Pluralizam je majka stabilnosti svakoga društva. Da bi jedno društvo bilo racionalno, onda se svi njegovi činioci moraju (samo)svjesno pozicionirati u ove ili one svjetopogledne / ideološke okvire. Biti iznad svih znači samodefinirati se kao “nadkulturni nadčovjek”, da ne kažem divinizirati samoga sebe. Nesumnjivo, u svakom insanu je i desna i lijeva strana, i dobro i loše, pa je, bez obzira na to identificirali se kao desničar ili ljevičar, vjernik ili nevjernik, u svakom od nas makar malo suprotnosti onome za što se svjesno opredjeljujemo.

Upravo svijest o bipolarnosti naših misaonih i emocionalnih paradigmi signal su da se za jednu stranu moramo opredijeliti ako se želimo kretati, a ne, razapeti između različitih polova u nama, ostati statični. Potrebno je napraviti izbor, svjestan, jer okove jednoga pola zasigurno možemo otrgnuti, oba ne možemo. Pravljenje izbora znak je naše ozbiljnosti, odlučnosti, principijelnosti, svjesnosti, skromnosti i, što je najvažnije, spremnosti da se za opredijeljenost preuzme odgovornost: da se za eventualni pogrešni izbor trpe posljedice, i nađe rješenje za njih, a da se pritom ne okrivljuje nužno Drugi, čak ako i jeste uzrokovao nevolje u kojima smo.

U društveno-političkom kontekstu lahko je prepoznati ozbiljne i neozbiljne. Ozbiljni su ideološki jasno pozicionirani kao konzervativci, socijalisti, fašisti, liberali, socijalni liberali, libertarijanci, socijaldemokrate... U slobodnom društvu, budući ozbiljni, svjesni su da je nemoguće urediti ga isključivo i samo prema vlastitoj zamisli, pa su praktično “prisiljeni” na dijalog i kompromis s Drugačijima, kako bi dobili nešto od onoga što žele, jer je nemoguće imati sve.

Treba dodati... Da desni i lijevi narativ ne bi pravili nerede, u njima samima su također potrebne suprotnosti: u desnom fašisti i ultranacionalisti, s jedne, tradicionalisti i liberalni konzervativci, s druge strane; u lijevom, komunisti i socijalisti s jedne, a socijaldemokrate s druge strane. (Najgore što se može desiti jednome društvu jeste spajanje dviju krajnosti u jednu – nacionalsocijalizam, čije obrise danas možemo prepoznati u “trojki”, što je tema kojom se ovom prilikom nećemo baviti.)

Ako šaroliku lepezu ideoloških narativa svedemo na desne i lijeve, onda možemo reći da samo postojanje obje, jasno artikulirane vizije, te kompromis među njima jesu conditio sine qua non stabilnog društva i funkcionalne države. Nije dobro ako pretegne jedan od ta dva. Insan je zaboravno i oholo biće, između ostalog, pa se ne treba čuditi da će i nama samima biti gore ako previše glasova dobije politička partija za koju glasamo. Najbolja su ona društva u kojima se i desne i lijeve ideologije pomjeraju prema centru, na kojem se nalaze i prave kompromis. Idealna, a moguća država nije Moreova Utopija, nego demokratska država u kojoj vlast dijele liberalni konzervativci (desni centar) i socijaldemokrate (lijevi centar), jer se nepomirljive razlike desnice i ljevice premošćavaju kretanjem ka desnom i lijevom centru.

Ideološka profiliranost Bošnjaka i Crnogoraca nije dovedena do kraja, što je, neovisno o srpskoj agresiji i neznavenosti zapadnih diplomata, uzrokom nestabilnosti u bosanskohercegovačkoj i crnogorskoj državi. U bošnjačkom i crnogorskom političkom biću nije jasno polariziran ideološki kontekst u kojem se stožerni narodi dvije države bore za opstanak svojih država i vlastiti etno-nacionalni identitet.

Primjer Crnogoraca najbolje pokazuje zašto je važna ideološka polariziranost. U Crnoj Gori danas imamo ideološki logičku nekonzistentnost: Crnogorska ljevica, koja je na sebe preuzela zadatak odbrane Crne Gore, nezainteresirana je za nacionalni identitet: ljevičarske ideologije, per se, etno-nacionalni identitet razumijevaju samo kao prateći fenomen postojanja, u određenim trenucima i kao smetnju za stabilna društva. A ono što se u Crnoj Gori podrazumijeva pod desnicu nisu crnogorski nacionalisti, nego Srbi, jer Crnogorci nemaju ni nacionalnu stranku, a kamoli neku radikalnu nacionalističku. Ono što im prirodom stvari pripada, ideološka desnica, bez razmišljanja su dali Srbima u ruke i tako se, nesvjesno (ili, ne daj Bože, svjesno... podsvjesno!?), odrekli važne ideološko-političke alatke u artikuliranju vlastitog etno-nacionalnog i političkog bića, time i svoje države.

