Neosporna je činjenica da su automatizacija i razvoj novih tehnologija, najblaže rečeno, učinili težim opstanak “manuelnih” poslova. Ipak, ovi poslovi, posebno oni koji se nazivaju “starim zanatima”, nastavljaju svoj život. Uz poznavanje tehnike, jedan zanatlija treba biti i umjetnik, treba biti neko ko će na svakom svom proizvodu ostaviti samo njemu svojstven otisak. Najprije je potrebno razviti zanatske vještine, a kasnije, unošenjem vlastitih ideja i kreacija, u svojih ruku djelo pokušati udahnuti i dušu.

Omar Krasnić, kazandžija u starom dijelu Sarajeva, u naselju Vratnik, više od dvije decenije živi od svojih deset prstiju, alata i metala. U sklopu porodične kuće ima radionicu u kojoj posjetilac može pronaći gotovo sve predmete od metala – od aluminijske, bakrene i/ili čelične igle sve do aluminijske, bakrene i/ili čelične lokomotive. Ovi su metali ujedno i materijal koji najčešće obrađuje u svojih nekoliko kvadrata. Njegov prostor uljepšavaju zidni ornamenti, lampe, viteški oklopi, ali i ženski nakit. Mogu se vidjeti čak i metalne gitare. Vratimo li se na početak, na priču o samo autoru svojstvenom otisku, može se kazati da je Omar Krasnić nadaleko poznat po tome što je kroz njegove radove, izuzmemo li one koje izrađuje po narudžbi, konstantno prisutan motiv Bosne.

“Rođen sam u Sarajevu, odrastao i starim na Vratniku. Ta šarolika historija Sarajeva i Bosne stalno mi je pred očima. Još kao dijete pravio sam mačeve, lukove i strijele s kojima bismo se igrali na Bijeloj tabiji. Kada sam savladao rad s metalom, počeo sam praviti replike srednjovjekovnih štitova, a onda i mačeve, koplja, sjekire... To mi je bio ćejf. Zatim su to prepoznali ljudi kojima je to atraktivno i sada su ti predmeti najprepoznatljiviji dio moga posla. Pravio sam repliku viteškog oklopa i štitove s grbovima bosanske vlastele, različite eksponate te replike dijelova oklopa i nakita za muzeje u Jajcu, Zenici, Kaknju, Visokom... Vodio sam jednomjesečnu radionicu eksperimentalne arheologije sa studentima Filozofskog fakulteta, Odsjeka za arheologiju, gdje smo pravili replike nakita iz vremena Ilira. Zadnjih godina su popularne historijske serije tako da ljudi često naručuju i štitove sa simbolima Kayi plemena, kopije Ertuğrulove sablje, a neko naruči i kopiju nekog mača iz Game of Thrones ili repliku sjekire Vikinga. Često mi dolaze i ljudi koji pronađu srednjovjekovni grb svoje porodice, pa im onda pravim štitove s tim motivom. Uglavnom, nikada nije dosadno”, rekao je Omar Krasnić za Stav.

On ističe kako iz dana u dan postaje sve dinamičnije kada su u pitanju svi zanati. Stari majstori umiru, a puno živućih odlazi u države gdje se majstorluk više cijeni.

“Mladi ljudi se okreću lakšim i jednostavnijim poslovima. Imamo sada i ovu situaciju s pandemijom, kada je otežan transport roba iz Kine, Indije i Turske, tako da se povećava potražnja za domaćim proizvodima kojih baš i nema u izobilju, kako se to sve do unazad nekoliko godina činilo”, rekao je kazandžija te nastavio s objašnjavanjem kako je ovaj zanat postao zamjena za njemu namijenjeni posao frizera: “Iskreno, taj frizerski zanat mi se nikada nije sviđao. Poslije srednje škole nikada nisam ni radio taj posao osim u rijetkim prilikama kada nekome brzinski treba srediti frizuru pred neko slikanje, reviju ili eventualno izlazak u grad. Kazandžijski zanat sam počeo učiti u Ulici Kazandžiluk, gdje sam 2000. godine počeo raditi kao trgovac i otkrio da u obradi metala ima dosta mogućnosti za ispoljavanje kreativnosti.”

Kada smo se već dotakli kreativnosti, pitali smo ga: “Gdje zanat staje, a gdje nastavlja umjetnost?”

“To je nekako sve vrijeme usko povezano. Da bi počeo praviti umjetnička djela, prvo moraš savladati zanat. Neki ljudi krenu na zanat, gdje dobro nauče praviti nekoliko proizvoda i cijeli život provedu kopirajući svoje majstore. Umjetnička varijanta počinje tek onda kada počne realizacija vlastitih ideja. Tada više nema limita”, dodaje on.

Omar Krasnić ne krije da se na današnjici poprilično teško opredijeliti za zanat jer puno toga nije zakonski uređeno u vezi s ovom vrstom djelatnosti.

“Najviše je onih koji se bave samo preprodajom uvezenih kazandžijskih proizvoda, a vode se kao majstori. Što je najtužnije, ti likovi su zaduženi za različite vladine projekte koji su vezani za stare zanate. Oni jednostavno nikoga ne mogu ništa naučiti sve i kada bi htjeli, pa se onda sva priča svede na kuknjavu o tome kako mladi neće da uče i kako nema uvjeta za bavljenje zanatima. Onima koji stvarno žele da uče i podučavaju ne daje se prilika. Naprimjer, postoji odlična zakonska uredba o neposrednoj dodjeli poslovnih prostora za one koji se bave deficitarnim starim zanatima s ciljem održavanja tradicije. Znači, olakšica da se poslovni prostor može dobiti u najam po povoljnoj cijeni bez tenderske procedure. Međutim, to je toliko zakomplicirano prepucavanjima interesnih grupa da ja još uvijek, i nakon 16 godina pokušavanja, ne mogu da ostvarim to pravo, a nisam jedini. Znam nekoliko ljudi koji su odustali od zanata baš zbog složenih procedura. To je tužno, tako nam propadaju humani resursi”, upozorio je.

