U vrijeme nakon Velikog bečkog rata, u krvavu historijsku podlogu bojama maštenjskim utiskujemo lice tuzdžibaše Šabana. Svi ga zovu Pasije Preskakalo. Često je, i kada priliči i kada ne priliči, potezao tu sintagmu, ali još se nije našao junak koji će ga u lice nazvati tim nadimkom. U praskozorje, prije nego zakukuriču prvi pijetlovi, evo ga, izranja Šaban iz tijesne drvene kućice sklepane uz slani bunar. Njegov se ceremonijal zna, prije nego se dohvati crnog kalauza što ga nosi za pasom i ne skida ga ni kada krene na počinak, pa otključa ogromni katanac na bunarskom poklopcu – kilit veći od mačije glave, kako vole kazati Donjotuzlaci – on prvo razjari žeravicu pod prvim kazanom do sebe i turi đugum s vodom. Dok čeka da voda baci ključ, vadi čibuk, koji mu cijelog dana stoji o pasu i njiše se zlokobno kao kakva kubura, dok Šaban svojim dugim nogama kraca po Sonom trgu. Zatim poteže za duhanskom kesom okačenom o vrat i zatisnutom pod košulju i obavezno se iznervira dok je nađe i sav se jadan ispretura kao da je na carini pa ga maltarnici sumnjiče da krijumčari štogod. Zna cijela Donja Tuzla da je Šaban tanak na živcu. Zato mu niko i ne prilazi sve dok se kroz maglu ne raširi miris kahve. Još je jedan razlog što je još uvijek sam: ne vole ljudi da remete običaje i pravila, a odavno je ovdje i običaj i pravilo da se Šaban budi prvi i pokreće život svih tuzdžija tuzlanskih. Tako i oni kratkosani, koji su se davno rasanili, ne žele da ustanu, nego čekaju da ih pozove miris Šabanove kahve i duhanskog dima iz njegovog čibuka.

Prvi se pojavljuju Šabanovi radnici, oni što opslužuju drvene vadače. Uvijek ih je dvanaest, jer je šest vadača, svaka od pedeset litara. Zato na jednu vadaču idu dvojica, često razjašnjava Šaban, jer treba, bolan, tako Šaban zbori kada ih hvali pred drugima, izvući pedeset litara, hej, nije ti to pasije preskakalo. Gotovo u istom rasporedu svakog jutra sjedaju oni kraj kazana koji je Šaban izabrao da ispod njega izgrne ugarke od jučer i razjari u njima žar, pušući i kašljući i proklinjući sve redom. Šaban im nalijeva kahvu i usput ih grdi što su opet muhtač njegovoj kahvi i što ne ponesu od kuće vlastitu pa da i on jednom doživi da ga neko čašćava ovako kako on nutka njih svakog jutra. Ili što barem ne povedu hanume pa da im kahvu pristavi ženska ruka, a ne ovako da je piju s mu... Ali tu riječ nikada ne izgovori do kraja. Bezobrazluka, nikakvog, jok, i nikada se ne oženi, on, Šaban, glavni tuzdžija, poznat kao Pasije Preskakalo, smatra taj da je ženidba samo za slabiće.

Uglavnom, prvi krug grdnji Šaban završava uzrečicom kako bi sve dao za dan kada će dočekati da njega neko ovako dočekuje i sipa mu kahvu, vrelu i mirišljavu, i nudi mu razgovor. Radnici se smješkaju i znaju da bi na pasija preskakala izvrijeđao svakog ko bi pokušao da uradi bilo šta iz njegovog preprskivanja, kako su oni nazivali ove svakodnevne grdnje.

