pjesnik živi – brani se pjesnik zavičajnosti. Zavičaj i pjesnik ne smiju se odreći jedno drugoga. Pjesnik je u krajnjoj suštini jezik, a zavičaj je medij u kojem se razvija pjesnikova ličnost. Zavičaj je postojbina pjesnikove historije, mentaliteta, povijesnog bića. Pravi pjesnik je sinteza zavičajnog bića. Bez svoje zavičajnosti pjesnik bi izgubio pamćenje. Već nastaje dvoboj za koji je potrebna porota.        Kao što rijeke pripadaju morima i pčele svojim maticama, poezija je najveća dragocjenost zavičaja. Ako je u središtu drame zavičajnog življenja i viđenja svijeta kao osmišljene i humanistički dopjevane dijalektičke vizure o futurološkoj dimenziji ne samo postojanje već i, o da, radovanja, pjesnik neće pridonijeti da se njegova slovna galaksija, kako to predviđaju neki sociofilozofi na Zapadu, uistinu neće i ugasiti. Poezija što pripada društvu koje stvara nove odnose među ljudima prihvaća poeziju kao neminovnost, bez zaljubljeničkog zagrljaja, ne plaši ga se, hrve se s njim kao usudnim neprijateljem jer čovjek, znamo, kao najsavršenija društvena životinja, bez zavičaja, još uvijek nije pronašao pravi put svoje samorealizacije.

                        Zavičaj – to je pjesnikova budućnost.

                        Zavičajni pjesnik nije ništa drugo nego dosadni folklorist koji još nije spoznao da u njegovu jeziku postoji riječ „sinteza“, veli protagonist poetskog univerzuma. I dodaje: nema poezije kojoj samo zavičaj može osigurati prosperitet. Vizija svijeta nedokučiva je ako je zatvaramo apstraktnom cjelinom zavičaja. Ideologiju zavičaja smo naslijedili iz doba rušenja, prema tome, valja raskinuti s rušilačkim mentalitetom koji proizvodi neznano kakve sve ne mitove, a najradije i najčešće mit o rajskom zavičaju, mit o svemoći, o savršenosti, o osobnoj nepogrešivosti njegovih knezova. Vrijednosti koje nam nudi poezija zavičaja moraju se integrirati u naš opći sustav vrijednosti, a zavičajne mitove brže-bolje smjestiti u historijsku starinarnicu. Pjesnik doduše ima neko mjesto rođenja, a puno zavičaja.

                        Nije li ljubav najeminentniji pjesnikov zavičaj?

                        Zavičaj je svijet u kojem pjesnik postaje čovjekom, a i čovjek pjesnikom, kao što je i svijet pjesnikov samo onda ako se pjesnik u njemu može osjećati zavičajnim.

                        Ne treba ponavljati odveć poznatu maksimu da je pojam zavičajno uveliko blizak pojmu narodnosno. Prema tome, kad imamo posla sa zavičajem, istodobno imamo posla i s nacijom, potom s državom, s državnim institucijama, rodonačelnicima otuđenja, s organizacijom vladavine, jednom riječi s intimiziranjem, prisvajanjem, veličanjem vlastita tla nerijetko i na štetu susjeda, kada zavičajna ideologija transmisijom nacionalizma i nužnog pratioca šovinizma prelazi u genocid.

 

SVAKA NOVA PJESMA TREBA BITI I ROĐENJE I SMRT ZAVIČAJA

                        Zavičajno zatvaranje uvijek je i vraćanje u začarane predjele prošlosti i bjekstvo iz sadašnjosti.       Za pjesnika koji nema izgrađenu pjesničku fizionomiju zavičajno postaje osnovno, dominirajuće.

