Čovjek je i lijeno biće, permanentno angažirano u akcijama koje zadovoljavaju njegove Bogom dane potrebe, od kojih je najvažnija savršeno blagostanje i vanjski i unutarnji mir. Njegova lijenost, njegova sklonost da sa što manje truda dođe do najboljih rješenja, vodi ga ka donošenju ishitrenih zaključaka i nastojanja da postigne brza i konačna rješenja. Niko nije u potpunosti imun na tu, lošu stranu naše prirode. Bosanskohercegovačko društvo opterećeno je iracionalnostima i apsurdima, nemoralom i lažima preko granica podnošljivosti, što u nama stvara anksioznost. A ona može odvesti u zamku traženja brzih i konačnih rješenja, crno-bijele percepcije svijeta, što, dalje, implicira nemogućnost dijaloga i kompromisa, a ona može odvesti u oružane sukobe.

Strpljivost, s druge strane, ne podrazumijeva sjedenje skrštenih ruku. Ako mirnim, legalnim i legitimnim putem s političke scene ne možemo pomesti pošast koja se zove “trojka”, nego moramo čekati izbore 2026. godine, to ne znači da trebamo stati u liječenju političke bolesti u kojoj smo se našli, a za takvo što potrebno je prepoznati njene uzroke.

Šta je uzrok političke bolesti našega društva? Na označiteljskoj ravni, odgovor je prilično jasan i nepobitan: osim neodustajanja političkog Beograda, dijelom i političkog Zagreba, da Bosnu podvedu pod svoje skute, to je odluka zapadnih režima da preko svoga eksponenta u Bosni i Hercegovini (visokog predstavnika Christiana Schmidta) u bošnjačku komponentu vlasti u državi introniziraju njima podobne Bošnjake. Na ovom mjestu, istaći ćemo skepsu i rezervu spram isključivih narativa u koja se savršeno uklapa stajalište “kršćanski Zapad ne voli muslimane”, ne samo zato što u međunarodnim političkim odnosima nije primjereno govoriti o ljubavi, nego i zato što Zapad ima interes da muslimanske kulture (bošnjačka i albanska) opstanu na Balkanu, kao kulturno-civilizacijska prepreka rusko-pravoslavnoj kulturi koja želi izaći na obale Jadranskog mora. Zapadu ne smetaju muslimani u Bosni – zapadnoj političkoj paradigmi, nažalost, potrebni su muslimani podanici, koji nemaju dovoljno razvijene intelektualne potencijale i emocionalnu inteligenciju da razumiju važnost institucija kakve su “nacionalna suverenost” i “kulturni identitet”. U činiocima “trojke” našli su savršenog partnera. To što na taj način Zapad sam sebi puca u koljeno, posebna je tema, o kojoj smo u prošlosti i govorili, a s različitih (političko-pragmatičnih) pozicija upozoravali i drugi, kako u našoj državi, tako i u zemljama u okruženju, pa i u samim zapadnim centrima.

NIHILIZAM, KORIJEN REVOLUCIJE MODERNOG DOBA

Ako pokušamo doprijeti do psiho-socijalnih uzroka zbog kojih Zapadu više odgovora Elmedin Konaković od Bakira Izetbegovića, nesumnjivo ćemo doći do zaključka da za “širenje demokratije” na Balkan zapadnim diplomatama nisu potrebni ideološki istomišljenici, nego, doslovno, političari skromnih, pa i nepostojećih, intelektualnih kapaciteta. Jedan od mogućih razloga jeste duboko uvjerenje da su dovoljan i potreban uslov za ekspanziju vlastitog sistema vrijednosti (što, po sebi, jeste sasvim legitimna potreba) isključivo ekonomska i vojna moć. To je razmišljanje koje, povijest je više puta dokazala, a danas to dokazuje epski otpor muslimana u Palestini i njihovih saveznika (Irana i iranskih posrednika poput Hesbollaha, Huta i šiijskih milicija u Iraku), ne može voditi ka trajnim i dobrim rješenjima. Svjetonazor prema kojem se smisao postojanja traži s pozicija zadovoljavanja naših (i individualnih i kolektivnih) potreba i na njima završava, neovisno o tome da li je to u skladu s “apsolutnom istinom”, univerzalnim, nepromjenjivim moralnim načelima, nihilistički je u svojoj srži.

Za bolje razumijevanje nihilističkog predteksta recentne politike zapadnih režima, ne samo kod nas nego i na svjetskoj političkoj sceni, korisno je pročitati knjigu Nihilizam – korijen revolucije modernog doba Eugene Dennis Rosea, američkog orijentaliste i intelektualca porijeklom iz protestantske porodice koji je primio pravoslavlje, danas u pravoslavnom svijetu poznatog kao otac Serafim.