Bošnjaci imaju sličan problem. Iako manji, dovoljno velik da im otežava formiranje političkog ozračja u kojem će se problemi rješavati, ali nikada i biti dovođen u pitanje opstanak etno-nacionalnog identiteta, kao ni slobodno društvo i funkcionalna država. Bošnjački problem je što nema svoju ljevicu. Bošnjaci imaju samo desni centar – liberalno-konzervativnu Stranku demokratske akcije. Nemaju ni svoju desnicu, zbog čega se sama SDA potpuno neosnovano tretira kao desničarska politička organizacija. Najveći problem SDA još uvijek je upravo to što i dalje objedinjuje ideološki različite pojedince i grupacije. Ne treba se iznenaditi ako u članstvu SDA danas prepoznate i komuniste, i jugofile, i tradicionaliste, i islamiste, iako, Bogu hvala, dominira članstvo čija je politička svijest na nivou potrebnom za racionalan odnos prema političkoj stvarnosti. Ali rasterećenje SDA od njenih radikalnih i lijevih i desnih članova, pomogla bi ne samo njoj, nego i Bošnjacima i bosanskohercegovačkom i društvu i državi.

Bilo bi više nego poželjno da, primjera radi, SDA-ovci koji zapadnu politiku prema Bošnjacima i Bosni i Hercegovini doživljavaju kao “kršćansku zavjeru protiv muslimana”, koji su nezadovoljni politikom kompromisa, od koje SDA nikada nije odustala, formiraju neku islamističku stranku. Ili poklonici komunizma osnuju bošnjačku komunističku partiju. Politika SDA od njenog osnivanja, bez imalo zadrške to možemo reći, principijelno je artikulirana u duhu zapadnih liberalno-demokratskih načela, unutar kojih je jasno pozicionirana kao narodnjačka partija, kao što su to CDU u Njemačkoj ili HDZ u Hrvatskoj. Ali nepostojanje bošnjačke ljevice i desnice joj otežava djelovanje.

Ipak Bošnjacima je donekle lakše nego Crnogorcima. Lakše je braniti identitet i državu kada imate nacionalnu stranku, a nemate radikalnog nacionalističkog oponenta, nego kad imate socijalističku stranku, a nemate nacionalnu. K tome... Uvažit ćemo prigovor da nije tačno da Bošnjaci nemaju ljevicu. Jer, na neki način je imaju, ali nije dovoljno i jasno artikulirana... A zapravo na to želimo skrenuti pažnju.

Kako rekosmo, bez obzira na to što lijeve ideologije pitanja kolektivnog identiteta tretiraju kao sekundarna, racionalni ljevičari nikada ne dovode u pitanje njegovu važnost. Kultura je znatno jača sila od ideologije i svoje tragove će ostaviti u svakoj od njih.

Ideologija, u rijetkim slučajevima, može zamračiti um: u našem slučaju se to, nažalost, desilo, imamo SDP i Našu stranku. Ova prva korak jedan nije napravila od socijalizma i jugoslavizma i ne priznaje rušenje Berlinskog zida, kao što i njihov bog (ateistički, reći će Esad Bajtal) Broz Josip nije priznavao niti jedan sud, osim suda Partije. Ova druga, ako nije neprijateljska organizacija formirana u političkom Beogradu, onda jeste intoksirana briselskim novogovorom, narativnim Mordorom cijeloga kontinenta, koji se uvukao u umrtvljene moždane ćelije njenih ideologa. Čak je i dobro došao mrziteljima islama, poput njenog glavnog ideologa Tarika Haverića. Drugim riječima, SDP i NS jesu ljevičarske stranke, ali niti su bošnjačka, niti bosanskohercegovačka ljevica. Bošnjačka kultura i bošnjački etno-nacionalni identitet njima su smetnja, a nezavisna i suverena Bosna i Hercegovina samo država koju valja istrpjet’, dok se ponovo ne reafirmira Jugoslavija, u nekom trećem obliku.

Ipak to ne znači da Bošnjaci nisu imali svoju genuinu ljevicu. Da jesu, dokaz je Socijaldemokratska stranka BiH, osnovana još za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije 1909. godine, u vrijeme kada je počeo proces artikuliranja bošnjačkog i bosanskohercegovačkog političkog života u modernoj Evropi. Kao i kod ostalih evropskih naroda, tako se i među Bošnjacima širila ideja socijalizma. K tome, jedini ideološki okvir u kojem se mogao čuti bošnjački glas, a da ne bude u korijenu sasječen od srpskih obavještajnih službi (ubistvo Mehmeda Spahe, lidera Jugoslavenske muslimanske organizacije, preteče moderne konzervativne misli u Bošnjaka), do pojave SDA bile su političke organizacije lijeve orijentacije.