Vrijeme tuzdžijsko

I tako počinje dan. Dok Šaban svojim radnicima pripovijeda kako se so proizvodila i na drugačije načine, dotle se oko njih, po cijelom trgu iskupljaju trgovci, vlasnici kazana, i među sklepanim šupama, a ima ih četrdeset, odasvud sad romore glasovi i svi s nestrpljenjem iščekuju kada će Šaban prestati s pričom i otključati bunar pa da napokon dobiju vodu i krenu s poslom, jer, šta ako do četiri sata voda ne ispari i ne ostružu so? Ali Šaban ne mari za njihovo negodovanje, ta cijela Donja Tuzla zna da nikada tačno u četiri poslije podne, kako je propisano zakonom starim već dvjesta godina, nije nekom prekinuo posao ako bi se kojim slučajem, zbog loše vatre ili iz kojeg drugog razloga, desilo da voda sva ne ispari, već bi strpljivo čekao da se i posljednji trak dima digne iz kazana i da i taj nesretnik sastruže so pa tek onda mu uzimao porez i zatvarao solanu do sljedećeg dana. On baš priča o tome kako pri ovom poslu ne valja žurba i kako za njega nisu ljudi plahi, nervozni i bez sabura. Pa se tako, nekada, ovdje, pa udara dlanom u zemlju pod sobom, kao da potvrđuje svoje riječi, pored bunara sa slanom vodom, kopaše i rupe, duboke, “do dva ljudska broja”, govorio bi izvlačeći riječi duboko iz grudi i dajući im prizvuk tajanstva kakav se dodaje nekoj priči od koje će se slušaoci valjano isprepadati. E, u te rupe prikani bi nabacali drveća pa zapalili, priča Šaban i cmrče iz fildžana i sisa dim iz čibuka i zamišljeno ga odhukuje u podmajevičke magle. Kada bi se drvo pretvorilo u žar, tada bi odozgo polijevali slanu vodu po vrelim zidovima jame i po žeravi i u istom trenu voda bi isparavala. Samo, govori Šaban i prelazi pogledom po trgovcima koji su se sada iskupili oko njega, nervozni toliko da i zrak vrije, onaj koji bi sipao vodu morao bi dobro paziti da se vatra sasvim ne zagasi i da ima snage iznova planuti. Ali, zaključuje Šaban na kraju, takva so bivala bi puna pepela, siva, prljava, za stoku. A najbolja, kretao bi Šaban u novu priču i namigivao svojim radnicima, namjerno igrajući po živcima trgovaca, najkvalitetnija so dobivala se na sitima od pruća, i pokazivao rukom prema svojoj udžerici, davno je uz nju ispleo jedno takvo sito pa bi preko njega sipao vodu i ona bi sama od sebe isparila i ostajala bi najbolja so, ona koju je proizvodio samo za sebe i kojoj niko nije mogao odrediti cijenu, pa skuplja jagodice prstiju u krug i slasno ih cjeliva – cmok!

U pola priče Šaban, Pasije Preskakalo, ustaje naglo, đilahne se na noge kao kakav mladić, sipa vrelu vodu u fildžan, spira ga i telvu pljusne na žar i osluškuje kao da mu polivena žerava svojim šištanjem kazuje kakvi će mu danas biti poslovi. Tada zakorači prema bunaru, rašiva učkur iz čakšira i vadi crni kalauz, klekne na koljena i otključava katanac, a dvojica radnika povlače poklopac s bunara. Ove Šabanove kretnje određuju pokrete svih ljudi koji su se već okupili na Sonom trgu: tuzdžije, trgovci solju, vlasnici kazana i sklepanih drvenih šupa kotrljaju burad u koju će im Šaban sipati slanu vodu, sljedovanje za taj dan; ostali njegovi radnici pripremaju vadače, ljuljaju ih, isprobavaju, a ona dvojica što su mu pomogli oko poklopca sada nose čabar. To je drvena posuda u koju se svakog jutra sipa slana voda pa joj se određuje slanost da se odmah, prije nego se i krene s poslom, sazna koliko će na svakom od 80 kazana tog dana biti sastrugano soli. Radi ovo, Šaban za tih četrdeset trgovaca, koji će danas, svaki na po dva kazana, tačno do ikindije, iskuhavati vodu, jer, njegovo se zna, on svakog dana od svakog kazana uzme po 10 groša i u kasu kod kadije položi 800 groša, od kojih će on na kraju mjeseca dobiti platu, a o njoj najradije ne bi, jer ni on ne pita trgovce, ni kiridžije, nikog, koliko su hajrovali od soli, svakom njegovo, čist račun – duga ljubav, pasije preskakalo.

