Miroslav Krleža, hrvatski književnik, rođen 7. 7. 1893., umro je u Zagrebu na današnji dan 1981. Autor je najznačajnijih tekstova hrvatske književnosti XX. stoljeća i pokretač mnogih kulturnih inicijativa zasnovanih na kritičkom osvješćivanju društva. Djelujući u uvjetima izrazite društvene podijeljenosti s obzirom na temeljne probleme zajednice, uspio je, ne izbjegavajući prijepore, uobličiti svoju polaznu, estetsku poziciju kao nedvojbenu za pristaše i protivnike, pa je integralnost njegova djela i misli u bitnoj pretpostavci nacionalnoga kulturnoga standarda.
Ovdje ćemo se prisjetiti kako je Miroslav Krleža govorio o Bosanskom jeziku, jeziku bosanskih Muslimana, a koje nam je pernio književnik I publicist Enes čengić.
- III. 1976.
“Za mene najljepši naš jezik je jezik bosanskohercegovačkih Muslimana. Uzmite na primjer Skendera Kulenovića, te Derviša Sušića, Mešu Selimovića, pa Aliju Isakovića ili Nametka ili ako hoćete i one Muslimane koji se javljaju ranije, još osamdesetih godina. Može misliti o tome tko što hoće, ali ako se tome jeziku doda još i talent, onda je to literatura srca.”
II/86.
8.1.1977.
“Čitam u 'Politici' intervju s drom Milanom Šipkom o bosansko-hercegovačkom jezičnom izrazu. Decenijama taj faktor Muslimani, njihova literatura i uopće pisana riječ, nisu uzimani u obzir. Vatroslav Jagić je o bosansko-hercegovačkom pisao baš kao o posebnom izrazu, govoreći i onda o Muslimanima kao faktoru koji se služi tim jezikom, pa je javno proglašen austrijskim špijunom.”