Rose prepoznaje četiri stadija dijalektike nihilizma, filozofije koja negira postojanje apsolutne istine, posebice Božije objave, time i univerzalnog morala: liberalizam, realizam, vitalizam i, konačno, nihilizam uništenja. Zanimljiv je njegov uvid prema kojem je svaki od stadija, zapravo, i etabliran kao pokušaj pronalaženja smisla, dakle nešto što je protivno samom nihilizmu, ali je upravo tim pokušajima osnaživao sam nihilizam. Liberalizam, recimo, nije negirao postojanje apsolutne istine, ali ju je pomjerio iz centra pažnje, pa bi se moglo konstatirati da je to najblaži stadij nihilizma. Realizam, koji Rose definira kao apsolutnu predanost pozitivizmu i materijalizmu, neprijatelj je apsolutne istine, upravo jer je “fanatično posvećen ovome svijetu” i apsolutnu istinu pokušava naći u okvirima vremena i prostora. Razvijanju trećeg stadija, vitalizma, svjedočimo danas u masovnoj popularnosti pseudoreligija, spiritualizma i kulta fizičke snage i moći. Liberalizam, realizam i vitalizam jesu “nihilizam u prologu”, dok je četvrti stadij, nihilizam uništenja, konačni cilj. Rose ga prepoznaje najviše u ideologijama stvorenim u rusko-pravoslavnom kulturnom krugu, odnosno Lenjinovom boljševizmu i Bakunjinovom anarhizmu, a jezgrovito se može opisati Bakunjinovim iskazom: “Ukažimo povjerenje vječnom duhu koji uništava i potire zato što je on neispitljivi i vječno tvoreći izvor svega života.” Ipak, Rose mudro primjećuje da konačni nihilizam uništenja ili čisti nihilizam “ne pripadaju osnovnom pravcu savremene historije”, ali i da bi bilo “pogrešno odbaciti ga kao puko pretjerivanje ili parodiju”.

Usvojimo li razmišljanja Eugena Rosea, nije teško primijetiti da živimo u trećem stadiju, vitalizmu, pa ćemo ga kratko objasniti.

 

FAŠIZAM I NACIONALSOCIJALIZAM KAO POSLJEDICE VITALIZMA

Vitalizam nastaje kao otpor realizmu, preciznije kao reakcija protiv “pomračenja uzvišenijih stvarnosti nastalog realističkim ‘uprošćavanjem’ svijeta”. Međutim, taj otpor materijalističkom uprošćavanju svijeta, koji po sebi podrazumijeva “čežnju za duhovnim i mističnim”, također je odbacio postojanje apsolutne istine, koja je ništa drugo do objavljena (Božanska) istina: “...Oni koji su se posvetili ispravljanju radikalnih defekata realizma izumili su opće lijekove koji su se pokazali ne samo slabim nego i aktivno štetnim, lijekove koji su zapravo simptomi još uznapredovanijeg stadija bolesti koju je trebalo da liječe. Jer, baš kao što je realizam, reagirajući protiv neodređenosti liberalizma, osudio sebe na jalovost prihvatanjem zamagljenosti viših istina, isto tako je vitalizam potkopao sopstvene nade preuzimajući za svoju osnovu realističku kritiku apsolutne istine iako je pokušavao da se bori protiv realizma. (...) Put nihilizma je, primijetimo ponovo, ‘progresivan’; zablude prethodnih stadija ponavljaju se i umnožavaju u sljedećem stadiju.”

Do sredine 19. stoljeća “pronicljivi mislioci izrazili su slutnju perspektive ‘probuđenih masa’, koje će iskoristiti ‘užasni uprostitelji’.” Rose, očigledno, aludira na tektonski poremećaj u duhovnom sistemu vrijednosti zapadne kulture izazvan Francuskom buržoaskom revolucijom, koja u političkom smislu jeste generirala izgradnju pravednijih društava, ali je u duhovnom čovjeka odvojila od Boga. Zato Rose smatra da je vitalizam opasniji i od liberalizma i realizma, jer su posljedice ova dva stadija zahvatile uzak, intelektualni krug ljudi, dok je vitalizam svoju sjenku nadvio nad masama: “Krajem 19. stoljeća sve veći broj sasvim običnih ljudi započinje potragu, tako svojstvenu našoj savremenoj društvenoj sceni, da nađu zamjenu za Boga Koji je umro u njihovim srcima.”