Odnekud iza pasa tad Šaban vadi jaje. Uzima ga palcem i kažiprstom kao kliještima i podiže ga prema nebu pa škilji prema njemu i proučava ga i otpuhuje dimove iz čibuka koji mu cijelog jutra visi na usnama. Jaje služi za gradiranje slane vode i Šaban ga pažljivo polaže u čabar. I kao da se radi o najvažnijoj stvari na svijetu, svi se sada okupljaju oko njega i tiskaju se, istežu vratove, guraju se i svako bi da vidi Šabanovo lice u trenu kada im saopći gustoću vode. A Šaban se uspravlja i prvo ih grdi. Viče na njih da se rašta tiskaju, nije bilo kiše, a nije ni suša pa nema razloga da odstupanja budu ni veća ni manja od uobičajenog i kaže im da će i danas od 100 oka vode dobiti 28 oka soli. Šabanove riječi pokreću pljesak, ljudi se raduju i danas će hajrovati svaki po 56 groša, pa kada se oduzme onih 20 koje će potkraj dana dati Šabanu na porez, jer svaki je od njih imao po dva kazana, to je 36 groša, prika, puna šaka brade. Ali Šaban im ne da da se dugo raduju i daje znak svojim radnicima da podjela slane vode može početi. Požuruje ih i grdi trgovce i prijeti i zaklinje se da im on više kroz prste neće progledavati niti kršiti zakon i da tačno u četiri prekida svaki posao i briga ga ako neko od njih ne bude uspio da sastruže so, neka nastavi sutradan jer će sutradan imati cio dan na raspolaganju pošto on neće ujutro dati vodu onom kome je ostalo ma i gram posla od jučer i izvrijeđat će ga na pasija preskakala...

I tako, Šaban korača okolo i prijeti i požuruje i trese sadžacima. Kao kakve praživotinje, čuče ti sadžaci nad vatrom i čekaju da im na hrbate tuzdžije postave kazane sa slanom vodom. Šaban im provjerava čvrstinu da se ne bi, ne daj Bože, desilo da se kome sadžak izmakne i prevrne mu se kazan pa da za taj dan sasvim ostane bez zarade. Korača on kao kakav kapetan koji raspoređuje svoje mornare i naređuje im da podižu sidro, da raspinju jedra, pred njim su okeani i dug put. A trgovci žure, hitaju, i oni vade jaja, razbijaju ih, izdvajaju žumanjke, istresaju ih u tave za kajganu, a bjelanca u posebnu posudu, pa sipaju preko njih hladnu vodu i mute taj rastvor sve dok se ne zapjeni. Onda čekaju da slana voda u kazanima proključa i tek tad sipaju razmućeni bjelanjak u nju. Istog časa kada se razmućeni bjelanjak sastavi s ključalom slanom vodom, na njenoj površini skupi se kora boje ozelenjelog bakra. To su škodljive primjese, sve ono što je nevaljalo u slanoj vodi bjelance izbacuje na površinu, a trgovci već hitaju s dugim drvenim hvataljkama i svlače tu koru, vade je i bacaju, njihova so mora biti najčišća na svijetu. Onda, dok voda ključa i prvi bijeli dim počinje da se uzdiže prema zarumenjelom nebu, dok Šaban, Pasje Preskakalo, već umoran, sjeda da dahne dušom, kako voli reći, oni već pripremaju sepete, oblažu ih čistim lanenim platnima, birkaju svaki trun, slažu pregaču kojom će ih prekriti na kraju dana kada u njih naspu so i pripreme za kiridžije koji će ih podići na konje i krenuti na sve četiri strane da osole s tuzlanskom solju cijeli svijet.