                        Ima i takvih pjesnika kojima DRŽAVA, bilo kakva i bilo koja, ne može biti poetski zavičaj, dom, domovina. To, razumije se, ne znači odricanje svojeg tla, svog naroda, zavičaja. Naprotiv, to znači dublje pripadanje svojem narodu i zavičaju. Ne treba zaboraviti da kultura postaje sve jedinstvenija u svjetskim razmjerama. Manipuliranje zavičajnom poezijom kao kulturnom mitologijom zavičaja vodi u primitivizam. Poezija koja se zatvara postaje palanačka, esnafska. Moderna poezija je propovjednik razgrađivanja, rašćenja, raznovrsnosti, nadilaženja sitnog i plitkog samozadovoljstva. Sklona je otkrivalaštvu, a da bi otkrivala, spremna je učiti. Učitelj je zavičaj, a i iskustvo svijeta. Svaka nova pjesma treba biti istodobno i rođenje i smrt zavičaja. Zauzimajući prema prošlosti apologetski stav, zavičajni pjesnici kadikad glorificiraju pojedina djela i ličnosti, daju im značenje zavičajnih simbola i na taj način ubacuju u igru čitav arsenal nepotvrđenih vrijednosti. To što se neki pjesnici vraćaju tradiciji rezultat je prenaglašenog isticanja nekih momenata iz prošlosti. Duhovni provincijalizam jednako je moguć u podređenom savezu s onim što nazivamo TRADICIJA, kao što je očigledno da je provincijalizam onaj duh koji odbija sjećati ga se. Tradiciju treba shvatiti kao komponentu onog duhovnog zavičaja što ga pjesnik ne nasljeđuje nego sastavlja djelić po djelić. Nije vrijeme pjesničkih programa na palanačkom nivou (palanka nije više samo rodno selo, kasaba ili zabačeno županijsko okružje), inače bi zdušno trebalo odbaciti programističku i internacionalnu tradiciju koja se želi nametnuti kao objektivna, čista, nadhistorijska, nadlična, neutralna, objektivna subretka.

            Odbaciti zavičaj značilo bi stvarati iz ničega za ništa, odgovara pjesnik zavičaja. Zar rođeni narod, iz kojeg je pjesnik potekao, ne može biti izvor nadahnuća? Neki se stvaraoci ponose korijenskom nevezanošću za zavičaj, misleći da samim tim pripadaju čovječanstvu! To je zabluda. Najveći pjesnici svijeta mogu zahvaliti svojoj zavičajnosti da su postali ono što jesu. Tzv. pjesnici-internacionalisti su najveći skorojevići u kulturi. Biti pripadnik jednog zavičaja ne znači ne biti građanin svijeta. Treba razlučiti zavičajni konzervativizam od zavičajnog samobića. Zavičajni karakter poezije treba shvatiti kao svojevrsnu konkretizaciju njenog internacionalističkog duha.

Poricanje zavičajnih odrednica poezije vodi njenom gušenju. Nije sudbina zavičajnog da se utapa u opće, već da se samo proširuje do razmjera preovlađujuće forme, a i načina mišljenja u koji će jednog dana pod utjecajem dijalektičke neumitnosti i samo iskopnjeti. U zavičajnoj poeziji treba gledati most, a ne kamen spoticanja. Ne treba nikome objašnjavati da je najveći doprinos jedne poezije kulturi svoga naroda u onim vrijednostima koje mogu prijeći zavičajne granice i potrebe. Kad nasilna, vremenski nesazrela univerzalizacija ili modifikacija poezije zanemaruje zavičajnu samosvijest, to može biti kobno za jednu poeziju, a ne mora koristiti poeziji drugog zavičaja.

Više je nego jasno da stvaralaštvo pravog umjetnika pripada svim narodima. Najuspjelija poezija svakog zavičaja istodobno je negacija tradicionalizma u smislu konzervatizma. Bez zavičajnog, poezija ostaje ne samo bez prošlosti nego i bez budućnosti. Kome se to žuri da, odbacivanjem zavičajnog, što prije uđe u bezimenu shemu svjetskih dostignuća u kojima njegova porijekla nema, osim ako ga ne treba tražiti na grobištu ovakvih i onakvih barjaka svjetskih standarda? Demitologizacija može i sama postati mit. Neki se pjesnici i nesvjesno vezuju za njih neraskidivim sponama. Zavičaj je sve ono što predstavlja iskustvo u jednoj poeziji, što čini zbir svih škola, stilova, konzervatizma, a i avangardizma. Poznato je da su futuristi krenuli parolama antizavičajnosti i svega što je poezija prošlosti, ali je još poznatije da je taj pohod bio promašen. Nismo li mi opsjednuti strahom da kaskamo iza drugih? Nije li antizavičajno samo izokrenuto lice zavičajnog? Zavičajna kao i tzv. internacionalistička poezija vrijedi samo onoliko koliko je poezija.