U tome trebamo tražiti i jedan od razloga zbog kojih su Bošnjaci masovno pristali uz Brozovu ideologiju... Ali nikada, nikada do pojave današnjeg SDP-a Bošnjaci ljevičari nisu imali maćehinski odnos prema svojoj etno-nacionalnoj kulturi i interesima, čak ni za vrijeme Brozove Jugoslavije. Najbolji primjer za to je rahmetli Džemal Bijedić, prvi saradnik Broza Josipa, u dva mandata predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (vlade) socijalističke Jugoslavije, zaslužan za izmjene Ustava te države 1971. i 1974. godine.

Džemal Bijedić je primjer ljevičara koji skrbi za nacionalni identitet kojem pripada. Zahvaljujući njemu, Bošnjaci (pod neprimjerenom imenicom Muslimani, što je bio maksimum koji se u tom trenutku mogao dobiti) su priznati kao zaseban etno-nacionalni subjekt, a ono što je manje poznato jeste da je inicijator otvaranja Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, što dokazuje da njegova nacionalna svijest ne samo da je bila na zavidnom nivou nego da je, iako socijalist, odlično razumijevao važnost religije za očuvanje identiteta. Političku ostavštinu rahmetli Džemala Bijedića, ono što se neopravdano naziva bošnjačkom ljevicom, SDP uopće ne baštini, čak je i ignorira.

Kao što ignorira književnu baštinu bošnjačkih ljevičara, poput Hasana Kikića, Zije Dizdarevića, Skendera Kulenovića i Derviša Sušića. Potonji je marksističku ideologiju transponirao u nevjerovatne i zavidne estetske nivoe književnosti, kojom se svaki narod može ponositi. Zašto ih se sljedbenici SDP-a i NS-a odriču? Razlog je jednostavan, niti jedan od njih nije bio “Jugoslaven”, nego Bošnjak. U književnosti spomenutih pisaca Bošnjaci, muslimani, centralni su likovi, ljevičarske ideje promiču se kontekstualizirane u bošnjačkoj kulturi, bosanskom mentalitetu, na prostorima Bosne i Hercegovine. Jezik njihove književnosti bosanski je jezik, a ako ima i kritike bošnjačke kulture, ona nije predmetom negativnog slikanja zato što je bošnjačka, nego zato što je emancipirana od ljevičarskih ideja. Definira li ih to kao nebošnjačke, nebosanske pisce? Apsolutno ne. A upravo zbog toga, u ideološkim naracijama današnjih SDP-ovaca nećete osjetiti duh njihovih ideoloških istomišljenika, znatno prosvjećenijih i prefinjenih, ni onih književnih, ni političkih, kakav je bio Džemal Bijedić.

SDP je iz lijeve misli amputirao sve što je u njoj pozitivno, a potrebno svakome društvu, i sveo je na jugosocijalistički ideologem, osakaćen svijesti o važnosti kulture i identiteta. Moralizam i dosljedno ustrajavanje na Brozovoj ideologemi “bratstva i jedinstva” (za čije su očuvanje, po njegovom priznanju, “more krvi prolili”) SDP su doveli do pozicije u kojem uporno odbija stvarnost, čak i preko granica morala: u kraćem filmu “108 godina SDP BiH – 108 godina borbe za ravnopravnost”, na njihovoj zvaničnoj veb-stranici, niti jednom riječju ne spominju srpsku Agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Agresija, Genocid, Kulturocid za SDP su posljedica “višestranačkih izbora”: “Višestranački izbori, međutim, umjesto novih perspektiva, zahvaljujući politikama mržnje i straha, donose trijumf nacionalizma, koji neizbježno zemlju vode u rat.”

Politički nemoral, ideologiziranje povijesne faktografije, pa i potpuno neprimjerena atribucija (socijaldemokratska) političke organizacije koja se zove SDP BiH možda se najbolje da rasvijetliti komparacijom s naracijom njima bliske organizacije iz Republike Hrvatske. SDP Hrvatske zvanično se odrekao kontinuiteta sa Savezom komunista, oni slave 30, ne 108 godina postojanja, a srpska agresija i politički subjektivitet Hrvata, kao ni “otac” moderne hrvatske nacije Franjo Tuđman suštinski se ne dovode u pitanje. U naraciji SDP-a ne postoje Bošnjaci, a Bosna i Hercegovina njima prihvatljiva jeste samo ona uređena po aršinima Brozovih komunista.

