“Ratni zločinci, kada odsluže kaznu, moraju biti rehabilitirani.” Sukus je to skandaloznog istupa novoimenovane federalne ministrice kulture Sanje Vlaisavljević u programu televizije N1.

Vlaisavljević je, papagajski ponavljajući ono što je prije nekoliko dana izjavila njena nadređena, Lidija Bradara, pokušavala promucati uvjerljivo pojašnjenje te teze. Ukratko, nema veze što je Dario Kordić ratni zločinac. Kad je odslužio kaznu, hudi je uznik postao običan građanin, pripadnik društva kojem ne treba otežavati već pomoći mu da se integrira.

Ohrabrena mlakom reakcijom voditeljice, koja inače zna biti veoma vatrena kada je u studiju neko ko ne pripada političkom spektru u koji se gura njezin režimski urednik, Vlaisavljević je prestala mucati i samo što nije počela poskakivati, dodajući kako ne treba, eto, baš sad pričati o tome da ratne zločince po izlasku iz zatvora dočekuju političari.

“Pustite sad to, šta treba, da ih pošaljemo na Goli otok samo zato što su ratni zločinci”, kazala je, parafraziramo, donedavna dobro plaćena šampionka kulture dijaloga, ocvala zvijezda inozemnih ambasada i još inozemnijih NGO.

“Ovo je Trojka, a ne lažna obećanja o revoluciji, o novom početku, o standardima… već ovo, ova ministarka koju su oni imenovali uprkos svim apelima javnosti. Sanju Vlaisavljević je imenovala Naša stranka. Ovu advokaticu zla je imenovao SDP. NiP je njen partner. I sa njom gradimo bolju budućnost. A Trojka tek počinje”, komentirao je na svom Twitteru DF-ov Albin Zuhrić dok je njegov stranački kolega, Mahir Mešalić, također na Twitteru, dodao: “Sanja Vlaisavljević upravo na N1 po pitanju Darija Kordića i drugih ratnih zločinaca kaže da je ratne zločince potrebno rehabilitirati i kad odsluže kaznu oni više nisu zločinci. Da je Čović napravio veliki uspjeh okupljanjem Trojke SDP, NiP, NS. Hvala Nikšiću, Konakoviću i Forti.”

Podsjetimo, godinama su stranci ulagali u Sanju Vlaisavljević, dugo je ona nakon rata bila zvijezda nevladinog sektora, promovirala navodnu kulturu dijaloga sve uz obilate grantove stranih ambasada i stranih nevladinih organizacija. Kada je pipa počela presušivati, jer je vlaisavljevića bilo mnogo, a sve manje interesa za Bosnom i Hercegovinom, kada su se strancima počela otvarati neka nova tržišta, Sanja Vlaisavljević počela je pisati i govoriti ono što stvarno misli.

Hladovina kraj nekadašnjeg logora Kula, u predgrađu Sarajeva, bila je oaza mira u koju bježi od nasrtljivih arapskih turista koji špartaju Sarajevom i okolnim izletištima. Kada se počelo pričati o plagijatima, njezin je suprug, profesor Ugo Vlaisavljević, namah postao žrtva jednoumnog Sarajeva koje podupire samo one ideje koje podržavaju unitarističku Bosnu i Hercegovinu.

E onda se kultura dijaloga uključila i u predizbornu kampanju.

Otvoreno je Vlaisavljevićka stala na stranu Dragana Čovića u utrci protiv Željka Komšića. “Uhljeb vs znanstvenik”, napisala je Vlaisavljević na svom profilu na Facebooku. A “znanstvenik” je, naravno, Čović. Kada joj je napomenuto, u komentarima, ispod napisanog da joj u Čovićevoj biografiji nedostaje da je predsjednik HDZ-a “tokom rata kao direktor preduzeća ‘Soko’ prinudno tjerao na rad muslimane Mostara iz logora Heliodrom”, Vlaisavljević je odgovorila: “Bolje nego da ih je tjerao u Heliodrom.”

Sav taj trud je nagrađen kada je u prošlom sazivu Vijeća ministara postala savjetnica u kabinetu Ankice Gudeljević, bivše ministrice civilnih poslova u Vijeću ministara Bosne i Hercegovine. Ni dan-danas nikome nije jasno šta je tačno Vlaisavljević savjetovala Gudeljević, koja je na ministarsku dužnost stigla kao zamjenica direktora Fonda zdravstvenog osiguranja Brčko Distrikta BiH i koja se proslavila namjernom sporošću prilikom nabavke vakcina potrebnih u borbi protiv korona virusa, što je bio njezin jedini ozbiljan ministarski angažman.

Šta god da ju je Vlaisavljević savjetovala, to se svidjelo znanstveniku. HDZ nije imao, čini se ni kulturnijih ni sposobnijih kadrova u svojim redovima, takvih nije bilo ni u Zapadnoj Hercegovini ni u Središnjoj Bosni pa je Vlaisavljević imenovana za federalnu ministricu kulture i sporta. Ili športa, da razumije i Edin Forto. Iako nije ni kulturna, ni sposobna. A nije ni Hrvatica. No koga briga, referenca su joj bili statusi na društvenim mrežama. Ona je, Vlaisavljevićka, samo instrument u rukama znanstvenika koji je naumio i na taj način, njezinim imenovanjem, još malo ponižavati Bošnjake.

Jer misle da mogu i hoće.

Samo neće moći dokle hoće.