Tvornica soli

Kada dođe austrougarska vlast, ona donese nova pravila. Prije nego bi ih uvela, prvo bi puštala među narod glasove kako će to i to biti promijenjeno u ovo i u ono. Onda bi strpljivo prisluškivala šta će narod kazati i sve bilježila u svoje tajanstvene teftere, povlačeći po njima nerazumljive linije kojima je mjerila narodni bijes. Kada bi bijes dostigao određenu tačku iz koje bi mogao zaprijetiti eksplozivom, slala je svoje kontrašpijune da među narod siju kontraglasove. Tada bi se širile priče kako to što su ranije čuli ne mora sve biti istina i da su to, kada se sve prosije i ponovo posloži, dokonjarski tračevi. Tako bi vlast smekšavala narod, pa, kada bi došao dan da se nove uredbe konačno obznane, narod bi već bio naviknut na njih i lakše ih je prihvatao. Tako bude i s novim pravilima koja se ticaše proizvodnje soli u Tuzli.

Čim se raspakovala, nova je vlast i kroz Donju i kroz Gornju Tuzlu ispotiha pustila haber kako će ukinuti tuzdžije, a sva proizvodnja soli bit će prebačena na državu. Tuzdžije se pobuniše. Okupiše se oko bunara i počeše da vijećaju. Bijes u njima razmahnu se takvom snagom da su im se riječi razabirale i pred Turali-begovom džamijom. Istog dana vlast među njih pusti glasove kako ono što su čuli dolazi od onih koji su godinama ljubomorni na tuzdžije i njihovu zaradu pa hoće da iskoriste novo vrijeme kako bi na sebe prebacili koncesiju – namjerno koristi ovu stranu, teško razumljivu riječ kako bi njome što više zabašurila situaciju.

Uskoro među samim tuzdžijama pronesoše se glasovi kako je, po priči njihovih djedova koji držaše varenje soli u zakupu-malikane pa je imaju pravo prenijeti i na svoje sinove, uvijek bilo tako da tri dana solane rade u korist države, a tri dana u korist zakupaca, trgovaca i tuzdžija, te da se prvo prodaje državna so, a onda privatna, i da ne može sada odjednom biti da država sve sebi uzme, a njih da ostavi bez igdje ičega i pretvori ih u sirotinju. Vlast se sada okani riječi koncesija i poturi priču da su to o potpunom oduzimanju solana izmislili baš oni koji su do sad mogli korištenje soli dobiti samo u mukatu, odnosno u ograničeni zakup, na šest mjeseci, na godinu, u vrh glave na tri, i to s namjerom da se na svaki mogući način dokopaju zakupa-malikane i preotmu ih od onih kroz čije se porodice generacijama provlačiše tuzdžijski i svaki drugi poslovi sa solju. Tako vlast baci kost među tuzdžije i uskoro se među ovima porodi takva mržnja da je bilo dana kada bi se pogurkali tako silovito da su cijeli kazan s pedeset litara slane vode znali prevrnuti i tako jedni drugima izmaknuti svaku zaradu za taj dan.

I dok su se tuzdžije tako svađale, vlast je izvlačila jednog po jednog i na razne načine, lijepom riječju, prijetnjom, ucjenom, slanjem u vojsku, otkupljivala njihove zakupe. Do kraja sljedeće godine ni jedan tuzdžija nije postojao ni u Donjoj ni u Gornjoj Tuzli, svih pedeset prodadoše svoje solane vlasti, a ova odmah uvede monopol i sve poslove oko soli prebaci u ruke države.