                        Svatko ima pravo na svoju pjesmu. Promašena je svaka pjesma koja istodobno ne postaje sveopća pjesma. Tužno je kada tzv. internacionalne pjesme ne razumije i ne prihvaća narod iz kojeg je pjesnik nastao. Historija literature nas uči da su pravi, nadahnuti zavičajni pjesnici najbolji internacionalisti.

            Sreća je da postoje i teoretičari literature, a i neki pjesnici fleksibilnijeg mentaliteta, koji dobronamjerno poručuju da zavičajem treba izići iz zavičaja i tako se pokušati približiti poetskom univerzumu.

                        Realno ocjenjujući antipoetski trenutak u kojem stvaramo, nakon eksplikacije zavičajnosti i bezavičajnosti u shvaćanjima nekih stvaralaca i tumača pjesničkog čina, valja reći da je na kraju krajeva i poezija, poezija uopće, u suštini bezavičajna emanacija vjerojatno najsuptilnijeg ljudskog duha.

                        Poezija, dakle, poezija uopće, traži svoj zavičaj.

                        Polazi li pjesnik samo s vizura svoje vlastite domaje, teško da će postati građanin svijeta, kao što nikad neće postati građanin svijeta bez okoliša svoje planine.

                        Kao što pjesnik traži svoj zavičaj, i zavičaj traži svog pjesnika.

                        Da bi se slijedio zavičaj, ne treba se pozavičajiti, već planetarizirati...

 

Zagreb, maj 1976.

O AUTORU

Književnik Nusret Idrizović (Bijelo Polje, 1930. – Zagreb, 2007) bio je poznat kao pisac povijesne sudbe Bosne od srednjovjekovlja do danas. Najbolju je recepciju doživio u Hrvatskoj gdje je primio dvije ugledne nagrade (knjiga „Kolo bosanske škole smrti“ dobila je nagradu Željezare „Sisak“ kao najbolja knjiga eseja objavljena u bivšoj Jugoslaviji godine 1984, a knjiga „Kolo tajnih znakova“ nagrađena je najvišom hrvatskom nagradom „Vladimir Nazor“). No, taj proces prepoznavanja još nije završen jer je riječ o pjesniku, romansijeru, esejistu, radijskom piscu i dramaturgu. Njegova trilogija, koja uz rečene knjige ubraja i naslov „Kolo svetog broja“, po svojoj stilskoj i sadržajnoj osebujnosti i danas zadržava kultni status. Spomenimo još njegove knjige pjesama „Tišine se ne mogu odreći“, „Zvona i usne“; monografiju „Kozara“; knjigu pripovjedaka „Borkina ljubav“ te romane „Ne zaboravi sviralu baćo“, „Smrt nije kraj“, „Mrav i aždaha“, „I noć... i dan“; „Divin“, „Ikona bez boga“ i „Vučje grlo“. Autor je mnogih radiodrama i radiokomedija, između kojih izdvajamo: „Bezazlene vukove“, „Obračun“, „Koga voli Ladislava“, „Pismo idolu“, „Nasilje hipotalamusa“, „Apage, satanas“. Uz to, Idrizović je dramatizirao više od stotinu romana domaćih i stranih autora za zagrebačku radijsku emisiju „Radioroman“. Napisao je nekoliko scenarija i sinopsisa za dokumentarne i igrane filmove, a prevođen je na više jezika. „Stav“ iz autorove bogate književne ostavštine objavljuje slabo poznate eseje i putopise. Žanrovi su to u kojima je Idrizović briljantno funkcionirao te je doista velika šteta da iza sebe nije ostavio obimniju građu.