Pojmovni registar jugosocijalističke naracije, koji neumoljivo rabi većina sarajevskih medija i SDP BiH, još od 1991. godine, proizvodi konfuziju u javnom prostoru, jedno nimalo ugodno okruženje za bošnjačke decentne ljevičare, čiji je misaoni univerzum iskreno artikuliran u okvirima lijeve paradigme, kao takve, a ne zato što imaju potrebu prilagođavati stvarnost sebi, što uporno i drsko decenijama rade bošnjački socijalisti, srbofili i jugofili. Riječ je o onim intelektualcima, novinarima i publicistima koji su, uglavnom, obrazovani na fakultetima društvenih i humanističkih znanosti poslije rata.

Kao na evropskim, pa i američkim, tako i na bosanskohercegovačkim fakultetima zavladala je ljevica, u najširem smislu te riječi. Dobar dio naših ljevičara budući formiran u poststrukturalnom duhu (koji može ući “i u lijeve i u desne lampe”) naizgled je sklon relativiziranju, posebice pojmova i kategorija kao što su nacija, narod, religija, kultura, država, društvo..., koji su konzervativnoj misli, manje-više, nedodirljivi. Otuda, kada pristojan i racionalan ljevičar problematizira neki potez koji dolazi iz organizacija pripadnih konzervativnom okruženju, on to ne radi što mu smeta bošnjaštvo, islam, porodica i tradicija. On ih, zapravo, i ne želi relativizirati, ali hoće ih dekonstruirati. A upravo to može biti mjesto u kojem i jedna i druga ideološka pretpostavka mogu naći zajednički sadržilac, vrijednost koja će i jednima i drugima pomoći da unaprijede ono što ih objedinjava, neovisno o ideološkim razlikama – pripadnost istoj kulturi i istoj državi.

Jer razlika je između decentnih, pristojnih, obrazovanih i racionalnih ljevičara i socijalista iz SDP-a. Potonji ne dekonstruiraju postojeće etno-nacionalne vrijednosti, oni ih nastoje destruirati kako bi reafirmirali one životom pregažene – vrijednosti jugosocijalističke totalitarne prakse. U njih slijepo vjeruju i, demokratskim okolnostima prilagođeno, prijetvorno ih promoviraju. No, gore od toga jeste to što zlorabe pristojne ljevičare, kad im zatreba. Naši socijalisti i jugonostalgičari, praktično, preuzeli su monopol nad lijevom paradigmom, brutalno je zarobili, što onemogućava jednu finu komunikaciju između bošnjačke lijeve i desne misli. Decentni bošnjački ljevičari su, praktično, u narativnim strategijama iz vremena socijalističke Jugoslavije, koje baštini i njeguje SDP.

A osnova da se ideološki artikulira racionalna, bošnjačka/bosanska ljevica ima. Nalazimo je na političkom terenu. Politika Željka Komšića, pa i Envera Bijedića (nažalost, politički nemoćnog), odnosno partija Demokratska fronta i Socijaldemokrate BiH dokaz su da je više nego moguća prijeko potrebna tranzicija bošnjačke lijeve misli iz socijalizma u socijaldemokratiju. Ogromna je snaga i visok moralni nivo bio potreban Željki Komšiću da se “zamjeri raji” i ruku pod ruku sa SDA stane u odbranu Bosne i Hercegovine. I Željki Komšiću, kao i svakom ljevičaru, kulturni identitet ima sekundarnu vrijednost, ali razlika između njega i Nermina Nikšića jeste to što bi ga recentni nametnuti premijer većeg bh. entiteta doslovno pregazio, kada bi to bilo u interesu Partije, Komšić ne bi. Ovdje svjesno ne pravimo semantičku razdjelnicu Bošnjak – Bosanac, u nadi da nam to predsjednik DF-a (jer nije Bošnjak) neće zamjeriti, jer ih smatramo sinonimima u vrijednosnom smislu. U konačnici, svaki osviješteni patriota Bosne i Hercegovine ne samo da mu ne smeta nego odlično zna da je opstanak Bosne i Hercegovine sudbonosno vezan za opstanak bošnjačke kulture, i obratno. Znaju to, i svjesni su, i ostali nebošnjaci poput Mire Lazovića, Mirka Pejanovića... Zato ih nećete vidjeti u antibošnjačkoj kampanji “izjasni se kao Bosanac”.

Vrijeme je da se artikulira autentična bošnjačka ljevica. Ona koja hoće biti opozicija SDA, jer je ideološki različita, ali neće joj “cijepati dlaku načetvero”, priznat će značaj vizije Alije Izetbegovića, skrbit će za kulturni identitet koji dijeli s konzervativcima i zajedno s njima bosanski brod povesti u mirnije i sigurnije vode. Takvim ljevičarima vrata lista “Stav” uvijek su otvorena. Bosni i Bošnjacima potrebno je drugo veslo.