Iako uzeše novac za solane, tuzdžije krišom nastaviše da eksploatiraju so. Smijahu se oni podrugljivo i vrtiše prstom po sljepoočnici, kao da hoće kazati kako su, evo, ovom priprostom pameću nasamarili onoliku carevinu. Ali njihov smijeh naprasno se ugasi sljedeće godine kada vlast donese uredbu o kažnjavanju krijumčara solju. U prvi mah oni se i ne osvrnuše na nju i nastaviše sa svojim poslom, čak i onda kada vlast uhvati jednog od njih te ga oglobi s 50 kruna. Međutim, uvrh tri dana, kada žandari pred Puračićem uhvatiše cijelu karavanu i trideset dvojica bijahu kažnjena svaki s po 500 kruna i oduzimanjem sve soli, a kolovođe baciše u haps, potpuno se zagasi krijumčarenje soli i tuzdžije zatražiše od države da ih zaposli kao najamnike u budućoj tvornici.

Vlast usliši njihove molbe i sviju ih zaposli. I sve je bilo uredu dok se na Siminom Hanu gradila solana, ili dok su iz Gornje Tuzle kopali tri i po kilometra dug kanal u kojeg su polagane cijevi od livenog željeza kroz koje će se slijevati slana voda. Bilo je sve uredu i kada je nova solana počela s radom, jer, osim toga da je sve bilo deset puta veće u odnosu na njihove kazane i čaklje, posao je u suštini bio isti: na dnu tave ostajala je slana kaša, šapulja, koju su oni čakljama izgrtali u drvene sanduke, svakog sata vršeno je malo, a svaka dva sata veliko izgrtanje soli, onda bi se prihvatili lopata pa so iz drvenih sanduka prebacivaše u cjedilišta, a pošto bi se ocijedila, opet bi se prihvatali lopata, pa je sipaše u drvene tačke i voziše u sušnicu gdje je bilo vruće kao u paklu, neki bi se toliko znojili da im je po vratu ostajala čista so, mogao si je slobodno uzeti prstima i posoliti varivo. Iako je posao bio izuzetno težak, nisu zazirali od njega i voljeli su ga jer od pamtivijeka oni bijahu vezani za so i sasvim svikli na njen miris, pa bez njega i ne znadoše zamisliti svoj život.

Ali, nije bilo uredu i osjećali bi se toliko poniženima da jedan drugom u oči nisu mogli pogledati kada bi morali nazuti na noge drvene cipele, klompe, da im majku klompaljsku, psovali su i nevoljko ulazili u kazane. Rađeno je to svaki put kada bi se na dnu kazana i po njegovim zidovima nakupilo nevaljaštine koja se izdvajala iz nepročišćene vode i oni džaba svojim poslovođama govorahu kako su oni dok su bili tuzdžije i vlasnici kazana, čim voda u njima proključa, sipali razmućena bjelanca i sva bi se nečist o čas posla pohvatala u skramu na vodenoj površini. Svaki put kada bi spomenuli jaja, poslovođe bi se nasmijale i pitale ih gdje da nabave tolike kokoši, a na kraju ih odvedoše u Gornju Tuzlu i pokazaše im crpke koje su danonoćno isisavale vodu. Bivše tuzdžije vratiše se tog dana na posao sasvim nujni. Postali su oni najednom svjesni da će za deset, za dvadeset, za trideset godina uvrh glave cijeli njihov grad potonuti ako se ispod njega nastavi crpiti onolika voda. Pokunjeni, obuvali su klompe, uzimali čekiće i dlijeta i ulazili u kazane da razbijaju nakupljene naslage prljavštine jer je sloj bio tako debeo da se od njega voda jedva zagrijavala. Pri tom poslovođe nisu dale da se ugljena vatra pod kazanima sasvim ugasi, već su je samo malo stišavali, pa dno kazana bijaše vrelo i zato su im trebale drvene nanule, klompe, pas im mater klompaljsku, psovali su i bijesno udarali drvetom od metal da je odjekivalo do Donje Tuzle, do Kalesije, i slutilo na veliku tragediju.