Posmatrano u kontekstu ideoloških i političkih načela, možemo reći da je liberalizam proizveo kapitalizam, a realizam komunizam. Ideološke i političke posljedice vitalizma su fašizam i nacionalsocijalizam: “Musolinijev kult aktivizma i nasilja i Hitlerov, još mračniji, kult ‘krvi i tla’.” I fašizam i nacionalsocijalizam u vrijeme nastanka imali su nemali broj oduševljenih simpatizera upravo u kulturnoj i intelektualnoj avangardi pred početak Drugog svjetskog rata, ali još više u masama, među tzv. običnim ljudima, “iščupanim iz svojih korijena” (jer je “Bog umro u njihovim srcima”). “Malo ko od njih je”, nastavlja Rose, “shvatio nacizam i fašizam kao ‘novu religiju’, ali su ih zato mnogi pozdravili kao protivotrov ‘demokratiji’, ‘nauci’ i ‘progresu’ (tj. liberalizmu i realizmu), koji su, kako se činilo, obećavali budućnost koju nijedan osjetljiv čovjek nije mogao da zamisli bez strepnje; njihov dinamizam, ‘životnost’ i pseudotradicionalizam izgledali su zavodljivo, ‘osvježavajuće’ mnogima koji su udisali zagušljivu intelektualnu atmosferu toga vremena.”

Vitalizam se manifestira kroz dva oblika, pseudoreligiju i kult fizičke snage, finansijsku i svake druge ovosvjetske moći. Ovaj drugi oblik, posebno nam je zanimljiv, tim više jer je Roseovo prepoznavanje (knjiga je napisana šezdesetih godina prošlog stoljeća) aktuelnije danas možda više nego u vremenu kada je napisao svoje više nego zanimljivo djelo o stanju duha zapadne civilizacije od Francuske revolucije do danas. Prenosimo slikovit opis jednog od dva oblika manifestacije vitalizma:

SVEPRISUTNI DUH VITALIZMA U BOSNI I HERCEGOVINI

“Postoji strast prema kretanju i brzini, osobito izražena u pravom kultu automobila (ovu strast, već smo primijetili kod Hitlera); sveopća privlačnost televizora i bioskopa, čija je najčešća funkcija da pruže nekoliko časova bijega od realnosti, kako pomoću svog eklektičkog i ‘uzbudljivog’ sadržaja, tako i pomoću hipnotičkog dejstva samih medija; sve primitivniji i divljačkiji karakter savremene popularne muzike i možda najautentičnijeg izraza savremene duše – džeza; kult fizičke sposobnosti u sportu i nezdravo obožavanje ‘mladosti’ kao njegov element; prevladavanje seksualnog promiskuiteta i sveopća popustljivost prema njemu, što mnogi, navodno odgovorni pripadnici starijeg pokoljenja opravdavaju kao pokazatelj ‘otvorenosti’ savremene omladine i kao još jednu formu ‘otvorenog’, ‘eksperimentalnog’ odnosa prema životu, što umjetnost i nauka tako zdušno podstiču; neuvažavanje vlasti, odnjegovano u popularnom stavu koji ne priznaje nikakve vrijednosti, osim ‘trenutnih’ i ‘dinamičkih’, i koji odvodi najidealističkiji nastrojeni dio omladine na demonstracije protiv ‘represivnih’ zakona i ‘institucija’. ”

Teško je oteti se dojmu da je Eugene Rose precizno detektirao recentno stanje duha zapadne civilizacije u cijelosti. Zapadna civilizacija jeste liberalna, uspjela je pobijediti realni dio svijeta (SSSR i komunizam), pa i najekstremniji oblik vitalizma (fašizam i nacionalsocijalizam), čija se diskurzivna paradigma, pak, ukorijenila, pa bez zadrške možemo reći da hrani političku praksu koja nas je, u vremenu u kojem živimo, dovela do pred vrata trećeg svjetskog rata, ako ne i do “nihilizma uništenja”. Genocid u Gazi, nemogućnost oslobađanja Ukrajine, sukob SAD-a i Kine zbog Tajvana, pa i krhki mir na Zapadnom Balkanu, nažalost, ne daju nam racionalne argumente za optimizam.

Razumijevajući uzroke i posljedice vitalizma, ne trebamo biti iznenađeni što su zapadne ambasade u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori svoju podršku dale političarima čije su “ideologije”, narativi, ponašanje, pa i sam izgled njegovo otjelovljenje. Dovoljno je pogledati fotografije i snimke predstavnika vlasti i u Bosni i Hercegovini i u Crnoj Gori, čuti ih šta, a još više kako govore, da se lahko zaključi kako su u pitanju osobe skromnog ili nikakvog obrazovanja, opsjednute vlastitim izgledom, kamerama, teretanama, fotografiranjem, persone bez ikakvog ideološkog opredjeljenja i ličnog integriteta. Ministar vanjskih poslova naše države, afirmativnom porukom propratio je snimak njegovog stranačkog kolege na kojem pokretom noge otvara čep na flaši. Promocija fizičke snage opravdana jeste u borilačkim vještinama, nipošto i u političkim. Govorimo o snimku Elvedina Okerića, poznatog i po tome što se kao predsjednik Skupštine Kantona Sarajevo doslovno ponaša kao članovi Nacionalsocijalističke njemačke radničke partije u Reichstagu, u samu zoru i formalnog pretvaranja Njemačke u totalitarnu državu. Njihova fascinacija životnim stilom imanentnim turbo-folk kulturi više je nego očigledna, a odnos prema religiji blago rečeno “lepobreniziran”: eklatantan primjer jeste nedavno objavljeni videosnimak “porodice Isak” u posjeti Potočarima.