Omar Krasnić kaže da je u svojoj radionici do sada imao više od 200 učenika, ali to je uglavnom bilo organizirano u privatnoj režiji.

“Većina su bili stranci koji su u svojim državama nastavili raditi ono što su naučili kod mene. Neko je dolazio iz hobija, a neki su pokrenuli ili proširili već postojeće biznise. Bilo je dosta i naših ljudi kojima se kasnije mahom zgadi zanat jer ne mogu pokrenuti svoj biznis zbog kompliciranih i nejasno definiranih procedura vezanih za stare zanate, a često i zbog monopolističkog stava ljudi koji se nalaze u službama i komisijama”, iskreno će Krasnić.

O onima koji “ljubomorno čuvaju znanje” ima reći: “Iz iskustva znam da svi oni 'majstori' koji 'ljubomorno čuvaju znanje' na taj način pokušavaju sakriti svoje neznanje, pa mistificiraju zanat. Pogotovo danas, kada je na internetu sve dostupno, lahko se provali ko stvarno zna, a ko samo glumi. Već rekoh da sam imao puno učenika i ne bježim od toga da nekome prenesem sve što znam. Napravio sam neke programe za mini radionice koje se plaćaju po času, gdje se fokusiram na trening vezan samo za određeni proizvod. Imaju i mjesečni programi gdje se radi više tehnika. Jasno je, sve zavisi od interesovanja polaznika. Prije nekih mjesec sam pisao neki projekt vezan za pokretanje mini kulturnog centra za tradicionalne zanate, ali još uvijek nema nikakvog odgovora ni od gradonačelnice Benjamine Karić niti od službi iz Općine Stari Grad. Imao sam neke sastanke u Općini Centar, ali još uvijek ništa konkretno. Uglavnom, sreća pa mi je rahmetli majka ostavila kuću tako da imam gdje raditi i barem dio svojih ideja ostvariti.”

Početkom novog milenija počeo je raditi kao trgovac u Ulici Kazandžiluk kod hadžije Nasira Jabučara i od njega je, kako nam priča, naučio osnove zanata.

“Tu sam sretao i puno drugih majstora iz različitih oblasti tako da sam nakon četiri godine odlučio da se osamostalim i pokušam realizirati i neke svoje ideje. Ustvari, tek tada počinje ozbiljnije učenje i istraživanje u stručnoj literaturi, na internetu i drugim mjestima, koje i danas traje, jer koliko god da mislimo da smo nešto savladali, uvijek negdje ima neko ko to zna bolje”, pojašnjava.

Iako su u njegovom radu dominantni aluminij, bakar i čelik, zna koristiti i inoks i mesing.

“Izbor materijala zavisi od narudžbi. Još uvijek radi 'Metal-Centar' na Stupu, koji ima jako dobar izbor različitih metala i formata. Također, tu je i 'Gradur TGI' stovarište građevinskog materijala u Rajlovcu. Međutim, i kod njih se malo zakomplicirala situacija zbog transporta metala koji se uvozi i zbog stalnog povećanja cijena na tržištu, ali nadamo se da će se to sve ustabiliti u skorije vrijeme. Mušterije su mi uglavnom naši ljudi koji vole da imaju ili da poklanjaju nešto unikatno. Često radim rekvizite za pozorišne predstave, filmove, reklame, a i za muzejske postavke. Turistima je malo teže da me pronađu s obzirom na to da mi je radionica na Vratniku, u mojoj privatnoj kući, tako da samo rijetki dođu do mene, i to uglavnom po preporuci ili ako me pronađu na internetu. Najviše suvenira pravim za ljude koji imaju dućane na Baščaršiji, pa ih oni plasiraju turistima”, govori o materijalima koje koristi i o svojim mušterijama.

Iako je u njegovoj radnji moguće pronaći zidne ukrase, lampe, viteške oklope, replike srednjovjekovnog oružja, unikatno posuđe, čak i neke skulpture, torbice i ženski nakit, što je izuzetno široka lepeza proizvoda, bilo je i nekih relativno “neobičnih” zahtjeva za jednog kazandžiju.

“Sada mi na um padaju tange, grudnjaci i halteri koje sam pravio davno za neku modnu reviju. Ili, recimo, metalne haljine, korzeti, cipele. Sve to nastranu, posjetioci mi često govore da su im najčudnija vrata koja sam napravio za radionicu. Nekome bude čudno i to što metalne gitare koje pravim stvarno sviraju. Helem, smatram da sam ustvari ja najčudnija stvar u radionici”, rekao je kroz smijeh.

Iako je njegov posao u svojoj biti kreativan i opuštajući, otkrio nam je da se odmara od te kreativnosti izradom ženskog nakita, što mu dođe kao opuštanje od opuštanja.

“Nakit mi je posebno zadovoljstvo. To je nekako superopuštajuća varijanta kada se umorim od velikih stvari. Uglavnom su to neki ekstravagantni komadi nakita i modnih dodataka, a često radim i praktične komade nakita koji imaju ljekovita svojstva, pa onda i nakit za samoodbranu. Bude tu i nakita s nekim 'magijskim svojstvima'. Svega ima”, finalna je poruka Omara Krasnića iz njegove radionice na Vratniku.