Teško je oteti se dojmu da je Eugene Rose u pravu, duh vitalizma je sveprisutan, u masovnim medijima i u masovnoj kulturi dominantan. I ne vidimo problem, budući da želimo liberalno-demokratsko uređenje Bosne i Hercegovine, u tome što pojedinci ili grupe više vole teretanu od pozorišta, koncert Dubioze kolektiv od koncerta SCH, zen-budizam od islama, kafanu od džamije, Instagram od šetnje u prirodi, “dinamizam” od “dosade”, romane Nure Bazdulj Hubijar od romana Dževada Karahasana, citate na društvenim mrežama od knjiga, brzo stjecanje akademske karijere od nauke... Sloboda pojedinca i grupe trebala bi biti sveta, jer samo slobodni ljudi mogu izgraditi slobodno društvo.

DEFICIT RACIONALNOG I MORALNOG PROMIŠLJANJA

Danas jeste teško braniti zapadnu paradigmu, posebno ako prihvatimo dijagnozu stanja duha Zapada, koju je dao Eugene Rose. Ipak, plemenite vrijednosti zapadne kulture još su žive. Zapadni su režimi u Gazi prešli liniju koju nisu smjeli preći, ali to ne znači da je zapadna kultura odustala od vrijednosti slobode pojedinca i vladavine prava. Tačno je, recimo, da njemački režim zabranjuje slobodu govora kada je u pitanju genocid nad Palestincima, ali ne može zabraniti masovne proteste Nijemaca protiv toga genocida, proteste kojima svjedočimo u skoro svim zemljama zapadne hemisfere, čak i u najkonzervativnijim dijelovima SAD-a, poput Texasa. Njih nisu organizirali nikakvi ljevičari, još manje “antisemiti”, nego prosječni građani zapadne Evrope i Amerike kod kojih je stepen svijesti o važnosti poštivanja ljudskih prava i međunarodnih zakona na izuzetno visokom nivou, koje baštine vrijednosti liberalizma (bez obzira prihvatili mi ili ne Rosevo stajalište da je liberalizam prvi stadij nihilizma).

I tačno je da su uzvišene vrijednosti, plemenite ideje, racionalno i moralno promišljanje postale deficitarne ne samo kod naših političara, nego i onih koji dolaze iz država i društava u kojima i jeste nastao liberalno-demokratski poredak. S jednom bitnom razlikom: u rukama zapadnih političara je realna moć. Htjeli mi to priznati ili ne, naša politička budućnost dobrim dijelom zavisi od odluka zapadnih centara moći, ali ne i u cijelosti. Drugim riječima, mi nemamo realnu moć da imamo punu suverenost, kao što je imaju velike evropske države, ali imamo moć biti partneri i zapadnim i istočnim centrima moći, što trenutno nismo. Trenutno smo puki podanici, zahvaljujući “trojki”. I možemo reći da nije moralno što zapadnjacima više odgovaraju podanici od političara s integritetom, ali lamenti nad nemoralom samo razvijaju osjećaj nemoći i defetizma. Naše misli, naše riječi, naša djela trebala bi biti usmjerena u samo jednom pravcu – u pravcu ne stranačkog, nego političkog jedinstva.

Međunarodni poredak jeste u krizi, ali još postoji. Zakoni, pravila, neki red i dalje postoji. A mi imamo državu u kojoj smo demografska većina. U našim rukama su gradovi, koji su generator ekonomskog prosperiteta. U posljednje tri decenije stekli smo zavidno političko iskustvo. Svijet još nije došao u konačnu fazu nihilizma, što je i sam Rose priznao, ali ga se moramo čuvati. Iako smo u najvećoj poslijeratnoj krizi, u vremenu u kojem je cijeli svijet u ozbiljnoj krizi, razloga za optimizam i borbu imamo. Pitanje je samo imamo li volje, i kao jedinke i kao društvo, prihvatiti činjenice, napraviti potrebne promjene u sebi, podići nacionalnu i državotvornu svijest na viši nivo, kako bismo dali adekvatan odgovor izazovima vremena i sačuvali naš kulturni i politički subjektivitet. Ili: vitalizam je vitalan, ali hoće li njegovim zloduhom biti opsjednuti Bošnjaci ovisi isključivo i samo od Bošnjaka.